Đerković: Proljeće (bez) ruža

Imao sam dva dobra prijatelja u Lionu. Alžirca.

Imao sam dva dobra prijatelja u Lionu. Alžirca. 

Prvi, Samir Ben Deradji, ušao je u moj život preko satelitskog telefona, kada je moj rodni grad bio pod opsadom. Bio je uz drage ljude iz Barcelone i Ženeve, dio humanitarne mreže "Studenti za Sarajevo". 

Krajem opsade, dok sam sa Lejlom i Amrom vodio klub za mlade "Euroclub" (kasnije i Kulturni ured grada Barcelone), sve strane novine i magazine nam je uz pomoć francuskog vojnog vazduhoplovstva slao Samir. Što god nam je trebalo, tu je bio on. Kada sam u januaru 1996. došao u Lion, odveo me je do kioska preko puta čuvene Opere na kojem je kupovao sve te novine i napokon smo prodavačica i ja imali u očima lice o kojem smo slušali tokom opsade.

Samir je poslije došao na službu u Mostar, gdje smo u otvorili još jedan "Euroclub". Dovezao se automobilom Peugeot 504 starim koliko i on sam, koji je bio u takvom stanju da su se ljudi čudili kada bi ga vidjeli na ulici. Ipak, takav kakav je, Peugeot se lijepo uklapao u onaj prkosni srušeni gradski pejzaž, a Samir je, kako je auto bio prilično širok, u slobodno vrijeme vozao lokalnu djecu, sa otvorenim prozorima, po kvartu oko bivšeg hotela Ruža.

Njegova generacija je ta tragična generacija alžirske imigracije koja je prva od mnogih, bila rođena u tuđoj zemlji koju su trebali shvatati kao svoju. To se, nažalost, nikada nije ustalilo, većinom zbog manjka podrške i "ljubavi" tadašnjeg francuskog državnog sustava koji je u njima istovremeno gledao jeftinu radnu snagu, i simbole nikad prežaljenog političkog i vojnog poraza od strane alžirskog naroda.

Desio se eto taj kratki, možemo kazati, patriotski period, kada je francuska fudbalska reprezentacija sa Zinedineom Zidaneom postala svjetski prvak, i to je perfektno koincidiralo iste godine sa izuzetnom popularnošću raï i chaâbi muzike. Amalgam imigrantskog podrijetla većine francuskih reprezentativaca sa popularnom tradicionalnom muzikom iz bleda (na arapsko-magrebanskom: zemlja), te godine donio je onu famoznu nacional-patriotsku floskulu "black-blanc-beur" (crnac-bijelac-arap) koja je etimološki označavala višerasno francusko društvo, gdje amalgam igrača nacionalnog tima (Thuram, Barthez, Zidane), čije je podrijetlo označeno različitom bojom kože, simbolizovalo integraciju, prije nego separaciju.

"Beur" je politički neologizam koji se koristi za potomke imigranata iz sjeverne Afrike nastanjene u Francuskoj, a sam izraz dolazi od šatrovačkog izvrtanja riječi arabe (a-ra-beu), što daje beu-ra-a, te skraćeno beur. U takvoj perspektivi, bilo je nemoguće zamisliti da će dolaskom novog trenera Didiera Dechampa i pod utjecajem visokih dužnosnika Francuske fudbalske federacije (FFF), sa liste igrača odabranih za Euro 2016, nestati tada vodeći napadači Karim Benzema, Samir Nasri i Hatem Ben Arfa, što je logično dovelo do kraja multi-kulti bajke iz 1998. godine. 

Drugi, Rachid Taha, ušao je vokalno u moj život godinu dana ranije, prije te efemerne bajke, sa fenomenalnim kompilacijskim albumom Carte blanche. Naslovna pjesma tog albuma "Ya Rayah" će godinu dana poslije, doživjeti i svjetsku slavu sa koncertnim albumom "1, 2, 3 Soleils" zajedno sa tadašnjim raï zvijezdama Khaledom i Faudelom.

Upoznali smo se u mom kvartu Raval u Barceloni, kada je imao koncert u romanesknoj i istorijskoj sali La Paloma. Rachid je također, desetak godina poslije, posjetio i Sarajevo, u sklopu književnih susreta centra Andre Malraux. Neki dan sam se baš sjetio te lijepe večeri u Domu policije... Nadia, Rachid, Guillaume, sin Gerarda Depardieua, francuski roker Jacques Higelin i ja. Sjetio sam se, jer je Higelinov sin, inače vrstan muzičar i pisac imao promociju i potpisivanje svoje nove knjige nedaleko od našeg ženevskog stana, te kako Nadja voli tu njegovu spiku i uopće njegov lik, otišli smo da ga vidimo.

Dok je potpisivao posvetu Nadji na njegovoj posljednjoj knjizi, kažem mu da sam mu oca sreo u onom prošlom vijeku u Sarajevu zajedno sa Tahom i Depardieuom mlađim. I onda Nadja nesvjesno izusti… "ah, nijedan od njih danas nije više među živima". Odjednom mi kroz glavu prođe bogatstvo te večeri sa tri totalno različite percepcije francuskog nacionalnog korpusa. Guillaume, koji je uz oca imao vrlo lagodan i istovremeno težak tragičan život, Higelin, istinski ljevičar i angažovani humanista, i Taha, dijete imigracije koja nikada nije nestala iz njegove glave.

Obojica, i Samir i Rachid su krajem svojih života bili ljuti i razočarani. 

Samir je u mjesecima koji su prethodili njegovoj smrti bio mrzovoljan i razočaran zbog promjene ponašanja njegovih dugogodišnjih "autohtonih" prijatelja te istovremeno promjene ponašanje ljudi iz njegove zajednice koji su vremenom (ne)svjesno (iz)gubili svoj izvorni idenitet. Bio je ljut i zbog raskola unutar francuskog društva posebice između sustava i imigrantske omladine iz predgrađa (već četvrta generacija rođenih na tlu Francuske) sa kojom je kroz projekte vezane za integraciju bio aktivno angažovan.

Veza između te omladine i edukativnih te socijalnih struktura je postala daleka onoliko koliko je bila distanca između centra grada i predgrađa u kojima se shodno tomu, obostrano ustalio socijalni komunutarizam. Toj namjerno (iz)ostavljenoj generaciji/zajednici, koja po mišljenju francuske inteligencije i novinarskog miljea "nije prihvatila njihove vrijednosti i kulturni model života", ostala je sa druge strane, Liga šampiona (80% svakodnevno nose trenerku nekog kluba iz LŠ), Play Station i usput poneki kalašnjikov. Epilog, nažalost znamo. 

"Alžirac zauvijek, Francuz svaki dan", kako je Rachid napisao u svojoj autobiografiji objavljenoj 2008. godine, bila je formula ovog "beskompromisnog" rođenog Alžirca, koji je uvijek odbijao tražiti francusko državljanstvo i koja također, sažima njegov odnos prema identitetu i maternjem jeziku. Taj njegov osobni paradoks, neprihvatanja novog identiteta kao totalno svog, je bio rezultat njegovog istovremenog razočarenja svojim izvornim identitetom, tj. svojom vlastitom zajednicom koja ga i pored svega što je učinio na kulturnoj afirmaciji Magreba, nikada nije u dovoljnoj mjeri priznala kao takvog. S druge strane, on koji je sa svojom grupom ciničnog imena Carte de Séjour (Dozvola boravka), pjevao reprizu Charlesa Trenea "Douce France" (Draga Francuska), bio je ljut što čak i dan-danas, poslije toliko godina, imigranti u Francuskoj moraju da čekaju do pet sati ujutro da bi dobili papire. 

"Ovdje, ovdje počinje opet / bilo gdje, svugdje i u dragoj Francuskoj / ovdje, ovdje počinje opet / svugdje, svugdje napreduju"

1993. godine, kako bi osudio porast rasizma, napisao je pjesmu "Voilà Voilà, Que ça Recommence" (To je to, to je to, neka opet počne). Nakon tragičnih događaja 2012. godine u Tuluzu, terorističkog napada poslije kojeg će slijediti godine terora, a istovremeno i porast desničarskog ekstremizma, uradio je novu verziju pjesme na koju je u goste pozvao angažovane umjetnike kao što su Eric Cantona, Rachida Brakni, naša draga Agnès B. i njegov nerazdvojni prijatelj Rodolphe Burger.

O Arapskom proljeću, nije puno želio pričati, govorio je samo da je to proljeće bez ruža, bez cvijeća. "Kada vidimo što se događa: zamijenite fašiste drugim fašistima, zamijenite koleru kugom".

Alžirska "revolucija" koja je trenutno u toku, koju odmilja zovu Revolucija osmijeha, je nakon dvadeset godina vladavine klana Bouteflika sasvim opravdana, jer imamo već nekoliko generacija koje ne znaju ni za što drugo. Ovo današnje svakodnevno manifestovanje alžirske mladeži u domovini, kroz zvanični državni slogan "Revolucija od naroda i za narod" iskreno prati taj metod.

Problem je što se njome zahtijeva promjena vladajućeg sustava u cjelosti, tj. svih onih koji su decenijama bili dio njega (što je nažalost nemoguće u tako kratkom roku), dok se zauzvrat kao alternativa ne nudi konkretna ideja koja bi tu revoluciju pretvorila u demokratsku tranziciju. Također, jedan od važnih čimbenika je vojska koja je do sada bila glavni garant mira nakon građanskog rata devedesetih i terorističkih napada prije desetak godina, i koja se još uvijek ne oglašava zvanično o tomu koja bi trebala biti njihova uloga u toj toliko željenoj tranziciji (ako uopće do nje i dođe).

Kako bi na ovu revoluciju 2.0 gledali Samir i Rachid, ne znam, no iskreno se nadam se da obojica neće (opet) biti razočarani.