Imširević: 400 riječi o krivici

Nedjeljni komentar

U mnogobrojnim zapisima, ostalim iza jevrejskih stradalnika po nacističkim logorima, moguće je naići na pokušaj razumijevanja razloga za zlo koje im je činjeno. Strašne ispovijedi govore o logorašima koji su krivicu pripisivali – Bogu „koji ih je napustio“, grijesima, nedovoljnoj posvećenosti molitvama, okrivljivali su sudbinu, vlastite „pogrešne izbore“...

Unutar logora često su najmržom osobom smatrali one sunarodnike koji su dobili „privilegiju“ da pomažu čuvarima, koji su tukli i kažnjavali robijaše, u nadi da će otkupiti vlastiti život. Iz vida su im, tako često, nestajali istinski krivci – fašisti.

Možda je ovo poređenje i neprimjereno, ali se ne mogu oteti utisku da stanje koje imamo u društvu nakon ovogodišnjih izbora podsjeća na pomenuto besmisleno samooptuživanje. Oštrica nezadovoljstva nije okrenuta ka rastućem nacionalizmu, ne smetaju nam sve glasniji desničari, ne brinu nas poltronstvo, nepotizam, neznanje, agresivnost i nadmenost, ali smo spremi na besmisleno duge i bučne rasprave „za i protiv Željka Komšića“.

Najbrojniji iz invalidnog „glasačkog tijela“, pretpostavljam, uživaju gledajući kako se međusobno okrivljujemo. Svjedok sam činjenice da smo jedina zemlja na svijetu u kojoj vas „optuže“ da ste fašista – jer ste glasali za „komunistu“ (sa ili bez navodnika, po vašoj želji).

Nacionalisti, ponovo, stoje na istoj strani. Prepuni razumijevanja jedni za druge, dijele iste brige i slična stremljenja. Oni trebaju jedni drugima, njihova postojanja su uslovljena, odraz su u ogledalu. Željko Komšić, koliko god bio pogrešan i nesavršen, unosi nemir u „pravila borbe“. (Zanimljivo je da se i upletenost gospode Plenkovića i Jovanovića u predizborne kampanje, u državi kojoj ne pripadaju, izjednačava. Suvišno je objašnjavati razlike u njihovim namjerama, kao i pozicije sa kojih djeluju.)

Ne zanima me razjedinjenost ljevice, što se najčešće spominje kao jedan od glavnih uzroka naše nesreće... ili sreće, zavisno sa koje strane gledate. Tu sam lekciju naučio od svoje kćerke još dok je bila prvačić. Koje ti je desna noga, pitao bih, a ona spremno odgovarala – ona za koju mislim da je lijeva! Sa partijama je slično, zar ne?

Moja dva prijatelja, blizanci kojima za potrebe teksta dajem imena Nihad i Sead, pričali su mi često anegdote o svom odrastanju. Najdirljivija mi je scena u kojoj, jedan od njih, pita majku – „Mama, jesam ja Nihad ili Sead?“ Drugom prilikom, njihov otac kaže – „Nihade, donesi mi čašu vode“. Dječak koji se zatekao u sobi odgovara – „Tata, nisam ja Nihad, ja sam Sead.“

„Nisam te pitao ko si, nego mi donesi vode.“ kaže otac. Mi od predsjednika, valjda, očekujemo isto.