Đerković: Rikošet devedesetih

Te devedesete su došle kao gibli, onaj pustinjski pijesak za koji sam prvi put čuo od svog oca geologa kada je službovao po Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

A. Đerković, London

Ničim izazvan, nabasah na trejler filma “A Private War”, filmsku priču o ratnoj reporterki Marie Catherine Colvin koju glumi uvijek odlična Rosamund Pike. Ova novinarka je, iskreno, prošla sito i rešeto u životu, no što se nažalost ne mijenja, to su oni plitki patriotsko-holivudski napisi između kadrova trejlera, gdje saznajemo da je dotična “putovala na najopasnija mjesta na svijetu da bi riskirala svoj život za istinu”.

Prirodno, odmah se sjetih devedesetih, Pustinjske oluje, disolucije Jugoslavije... Te devedesete su došle kao gibli, onaj pustinjski pijesak za koji sam prvi put čuo od svog oca geologa kada je službovao po Bliskom istoku i sjeveru Afrike, ponajviše Iraku i Libiji. Pijesak koji je prekrio naše živote, još uvijek je tu, malo žulja u našim cipelama, malo skriva bistriji pogled na našu stvarnost, no gledajući količinu animalnosti i istovremene ljudskosti tih naših devedesetih, još smo dobro i izašli.

Taj isti pijesak prekriva polako i one koji su tih devedesetih pokrenuli tu “pustinjsku oluju”... Francusku, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države. Pored političko-ekonomskih apetita koji su naveli vlasti ovih zemalja da se uključe u tuđe sudbine, uvijek će mi biti neozbiljno i neuvjerljivo slušati novinare i fotoreportere tih istih zemalja, koji su pohodili te unesrećene prostore (uključujući i naše), da bi kao donijeli pravu istinu.

Nažalost, to njihovo donošenje istine (Dabogda ti CNN izvještavao iz kuhinje!), nigdje, ama baš nigdje nije imalo direktnog učinka ili spriječilo ubijanje u bilo kojem ratu kojeg su te devedesete donijele. Profesionalni novinarski poriv, i traganje za istinom, im se “palio” samo u slučaju (po njima) tih nekih divljih prostora, dok su njihov vlastiti prostor i (ne)razvijanje društvene svijesti u svom đardinu, godinama ignorisali i stavljali pod tepih.

Francuska koja je uvijek prva u tim demokratskim desantima arogantne pedagogije, danas proživljava najteži društveni proces još od stvaranja Pete francuske republike (Cinquième République). Desničari sa Sarkozyjem, kamuflirani ljevičari sa Hollandeom i napokon ekonomski hipsteri sa Macronom, kroz identičnu politiku žrtvovali su prvo predgrađa, a sad i periferiju zarad elitokracije koja je pored svoje nesposobnosti prije svega nezainteresovana za demokratski sustav kojim se ta zemlja toliko hvali.

Slična situacija se desila i u Velikoj Britaniji i SAD-u gdje se tamošnja, godinama ušuškana elitokracija, londonski City i vošingtonska aristokracija, kroz predsjedničke izbore i referendum, probudila uz Trumpa i Brexit. Svemu tome kumovali su mediji, oni isti mediji koji idu vanka, učiti te tamo neke “indijance” kako se stvara moderno društvo, umjesto da su učili sami sebe o sustavu i vremenskom razvoju svog vlastitog okružja.

Dok su se tako po bijelom svijetu igrali prosvjetara, doma su samo ponavljali, citirali i stavljali u one žute URGENT trake na dnu ekrana, nesuvisle riječi svojih vladajućih kasti, namjesto da kroz izvornu vokaciju novinara daju svoj neovisni pogled na događaje, kojim bi i samo njihovo društvo bilo potaknuto na različita čitanja istih, što se nažalost nije desilo.

I tako se danas umjesto iz Sarajeva, Bagdada ili Gorskog Karabaha, kao envoyé spéciale (specijalni izvještači), ti isti mediji kao naši bivši ferijalci sa motom „Upoznaj domovinu da bi je više volio!“, javljaju sa Elizejskih poljana, ispred Westminstera ili podno Trump Towera u Njujorku. Aferim.