Putovanja lingvističkog nomada

Elif Shafak objašnjava kako joj pisanje na različitim jezicima pomaže da bude pripovjedač.

„Nisi to dobro izgovorila“, kaže moj desetogodišnji sin. “Kaže se vje-ve-ri-ca!”

Visoko držeći glavu, kao bokser koji već zna da meč neće dobro završiti ali je odlučan u namjeri da ipak primi taj sljedeći udarac u bradu, pokušavam to izgovoriti još jednom. “Vjeeeveeerii…” Shvatam da sam zaboravila zadnje slovo, pa duboko udahnem i brzo dodam: ”caaaaaa”.

Moj sin klima glavom. “Ne mogu vjerovati da to ne znaš izgovoriti. Pa to je tako jednostavno!”

Pa ni ja ne mogu vjerovati da je kraljevski engleski jednoj maloj slatkoj životinji dao ime koje se sastoji od beskrajnog niza suglasnika koje ja, da me ubiješ, ne mogu izgovoriti.

Glavni jezik kojim se moj sin koristi je engleski. Odrasta u Velikoj Britaniji, pa je engleski jezik njegov prirodni habitat. Za razliku od njega, ja sam u prilično kasnoj dobi “migrirala” u ovaj jezik, i činjenicu da sam stranac koji njime govori nosim kao talisman oko vrata. Kao i mnogi drugi koji su na ovakav način zakasnili pa su egzistenciju pronašli, bilo vlastitim izborom ili pukom slučajnošću, u jeziku koji im nije maternji, ja riječi daleko lakše vizualiziram nego što ih pravilno izgovaram. Kao da mi je mozak brži od jezika. I nikada nisu u potpunosti sinhronizirani. To je razlika između izvornog govornika nekog jezika i stranca. Taj mali prostor između uma i jezika.

Moj maternji jezik je turski. Odrastajući, španjolski mi je postao drugi jezik, a onda poslije njega engleski. Tu je negdje, u pozadini, i francuski. S obzirom da sam se rodila u Francuskoj, francuski je prvi jezik koji sam čula ali ga ne govorim, budući da sam otišla iz Francuske dok sam bila još mala djevojčica. Francuski me je oblikovao svojim odsustvom, kao fantomski amputirani ud. Ali, na engleskom pišem svoje romane, na njemu smišljam svoje priče i njega najprije osjećam svojim.

Ja sam pripovjedač. O riječima ovisim kao što ovisim o zraku i vodi i hrani. Svoje ranije knjige sam pisala na turskom, a onda, prije nekih četrnaest godina, napravila sam taj korak u nepoznato i prešla na pisanje na engleskom. To nije bila racionalna nego iracionalna odluka – možda je to bio životinjski instinkt. Trebao mi je prostor, trebala mi je sloboda, a pisanje na drugom jeziku mi je pružilo upravo te dvije stvari. Moja domovina Turska bila mi je preteška; Istanbul je bio prekompliciran. Pišući na engleskom, osigurala sam si kognitivnu distancu, uz koju sam se osjećala manje opterećenom i možda čak hrabrijom nego što bih se osjećala inače.

Od tada profesionalni prevodilac na turski prevodi svaki moj roman, a ja nakon njega uzimam tekst i prepravljam ga koristeći se svojim riječima i unoseći u jezik vlastiti ritam. Ako vam ovo zvuči suludo, to je zato što jeste. Moram provesti skoro duplo više vremena razmišljajući o idiomima, rečenicama i riječima koje je nemoguće prevesti. Tako putujem između engleskog i turskog, dva jezika koja se međusobno razlikuju kao crno vino i kefir.

Činjenica da sam lingvistički nomad, koliko god bila puna izazova, pomaže mi da budem pripovjedač i daje mi dodatnu mentalnu fleksibilnost, slobodu govora i osjećaj povezanosti koji nije reduciran nacionalnim granicama.

Moja privrženost maternjem jeziku je emotivna, moja privrženost engleskom je intelektualna. Osjećam da mi za ravnotežu trebaju oba jezika. Vremenom sam shvatila da mi je lakše izraziti se na turskom ukoliko pišem o melanholiji, čežnji i tuzi. No, kada se govori o ironiji, satiri ili sarkazmu, lakše mi je izraziti se na engleskom. Riječ “ironija” čak ne postoji u turskom jeziku.

Kada sam počela objavljivati knjige na engleskom, naišla sam na izuzteno negativne reakcije u Turskoj koje su uglavnom dolazile od nacionalista. Nazivali su me “izdajicom”. Kako pisac može napustiti svoj maternji jezik, željeli su znati moji kritičari. To je ono što nacionalizam radi: želi nas reducirati na samo jedan, statičan identitet. No, mi kao ljudska bića smo više od toga. Ne radi se o izboru koji je ili-ili. Više je to “i… i… i…” Ako možemo sanjati na nekoliko jezika zašto ne bismo mogli pisati naše pjesme i priče i ljubavna pisma na nekoliko jezika? Odbijam imati samo jedan identitet. Želim da istovremeno pripadam na više strana.

Pisci su fascinirani riječima, ali su možda još više fascinirani prostorom između njih. Tišinom između njih. Privlače nas stvari o kojima nije jednostavno razgovarati u društvima u kojima živimo i ne može se o njima razgovarati bilo kad. Tajne. Tabui - društveni, kulturološki, seksualni tabui. Jedan dio mene uvijek želi postavljati pitanja o tim prostorima i otvarati nove rasprave, perfirene teme dovući u žižu interesovanja, omogućiti da se čuje glas onih koje društvo obično ne čuje i da se vide oni koji su obično svima nevidljivi. To je, uvjerena sam, zadaća pripovjedača: ne pokušavati ponuditi pametne odgovore nego postavljati možda najdjetinjastija i najjednostavnija i najradoznalija pitanja. Da skrenemo pažnju na tišinu i da saslušamo ušutkane - one druge.

Pretpostavljam da sam se i ja cijeli život osjećala kao jedna od tih “drugih”. Rođena sam u Strasbourgu, i jedno vrijeme sam odrastala u kući punoj idealista i studenata slobodnog duha. Moji roditelji, iako odlučni da “poprave” kapitalistički sistem i spase svijet, nisu mogli spasiti vlastiti brak. Kada su se razišli, majka me dovela u Ankaru. Turska je možda moja domovina, ali nije bila moja domovina sve do tog trenutka. Iz boemskog okruženja Strasbourga, našla sam se u konzervativnom i vjerskom okruženju moje bake s majčine strane.

U Ankari sam se često osjećala kao neko ko je istovremeno i insider i outsider. Sva druga djeca bila su iz većih i patrijahalnih porodica. Imala su braću i sestre i rođake i svi su grupno slavili Bajram. Ja sam uglavnom bila sama, odrastala sam uz majku modernih gledišta, okrenutu ka Zapadu, i baku, duhovnu ženu okrenutu ka Istoku - dvije žene koje su se međusobno podržavale kroz sito i rešeto uprkos činjenici da su kao osobe bile potpuno različite. Podrška koju su pružale jedna drugoj me je umnogome oblikovala kao ličnost. Bez obzira na to, smatrala sam da je život bezgranično dosadan i počela sam tražiti vrata u drugi svijet. Moralo je postojati i nešto drugačije od svijeta u kojem sam živjela.

U školi sam bila jedan od dva ljevaka u razredu s četrdeset i četiri učenika. Učiteljica je na tu ljevorukost gledala kao na problem koji treba ispraviti. Govorila mi je da lijevu ruku držim ispod klupe - u progonstvu. Iako sam kasno naučila pisati, čitati sam počela dosta rano. Čitala sam sve što mi je dolazilo pod ruku kod kuće, u školi, na bazaru. Kada bih pročitala knjigu, svaku knjigu, ponovo bih je otvorila i pročitala još jednom ovaj put zamišljajući kako bih i šta bih ja drugačije napisala da sam autor te knjige. Negdje u mojoj duši, vihor moje mašte otvorio je jedna zatvorena vrata i tako sam, korak po korak, dospjela u Zemlju pripovijedanja.

Da bi ljudska bića preživjela i napredovala potrebna im je unutarnja bašta. Osobno zaleđe daleko od očiju svih. Mjesto koje slobodno i često posjećujemo; nevidljivo skrovište gdje se možemo osloboditi svih negativnih misli i ružnih osjećaja, vidati rane i početi ispočetka; mjesto gdje možemo istinski biti ono što jesmo, ne osuđujući nikoga i gdje nas niko ne osuđuje. Za mene je Zemlja pripovijedanja to neko drugo prekrasno mjesto. To je zemlja knjiga.

Na kraju krajeva, manje je bitno na kojem jeziku udišemo sve dok nastavljamo pisati i čitati.

Jezik je čista magija. Volim misliti da mi oblikujemo jezik, ali zapravo on oblikuje nas. Čak se i naš glas mijenja kada prelazimo iz jednog jezika u drugi. Iako još uvijek ne znam na engleskom pravilno izgovoriti riječ “vjeverica”, hrabri me misao da me niko ne može spriječiti da ih sanjam kako skakuću i slobodno trčkaraju u Velikoj šumi priča.