Imširević: Priča sa desnog ramena

Rekli su mi da na ramenu svakog čovjeka sjedi po jedan melek...

Rekli su mi da na ramenu svakog čovjeka sjedi po jedan melek i zapisuje djela što ih ovaj čini tokom svog života. Još kao dječak, u zimu 1977. godine, dok sam preko dvorišta vukao sanke, gazeći pepeo što ga je majka prosula ispred ulaznih vrata, uvjerio sam se da je ta priča o meleku istinita. Jeste da je mama kasnije tvrdila da nema ničega, da opet izmišljam, i da je sve to zbog šala što mi ga je omotala oko vrata, ali ja sam znao da ono što mi je golicalo uho, nije bila vuna, već moj sopstveni melek. Okretao je stranice i pisao, polako i dugo, djevojački okruglastim i ukrašenim rukopisom… bio sam siguran. Mama se i dalje pravila da ništa ne vidi i ne čuje, ali ja sam, po načinu na koji mi je skinula šal i mokru košulju, znao da ona pazi da ga ne otjera.

Ne znam koliko je vremena prošlo od tog dana, ali se sjećam da je opet bila zima i da je moja nova košulja bila za nekoliko brojeva veća. Oblačio sam je bez majčine pomoći, ali i dalje pazeći kada svlačim desni rukav. Mama je sjedila na kauču i držeći plastičnu posudu u krilu gulila krompir. „Gdje ode melek kad čovjek umre?“, pitao sam.

Za razliku od moje mame, otac nije vjerovao u priču o meleku. Nije vjerovao ni u druge zanimljive priče. Osam dana nakon njegove smrti, u zimu 1998. godine, sa stalaže sam skinuo bijelo ukoričenu knjigu, onu što sam je ukrao iz pozorišnog fundusa. U nekoj davnoj predstavi, tako kažu, ta je knjiga glumila u jednoj sceni sa nekim glumcem koji je tumačio nekog ruskog oficira koji je volio čitati. Knjiga je imala bijele, neispisane stranice, ali to je bilo u redu, pošto je ionako samo morala glumiti knjigu. Baš kao što je glumac glumio ruskog čitača, te se samo pravio da čita, i knjiga se pravila da u njoj nešto piše. I tako, tog decembarskog dana, ja sam odlučio da joj u potpunosti, i za sva vremena, uništim glumačku karijeru. Ne znam da li je to grijeh, ali sam svojevoljno postao očev melek. On, moj otac (ne melek), volio je Vijesti, ali ni u njih nije vjerovao, baš kao ni u priče. Ipak, još i danas, u Bijelu knjigu zapisujem sve ono što se desilo nakon njegove smrti, sve one “novosti” koje je propustio, a koje bi, siguran sam, volio čuti. I tako, za svaki slučaj, jutros sam zapisao:

– umro Janez Drnovšek

– Ado kupio nova kola, još nije položio ispit

– mama ošišala H.

– u Tuzli grade Centar za srce

– SDP u nekoj frci sa Narodnom skupštinom RS

– zvao S.M. iz Beograda, kaže ima rak

– večeras igrali moju dramu u pozorištu

– čika Avdo opet bio u ribolovu (ulovio 17 komada)

– tetka se vratila iz Grčke

– dok smo šetali Vilsonovim, zagledana u nebo
H. me pitala “Tajo, koliko zvijezda ima ovaj grad?”

– prodali smo one tri košnice, zbog Adine alergije