Cvijetić: Psi kriju kosti za poslije

Beuys ogrnut filcom kao molitvenim šalom, s proročkim tirzosom u rukama, bos, i pored pravcati vuk. Fotka je na zidu sobe godinama, pomislio sam.

Joseph Beuys, performans I like America and America likes me, 1974.

Na fotografiji: 

Beuys ogrnut filcom kao molitvenim šalom, s proročkim tirzosom u rukama, bos, i pored pravcati vuk. Fotka je na zidu sobe godinama, pomislio sam. Tako imaju riječi, koje još uvijek ništa ne znače, a ne zna se ni hoće li, ima ih ali niti na jednom jeziku ništa ne znače. Kao pauze. Niti ih tko traži, niti one koga sreću. Kao nebootvori. Onaj koji je otišao, prejedren s vjetra na vjetar, svukao se već.


Rekoh rukavica pobijedi krilavicu, jer krilavicu uvijek moraš objašnjavati - što se navuče na krilo, da krilu bude toplije.


Fotka Beuysa je zapravo tatina, a ja sam je samo nalijepio na zid, pomislim. Tuga glumaca u nijemim filmovima - osuše se dok riječi budu same u kadru.

Dakle Beuysa sam tražio, crno trodnevno štene, koje sam dobio na dan sahrane.


Nije me vidjela. Mislila je da je sama, bila je sigurna da je sama. Udarala se šakama po licu, čupala kosu i bez ijednog glasa jecala, samo su se čuli piskovi, kao da svijet upravo ostaje bez ptica - pa malaksava i čuju se tiha kapljousta pjevanja. Udarala se, tukla se po ustima, po ustima najviše. Nešto nije dospjela reći ocu ili on nije rekao njoj. 


Nisam disao, onijemljivao sam, davio sam se u medu, u svijetu koji se kompletan zaustavi. I stoji. Majka je klečala i na pod se bacala. Samo se ona još pomjerala u svijetu koji je ostao bez zraka.

Samo čavli.

Smrt koja se prestala držati.

Polako se smirila i ustala. Još tren i vidjet će me, i naglo sam ušao u kuhinju iz sobe.


Trodnevni crni Beuys nije ni pisnuo cijelo vrijeme. Mama, vidi ga, rekoh, tri dana ima, uzmi ga. Beuys je treptao prelazeći s dlana na dlan, noseći moj dlanski znoj na šapicama.

Mamin je bio vruć.

Tu je Beuys legao.

Kao crno toplo tijelo, preostalo od nečijeg govorenja.