Prijateljstvo i politika

Zašto je teško razgovarati o politici s ljudima čija su politička uvjerenja drugačija od naših?

Ljudi imaju različita mišljenja, ali svako neslaganje nije jednako stresno.

Iako ljudi mogu strastveno navijati za svoj omiljeni sportski tim i mogu do mile volje raspravljati o tome koji je košarkaški tim najbolji, ta rasprava i neslaganje ne moraju utjecati na njihovo prijateljstvo. Na radnom mjestu, kolege često mogu imati oprečna mišljenja o strategiji i pristupu, a da se pri tome to neslaganje ne mora nužno pretvoriti u dugogodišnju svađu.

Političke rasprave, s druge strane, su tokom posljednjih godina postale posebno izazovna tema. Sve češće čujemo priče o neugodnim večerama ili prijateljima koje smo nakon neke rasprave izbrisali s Facebooka.

Zašto se to dešava?

Naše istraživanje i slična istraživanja iz oblasti političke psihologije ukazuju na postojanje dva moguća odgovora.

Prvo, pokazalo se da teme oko kojih su mišljenja podijeljena, teme koje izazivaju polarizaciju stavova ili oko kojih ne postoji općeprihvaćeno mišljenje u društvu, mogu pokrenuti osjećaj anksioznosti i ugroženosti. To se dešava zato što ove teme jednostavno kod ljudi izazivaju veću dozu opreza.

Drugo, istraživanja moralnih uvjerenja koje je provela psiholog Linda Skitka i njene kolege ukazuje da razlike u stavovima koji se odnose na moralne vrijednosti mogu dovesti do društvenog distanciranja. Drugim riječima, ukoliko neko smatra da je njegov stav o nekoj temi moralno ispravan ili pogrešan, odnosno da se radi o pitanju dobra ili zla, velika je vjerovatnoća da će biti manje spreman za interakciju s osobom koja o tom pitanju ima suprotno mišljenje.

Automatski pokretač anksioznosti

Tokom našeg istraživanja, pitanja oko kojih postoje oprečni stavovi smo grupirali u dvije kategorije: pitanja oko kojih u društvu postoji jasan konsenzus i pitanja oko kojih nema jasnog društvenog konsenzusa.

Naprimjer, većina ljudi podržava pravila vezana za kontrolu kvaliteta prehrambenih namirnica, ali ako govorite o temama kao što su abortus ili smrtna kazna, vidjećete da su mišljenja o ovim temama obično podijeljena.

Ljudi također vole unaprijed imati neku opću sliku o tome kakav je stav njihovog sagovornika prije nego što započnu raspravu s njim. Ukoliko razgovarate s osobom koja vam je nepoznata, ne znate kakav je njegov stav o nekom pitanju oko kojeg su u društvu mišljenja podijeljena. To dovodi do nesigurnosti u raspravi koja često može biti neugodna.

Imajući na umu ovaj okvir, psiholog koji se bavi istraživanjem ponašanja ljudi Joseph Simons i ja kreirali smo niz istraživanja kako bismo provjerili kako se stvari odvijaju u ovakvim situacijama.

U našem prvom istraživanju, jednostavno smo pitali sudionike da pogledaju spisak od 60 pitanja (od zdrave vode za piće do ropstva) i pretpostavili koji postotak osoba će izraziti svoju saglasnost s određenim pitanjem. Sudionici su također morali ocijeniti u kojoj mjeri bi osjećali anksioznost, ugroženost, zainteresiranost, odnosno koliko bi bili opušteni ukoliko bi se trebali upustiti u raspravu o svakom pojedinačnom pitanju.

U skladu s našim očekivanjima, ispitanici su smatrali da bi osjećaj anksioznosti i ugroženosti bio jači ukoliko bi razgovarali o temi za koju smatraju da u javnosti općenito vlada podijeljeno mišljenje. (U određenim okolnostima – naprimjer, kada ispitanici nisu imali čvrsto mišljenje o nekoj temi – osjećali su da ih ta tema u izvjesnoj mjeri više zanima).

U našem drugom istraživanju, ispitivali smo osjećaj ugroženosti na podsvjesnom nivou. Odnosno, mogu li i teme o kojima znamo da su mišljenja podijeljena automatski pokrenuti osjećaj anksioznosti?

Istraživanje smo zasnovali na psihološkoj tvrdnji da ljudi nisu uvijek sposobni prepoznati šta je izvor njihove emocionalne reakcije. Osjećaji koje pokrene jedan događaj mogu se vrlo lako “prenijeti” na neku procjenu koja nema nikakve veze s njim. Tokom ovog istraživanja, ispitanicima smo prezentirali popularne teme (naprimjer, podrška demobilisanim borcima), nepopularne teme (visoka stopa nezaposlenosti) ili teme o kojima su mišljenja podijeljena (istraživanja matičnih ćelija). Onda smo ispitanicima prikazali osobu s neutralnim, kompjuterski generiranim izrazom lica i zatražili smo od njih da u što kraćem roku procjene koliko ih ta osoba ugrožava, odnosno koliko im predstavlja prijetnju.

Ispitanici su u većem postotku ocjenjivali da osoba na slici predstavlja prijetnju, ukoliko su ranije razmišljali o temama o kojima su u javnosti mišljenja podijeljena. (Sličan efekat imale su i nepopularne teme).

Treće istraživanje je predstavljalo korištenje fiktivnih anketnih podataka o direktnom reklamiranju lijekova tokom reklamne kampanje koja se obraća potrošačima. Nekim sudionicima smo rekli da postoji visok stepen javnog konsenzusa koji ide u prilog ovakvoj vrsti reklamiranja, a drugima smo rekli da se javnost ne slaže s takvim načinom reklamiranja. Konkretnije, ispitanicima smo rekli da 20%, 50% ili 80% javnosti podržava ovakvo reklamiranje.

Od ispitanika smo onda zatražili da zamisle da razgovaraju o ovoj temi i da nam kažu kako se osjećaju. Kao što su pokazala i ranija istraživanja, oni kojima je rečeno da postoji neslaganje javnosti s ovakvim reklamiranjem osjećali su se ugroženijim ili anksioznijim pri pomisli da o ovoj temi trebaju razgovarati.

Pojmovi “ispravnog” i “pogrešnog” dodatno kompliciraju raspravu

Postoji još jedna društvena prepreka koja može uzrokovati daleko više od običnog neslaganja. Uzmimo za primjer dvije osobe koje se protive smrtnoj kazni.

Jedna osoba smatra da je smrtna kazna moralno pogrešna, a druga smatra da je smrtna kazna slabo efikasna u smislu sprečavanja budućih zločina. Iako i jedna i druga osoba mogu imati čvrst stav o ovoj temi, prva osoba zasniva svoje mišljenje na svom uvjerenju o moralnoj ispravnosti.

Istraživanja Skitke i njenih kolega naglašavaju društvene posljedice ovakvih “moralni uvjerenja”. Kada se pojavi pitanje da li je nešto moralno ispravno ili pogrešno, ljudi postaju manje tolerantni u odnosu na one koji imaju mišljenje suprotno njihovom. Preciznije, osobe s jačim moralnim uvjerenjima ne žele imati bilo kakve veze s osobama koje su izrazile neslaganje s bilo kojim od tih njihovih stavova. Ovo društveno distanciranje pojavilo se u odgovorima koji su navedeni u istraživanju – ocjenjivanje mogućnosti da se ispitanik sprijatelji s osobom čiji su stavovi suprotni njegovim, pa do fizičkog udaljavanja – poput premještanja stolice i fizičkog distanciranja od osobe čiji su stavovi suprotni  stavovima konkretnog ispitanika.

Naravno, nikada se svi nećemo složiti oko nekog pitanja. No, važno je pokušati shvatiti stavove drugih, kao i ono što je u osnovi takvih stavova kako bismo mogli postići kompromis.

Nažalost, do kompromisa ili konsenzusa je teže doći ukoliko ljudi započinju razgovor s osjećajem ugroženosti. A ukoliko neko smatra da je osoba koja ima suprotno mišljenje loš čovjek, moguće je da se s njom nikada neće ni upustiti u razgovor.

Na kraju krajeva, manje je bitno da li razgovarate s osobom koja vam je nepoznata ili s prijateljem – mogućnost da se prestanete družiti s tom osobom ili da je izbjegavate se povećava svaki put kada razgovarate o temi o kojoj imate suprotna mišljenja.

Nema jednostavnog rješenja. Ponekad i samo započinjanje razgovora o nekoj temi može pokazati nepomirljive razlike. No, ponekad, spremnost da se teškim temama pristupi “hladne glave” s istinskom spremnošću da se sasluša “druga strana”, može pomoći da se pronađe zajednički jezik ili promijene stavovi.

Pokazalo se da je korisno pokušati posmatrati temu sa strane. Neslaganje oko jedne teme, čak i kada se radi o temi koja je usko vezana za moral, ne mora biti osnova za prekid prijateljstva. S druge strane, fokusiranje na druge zajedničke veze, pitanja i moralne teme oko kojih postoji slaganje, može spasiti ili ojačati prijateljstvo.