Mehmedinović: Prva sjećanja

Moj kalendar

Moje prvo sjećanje na ljudsko lice je čovjek s neprirodno velikim obrvama, tolikim da su mu padale preko očiju. Gradio je našu kuću (imao sam tada tri ili četiri godine). Smotuljak špage je potapao u crvenu emulziju u limenoj kutiji. Ispred njega su bili prepolovljeni balvani i mirisala je još mokra unutrašnjost drveta. Vlažnu špagu je razvlačio po dužini raspolućenog debla, vezivao ju je za eksere ukucane na krajevima balvana, onda bi zategao špagu i naglo je ispustio tako da ona uz energični trzaj udari po zaravni debla i iscrta savršenu crvenu crtu. Potom je sjekirom klesao uz samu crtu i deblo pretvarao u gredu.

Često sanjam našu prvu kuću. Na prostranoj verandi bila su dva velika prozora s puno malih okana. Kad bi stakla u hladnim jutrima zamaglila, sestra i ja bismo u oknima ispisivali slova i sklapali ukrštenicu.

Iza kuće je bio orah, i dvije trešnje. Ispred je bila jedna dunja, stablo kruške, jabuka ('šarenika', koje se svaki put sjetim kad čujem sevdalinku „Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku“) i 'zrela šljiva'. U djetinjstvu, svako stablo šljive zvao sam 'zrela šljiva'. Otac se zabavljao, pitao bi me:

„Šta je ovo?“
 „Orah!“
„A ovo?“
„Dunja!“
„A šta je ovo?“
„Zrela šljiva!“

Uvijek u jesen kad bi došao dan da se laki ljetni pokrivač zamijeni za onaj teži, zimski, pojavio bi se jedan trenutak zaborava prije nego što se sjetim kako se kaže ‘jorgan'.

Otac je petkom, u povratku s posla, donosio novu svesku stripa. Glava se punila pričama. Živjeli smo uz jezero. A djetinjstvo pamtim po utopljenicima, koji u našim književnostima ne postoje kao tema, ali su čest motiv u njemačkom romantizmu. Kosa utopljenika leluja u valu kao vodena trava, i jednom ako tu sliku vidiš ona ostavlja trajni utisak u svijesti.

I ovo spada u prva sjećanja:

– Avion se spušta nisko nad jezerom, a onda iz sebe prospe ribe u vodu, mnogo riba. I nakon što iz utrobe ispusti sav riblji teret, naglo se digne u nebo. 

– Imao sam četiri godine, bili smo u čamcu kad je počelo padati. Najprije pljusak, ali onda su se kapi kiše pretvorile u grȁd. I kad smo već bili na obali, otac je okrenuo čamac i njime nas je, kao velikim drvenim kišobranom, pokrio. U mraku sam sjedio na kišnoj kabanici, kad se ispod nje počela trzati riba, jedna od onih što smo ih ulovili tog jutra, zamahivala je cijelim tijelom i otimala se. Uplašila me snaga umiruće ribe. Šakama sam stiskao uši da ne čujem udarce ledenih kugli u drveno dno čamca.

– A jednom je neki stranac na obali parkirao stari vojnički džip. Došao je da lovi zmije. Koračao je oprezno, zastajkivao uz živice, i za kratko vrijeme nahvatao dosta zmija koje je odlagao u bijele limene posude. Zmije smo zvali ‘bjelouške', i nisu bile otrovne. U stopu smo ga pratili, a posebno impresivna bila je njegova brzina: munjevito bi ispružio ruku, i onda palcem i kažiprstom ukliještio glavu zmije. Kad su sve limene posude bile napunjene, stranac je otišao. Danima nakon ove neobične posjete, koračali smo uz grmove kupina s ukočenom rukom ispred sebe, spremni da munjevito napadnemo zmiju kad se pojavi. Ali se zmije nisu pojavljivale. Ili ih je on pohvatao sve, ili mi nismo umjeli da ih vidimo.

Pola stoljeća je od tada prošlo, i mogu potvrditi da se u sjećanju najduže zadržavaju slike bola.

O svome djetinjstvu sam rijetko pisao zbog paradoksa koji nisam uspijevao razriješiti u tekstu. Naime, ja mislim da sam imao sretno djetinjstvo, ali kad u sjećanju probudim slike iz tog doba, one su mahom tjeskobne. To su slike bola i straha, poput ove:

– Imao sam pet godina kad sam u galeriji vidio „Autoportret“ Ismeta Mujezinovića, onaj na kojem je državni orden zakačio na svoja gola prsa koja su zbog uboda igle krvarila. I sjećam se naglog utiska bola. Prolazeći pored platna, nesvjesno sam podigao dlan do svojih prsa, da njime pokrijem sićušnu bradavicu.
U zadnje vrijeme, valjda to tako biva s godinama, često mislim na svoje djetinjstvo i sanjam porodičnu kuću koja je davno srušena.

I još bih trebao reći da imam male poteškoće s disanjem, tako je već cijeli život, tako je od moje četvrte godine, kad sam potrbuške pao na stepeništu, pao sam nosom prema oštrom rubu, i otad imam taj ožiljak. Ako izuzmemo snove i sjećanja, kuća danas postoji još samo u mome disanju.

 

NOMAD - Semezdin MEHMEDINOVIĆ: Moj kalendar 
L.A. Story
Mušule
Moj kalendar