Razvlačenje pameti

Kad nasilnik zaskoči teticu u mračnoj ulici, on nije napao nju, nego njenu tašnu i novčanik.

Ako je vjerovati medijima te svojim očima i ušima, Bakir Izetbegović je o napadu SDA-ovog partijskog vojnika Huse Ćesira na kamermana Žurnala Adija Kebu (znam da ste ovo već čuli ili pročitali, ali vrijedi ponoviti, jer je citat antologijski) rekao ovo:

Imali smo juče ili prekjuče incident, Huso Ćesir je napao kamermana. Ustvari on je napao kameru, nije dakle napao čovjeka, ali je otimao mu kameru, udarao po kameri. I onda se digla džefa, znate, sad svaki političar mora da se utrkuje u osudi Huse Ćesira. Naravno da ćemo i mi osuditi svaki vid nasilja, ali sada će tražiti da se čovjek isključuje iz stranke, da se sankcije. Kada novinari naprave sankcije i isključe iz udruženja novinara samo jednog takvog koji je u ovoj državi haosa itekako napravio u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, koji u privatni život ljudi ulaze, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su nam jada napravili – kad takvog jednog isključe, onda ćemo i mi isključiti Husu Ćesira. Huso Ćesir je zaslužan čovjek, dakle, bio je dobar borac, bio je dobar SDA-ovac, i sada je, vodi to dobro, ali znate – iz dana u dan provokacije i popustili su mu živci i uradio je nešto što nije trebao uraditi…


Dakle...
 Kad nasilnik zaskoči teticu u mračnoj ulici, on nije napao nju, nego njenu tašnu i novčanik.

Kad pljačkaš banke ispred sefa ubije dva zaštitara, on nije napao njih, nego njihove pištolje i bankin novac.

Kad manijak u Christchurchu pobije ljude u džamiji, on nije napao njih, nego islam, jer njega ne iritiraju oni pojedinačno, nego ono što prepoznaje kao prijetnju – njihova vjera.

Kao što Gazda ne bi napao Kebu da ovaj nije imao kameru, tako ni manijak ne bi napao te ljude da nisu muslimani.

Kada ISIL-ov manijak u Briselu pobije ljude na ulici, on nije napao njih, nego zapadnjake i hrišćane: njega ne iritiraju oni, pojedinačno, nego zapadne države koje decenijama handre muslimane, koje su u muslimanskim državama haosa itekako napravili u glavama ljudi te napadač, zapravo, nije napao ljude nego zapadne države kojima istina nije sveta, koje uznemiravaju, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su im jada napravili…

Kad bek napadaču u glavu uleti kombinaciju klizećeg i mae gerija, on nije napao čovjeka, nego loptu. Da napadač nije bio pri lopti ili joj imao namjeru prići, da napadač uopšte nije izlazio na teren, ovaj mu ne bi uklizao. Stoga nema razloga da sudija beka isključi iz igre. Štaviše, čestit i samosvjestan sudija to zna i da mu bekov trener ne kaže. Takav sudija će, dok na nosilima sa terena iznose klinički mrtvog napadača, pomisliti: dok ne isključimo sve korumpirane i nesposobne sudije, nema smisla isključivati igrača.

U biti, Bakirova izjava je varijacija znamenite dosjetke američkih branitelja prava na nekontrolisano naoružavanje građana, koja kaže da ne ubija oružje, nego ljudi. Iz čega proizlazi da ne stoji „manje oružja, manje ubistava“, već – „manje ljudi, manje ubistava“. Ovome se mora dodati sljedeće: „više oružja – više ubistava; više ubistava – manje ljudi; manje ljudi – manje ubistava“. I tako se dolazi do konačnog pro-gun argumenta: „više oružja – manje ubistava“.

Kod Bakira to ide ovako: „manje kamermana – manje nervoznih partijskih tajkuna; manje nervoznih partijskih tajkuna – manje napada na kamermane“. Ergo: „manje kamermana – manje napada na kamermane“. Izetbegović je, iako su njegovi sentimenti otomanski, ujedno i vrstan poznavatelj američke desne misli, jer je njegova izjava o slučaju „Ćesir“ lucidna varijacija KKK krilatice: „manje crnaca – manje rasizma“.

Citirana Izetbegovićeva misao još je jedan u nizu primjera kako najjača stranka u Bošnjaka i njen predsjednik razaraju državu Bosnu i Hercegovinu, koju istovremeno brane od SNSD-ovog i HDZ-ovog razaranja. Ovdje nema jednačenja, jer nisu svi isti: SNSD i HDZ nisu ni za državu ni za Bosnu i Hercegovinu, dok SDA jeste za Bosnu i Hercegovinu, ali ne i za državu.

Barem ne pravnu (još manje pravednu, jer vladavina prava ne jamči pravednost), stabilnu, modernu i funkcionalnu državu. Njihov predmet interesovanja nije nacija-država, nego nacija-partija. Koncept zamjene države partijom, jasno, nije ekskluzivno SDA-ov: sprovode ga Milo Đukanović i njegov DPS u Crnoj Gori, kao i Vučić i njegovi naprednjaci u Srbiji. Sprovodi ga, napokon, tek nešto suptilnije (ili, ako ćete: kvarnije) i HDZ u Hrvatskoj.

Ovdašnje nacije-partije ovdašnje su države pretvorile u ono što Sveti Augustin zove „razbojničkim družinama“. One ne funkcionišu na osnovu zakona i ustava, nego na osnovu dogovora o podjeli plijena. Pravosudno-stranački teror kojem je već mjesecima izložen „Žurnal“ nije slučajan, nije tek odbrambeni refleks korumpirane moći. U pitanju je pokazni primjer, u pitanju je poruka: ovo će vam se desiti ukoliko budete dirali u ono što je naše.

Činjenica da nipošto beznačajan dio građana (zapravo stanovništva) Bosne i Hercegovine smatra da „Žurnal“ za ono što smatraju nepočinstvom treba biti kažnjen, govori da ti ljudi ne samo da su zadovoljni mrvicama koje, nakon što razbojnička družina podijeli plijen, ostaju njima, nego i ne žele da u takvu raspodjelu niko dira, dodatno otežava poziciju „Žurnala“.
 Nedavno sam pisao o projektovanoj, sistematski izazvanoj i kontrolisanoj atrofiji države Crne Gore.

Isto važi i za državu Bosnu i Hercegovinu, pa ću se, da prostite, samocitirati.
 Don Anto Baković, stalni gost Feralove rubrike „Greatest Shits“, tvrdio je kako je „Narod bez države kao govno na kiši“.
 Jok.
 Država bez pravde je kao govno na kiši.  

Tekst je preuzet sa portala Žurnal.info.