"Roma": remek-djelo filmske tehnike

Intimna priča Alfonsa Cuaróna – rediteljev hommage djetinjstvu i odrastanju u Mexico Cityju ranih sedamdesetih – mogla bi biti film godine.

Alfonso Cuarón je jedan od najneobičnijih svjetski poznatih filmskih režisera. Ne pripada ni jednom filmskom žanru, pa iako postoje elementi koji se često ponavljaju u njegovim filmovima – naprimjer izuzetno dugi kadrovi – ne može se reći da je njegov stil prepoznatljiv.

Režirao je, između ostalog, prilično eksplicitnu i neobičnu priču o odrastanju – Y Tu Mamá También; najbolji od svih filmova o Harryiju Potteru – Harry Potter i zarobljenik Azkabana; izuzetnu distopijsku priču Children of Men; i fascinatan ogled u prostornoj (da, prostornoj) geometriji – Gravity. Cuarónov zaštitni znak je, u velikoj mjeri, naprosto izuzetna vještina bez obzira na projekat na kojem odluči raditi.

Roma, je njegov najnoviji film koji je ujedno i najličniji – to je oda njegovom odrastanju u Mexico Cityju tokom ranih sedamdesetih. Film je pravi dragulj, u svakoj sceni, od početka do kraja. Vrlo vjerovatno je to najbolji film u dosadašnjoj Cuarónovoj karijeri i film godine.

Genijalnost filma Roma je u koncentriranju na ograničen svijet pri čemu se istovremeno obrađuje široki spektar tema. Film počinje prizorom koji prikazuje kamenje iz gornje perspektive koje nakon par trenutaka biva prekriveno vodom. Je li ovo referenca na prvu scenu The Umbrellas of Cherbourg? Vjerujem da jeste. No, u ovom slučaju voda ne pada iz oblaka nego se proljeva iz kante. Ne radi se o ulici nego o dvorištu kuće koje čisti Cleo (Yalitza Aparicio), služavka i dadilja u dobrostojećoj porodici koja živi u Mexico Cityju.

Kontrast između posluge i poslodavaca je odmah dat vrlo jasno u kulturološkom smislu (tokom većeg dijela filma imate titl na španjolskom, međutim Cleo, koja pripada autohtonom stanovništvu Meksika često govori ruralnim dijalektom naroda Mikstek), ali i u rasnom smislu: Cleo je tamnoputa, dok je porodica u čijoj kući radi toliko bijela da teško da biste pronašli bjelju čak i kad biste tražili među onima koji su u Meksiko emigrirali iz Švedske.

Porodicu kod koje Cleo radi čine majka (Marina de Tavira), otac (Fernando Grediaga), četvero djece mlađeg uzrasta, pas, kuhar (Nancy García) i baka (Verónica García). No, priču nam priča Cleo i ona je najsavršeniji pripovjedač: centralna figura, upoznata do detalja sa svim što se dešava u porodici, čak i bolje nego što to znaju roditelji. S druge strane, ona i dalje suštinski ostaje outsider, sa svim onim što ta pozicija podrazumijeva.

Na samom početku filma Cleo zatrudni s groznim čovjekom koji je gledateljima prikazan na najeksplicitniji mogući način: potpuno gol, snimljen sprijeda, izvodeći niz kung fu poteza pri čemu se koristi metalnom drškom na koju se u tuš kabinama obično kači zavjesa. Čini se da nije slučajno da je on – u moralnom smislu, i u funkciji zapleta, kao i u fizičkom smislu, neko ko je personifikacija muškog spolnog organa. Stvari dodatno komplicira činjenica da glava porodice, još jedan grozan čovjek, napušta porodicu zbog ljubavnice i traži od svoje supruge da djeci neprekidno laže o njegovim beskrajnim “poslovnim putovanjima”. Cleo je u neprekidnoj zoni sumraka, konstantno prateći trenutke raspada jedne porodice iako nikada ne uživa njeno puno povjerenje.

Neću dalje opisivati radnju filma djelomično zbog toga što za to nema potrebe: u Cuarónovim rukama, scena u kojoj se dječaci na krovu igraju pištoljima-igračkama a onda prelazi u scenu veša koji se suši na štriku je veće zadovoljstvo za gledatelja nego većina najinteligentnijih filmskih zapleta koje smo imali priliku vidjeti u ovoj godini. Roma uspijeva prikazati duh “magičnog realizma” bez ikakvih naznaka koje bi ukazivale na nadnaravno. Magija ovog filma je u njegovoj čistoj i nevjerovatnoj filmskoj tehnici.

Iako nije komedija, Roma je zabavan film. (Ni jedan drugi film nije se nikada toliko oslanjao na ideju psećeg izmeta kao simbola koji je glavna metafora cijele priče). A film do svog posljednjeg kadra priča izuzetno emotivnu priču iako ni jednog trenutka ne prelazi u melodramu. Vrijedi upozoriti potencijalne gledatelje da u svojoj zadnjoj trećini, Roma ima ne jednu nego dvije scene koje će vam slomiti srce kao rijetko koji film do sada. Nisam to očekivao. Na koncu, ovaj Cuarónov film je istovremeno prekrasan i strašan. Nećete ga nikada zaboraviti.