Đerković: 6. april - Sarajevo i L'Aquila

O važnom datumu u istoriji dva grada.

6. aprila srušen je jedan grad. Bukvalno se srušio.

Na taj naš sarajevski dan, L’Aquilu, grad u središnjoj italiji, zadesio je potres. Istorijska jezgra grada je nestala sa jutrom. Sa gradom, nestao je život. Gledajući to jutro prije deset godina, vijesti (Telegiornale) na talijanskoj nacionalnoj televiziji RAI, kroz glavu su mi prošle ruševine devedesetih, mnogi srušeni gradovi, među kojima i rodni.

Naš neuspjeh je neuspjeh mašte, empatije; nismo uspjeli zadržati tu stvarnost u nama.
 Virginia Woolf

Sarajevo nikada poslije opsade nije uspjelo biti dovoljno svjesno veličine svoje stvarnosti i zbog tog "zajedničkog" dana 6. aprila, NAŠEG DANA, dana obljetnice početka opsade Sarajeva, kao i dana obljetnice potresa u italijanskoj regiji Abruzzo, moja želja je tada prije deset godina bila, kao stanovnika Italije i Sarajeva, "zadržati" tu stvarnost, koju nismo uspijeli sačuvati.

Još od tog prvog dana, pomislio sam da će se taj grad ponovno dignuti i da će jednog dana biti obnovljen, te sam gledajući teško oštećeni Eksperimentalni muzej suvremene umjetnosti – Museo Sperimentale d'Arte Contemporanea (MU.SP.AC.) koji se nalazio u strogom centru grada u nadi da će također biti obnovljen, pomislio da taj tragični datum mora imati neku simboličnu vezu.

SARAJEVO COLLEZIONE PER L’AQUILA je jedinstvena zbirka radova međunarodno priznatih sarajevskih umjetnika, dragih prijatelja koji su milosrdno odgovorili na moj poziv u kreiranju ove zbirke još od prvog dana, prije deset godina. Među umjetnicima su imena kao što su Aleksandar Saša Bukvić, Suzana Cerić, Andrej Ðerković, Asim Ðelilović, Zlatan Filipović, Jusuf Hadžifejzović, Nela Hasanbegović, Taida Jašarević, Milomir Kovačević Strašni, Kurt&Plasto, Daniel Premec, Nebojša Šerić Šoba, Anela Šabić, Dejan Vekić i Nardina Zubanović.

Prije dvije godine, na dvadeset i petu obljetnicu opsade Sarajeva, upriličena je svečana ceremonija darivanja kolekcije uz prisustvo predstavnika gradskih vlasti i istaknutih djelatnika grada L'Aquila. Kolekciju je tada zvanično primio Enrico Sconci, direktor Muzeja i profesor na Accademia Belle Arti di L'Aquila, zajedno sa Martinom Sconci, umjetničkom direktoricom i kustosicom Muzeja. Ceremonija i kolektivna postavka sarajevskih umjetnika bili su organizovani u sklopu projekta “I Terremoti dell’Arte“ i pod zvaničnim pokroviteljstvom Odjela za društvenu i kulturnu politiku poglavarstva Grada L'Aquila i Accademiaje Belle Arti di L'Aquila.

Ova izuzetna kolekcija je trenutno najveća kolekcija bosanskohercegovačkih suvremenih umjetnika koja se nalazi u stalnoj kolekciji neke muzejske ustanove van Bosne i Hercegovine. Narod Italije je umnogome pomagao Sarajevo za vrijeme opsade, tako da je zbirka jedan ponizni znak zahvalnosti i suosjećanja prema ljudima koji su bili uz nas kad nam je to bilo potrebno. Ovdje imamo generacijski raspon koji savršeno predstavlja zrcalo sarajevske suvremene umjetničke scene i njene likovne raznolikosti.

Po abecednom redu, zbirka počinje sa najstarijim autorom Aleksandrom Sašom Bukvićem, članom grupe Zvono, koja se može klasificirati kao utemeljitelj suvremene likovne scene o kojoj govorimo, i završava sa najmlađom autoricom Nardinom Zubanović, čiji rad "Pazi Muzej!" (posvećen tada zatvorenom Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine) je vizualno i konceptualno pokrivao zadatak ovog veoma osobnog i direktnog projekta za jedan drugi muzej, "muzej koji je nastao iz ruševina", Museo Sperimentale d'Arte Contemporanea (MU.SP.AC.) u L'Aquili.

Gledajući da je zbirka rezultat moje iskrene želje da pokažem zahvalnost poradi velikodušne pomoći italijanskog naroda opsjednutom gradu, kolekcija je gotovo u potpunosti sastavljena isključivo od djela umjetnika koji su preživjeli opsadu. Autori iz zbirke su dobitnici mnogih važnih domaćih i međunarodnih priznanja, i iza sebe imaju mnoštvo samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Selektirani autori su često izlagali zajedno na mnogim reprezentativnim međunarodnim izložbama te je njihova kreativnost dobrim dijelom označila sarajevsku i međunarodnu kulturnu scenu u posljednjih trideset godina.

Eksperimentalni Muzej Suvremene umjetnosti (Museo Sperimentale d’Arte Contemporanea - MU.SP.A.C.) u l'Aquili, ustanovljen je kroz kulturnu udrugu Quarto di Santa Giusta te kroz muzejsku stukturu 1993. godine. Muzej je nekoliko puta mijenjao adresu, da bi se konačno udomio u Palazzo Baroncelli Cappa do tragičnog zemljotresa 2009. godine.

U stalnoj kolekciji muzeja nalaze se radovi najvećih imena italijanske i svjetske scene suvremene umjetnosti među kojima su Joseph Beuys, Christo, Victor Vasarely, Michelangelo Pistoletto, Giuseppe Gallo, Jannis Kounellis, Fabio Mauri, Mario Merz, Gino Sabatini Odoardi, Giulio Paolini, Roberto Pietrosanti, Oliviero Rainaldi, Ettore Spalletti, Giuseppe Stampone, Gilberto Zorio i mnogi drugi.

Da ne lažemo, obnova L'Aquile će trajati ne godinama, već decenijama. Međutim, obnova grada ne znači samo obnovu zgrada, već planiranje prostora kako bi se omogućilo stvaranje društvenog tkiva, obnovu održivog ekonomskog okruženja, što nažalost nije učinjeno te smo danas još uvijek daleko od rekonstrukcije neophodne za zamisliti ponovno rođenje gradske zajednice.

Deset godina nakon potresa u L'Aquili, koji je uzrokovao 65.000 raseljenih osoba i 309 poginulih, istorijska jezgra izgleda kao lijepa "prazna kutija", kutija praznih Berlusconijevih obećanja. O tim njegovim obećanjima, prije ćemo reći malverzacijama, najbolju sliku dao je fenomenalni film Sabine Guzzanti pod nazivom "Draquila: L'Italia che trema" i koji je prikazan 2010. godine u službenoj selekciji festivala u Cannesu. Naslov filma je igra riječi između vampira Drakule i grada L'Aquile (amalgam Berlusconija s vampirskim zubima koji grize Italiju na razini l'Aquile).

Dokumentarac je pregled politike upravljanja ovom izvanrednom situacijom, koji je civilnu zaštitu (Protezione Civile) i njenog predsjednika Guida Bertolasija, prikazao kao "državnu ruku" koja djeluje iznad zakona i koja na taj način pokušava postati privatno dioničko društvo. Normalno, uz svesrdnu pomoć svog veoma bliskog prijatelja "Cavalierea" Berlusconija.

Jedan od najimpresivnijih simbola ove tragedije nisu čak ni ruševine već ključevi domova stanovnika koji su morali napustiti grad, obješeni na čeličnu ogradu Crvene zone (Zonna Rossa), dijela grada koji predstavlja perimetar užeg istorijskog centra koji je zbog ogromnog oštećenja totalno evakuiran i koji je od tog tragičnog zemljotresa, nenastanjen. Svaki ključ predstavlja prekinutu životnu priču koju država još, ni nakon deset godina nije zacijelila. Ostavljanje svojih osobnih ključeva je gesta izražavanja osobnog identiteta, za razliku od države koja je tretirala potres L'Aquile samo pozivanjem na brojeve, zaboravljajući da iza tih brojeva stoje ljudski životi. Ti ključevi su tu kao nada, a i inat da će se Aquilani jednog dana opet vratiti svojim domovima.

Sa druge strane, možemo naći i pozitivnije poglede, a gdje drugo do kod onih koji su u srušenom gradu proveli svoje djetinjstvo, pa tako Tomasso Cotellessa, koji je te noći imao samo 8 godina kaže: "Istina je, L'Aquila više neće biti ista, i zato su mnogi odlučili otići. Ali za one koji su odrasli u ruševinama je drugačije, to je pitanje pripadnosti i zajednice".

Pored Eksperimentalnog muzeja suvremene umjetnosti, obnovljeni su najznanamenitiji istorijski gradski simboli kao što je monumentalna Fontana delle 99 cannelle i bazilika Santa Maria di Collemaggio. Fontana se sastoji od devedeset i tri kamene maske i šest izljeva iz čijih grla teče voda. Prema tradiciji, izljevci predstavljaju devedeset i devet dvoraca okruga koji su u 13. vijeku sudjelovali u osnivanju grada L'Aquile.

Restauracija ovog izuzetnog spomenika urađena je uz pomoć Talijanskog fonda za zaštitu okoliša i "Abruzzo nel cuore" (Abruzzo u srcu) udruge koju je osnovao poznati pilot Formule 1, Jarno Trulli. Bazilika Santa Maria di Collemaggio iz 1287. godine predstavlja pravi dragulj umjetničke baštine grada L'Aquile i simbol je Celestinskoga praštanja. Obnovljena je zahvaljujući doprinosu multinacionalne zaklade Eni.

Ima još jedna veza Sarajeva i L’Aquile, a to je naš dragi prijatelj, arhitekt Renzo Piano. Piano, koji je uradio projekt za budući Muzej Ars Aevi u Sarajevu, kao znak solidarnosti nakon potresa, poklonio je L'Aquili "Auditorium del Parco", kompleks za muzičku i pozorišnu uporabu koji se danas nalazi unutar parka španjolske utvrde. Ideja za izgradnju ovog prelijepog objekta došla je od strane talijanskog poznatog dirigenta Claudija Abbada i urađena je zahvaljujući doprinosu autonomne pokrajine Trento.

Grad L’Aquila evo nakon deset godina, može se reći polako gradi ponovo svoj tragično izgubljeni kulturni identitet, nadajmo se da će Sarajevo sa svojim Muzejom suvremene umjetnosti Ars Aevi, jednog dana ponovo izgraditi svoj. U vezi sa pitanjem pripadnosti i zajednice, u Sarajevu će to ići malo teže.