Bašić: Prevoditi strašne priče

Migrantski vodič

Yeliz me često odvodila kući na ručak. Njena majka je prstom upirala u hranu – pa u mene. Njene četiri sestre bile su krupne i sisate žene koje su me štipale za ruke i zabrinuto coktale. Melahad mi je ispričala kako se Yelizina najstarija sestra također zvala Emine kao ja, ali je u djetinjstvu bila mršava i bolešljiva pa su je odveli jednom hodži, koji je rekao da joj je ime staro i suviše korišteno i da joj, da bi se oporavila, treba novo i sasvim svježe ime. Od tada se zove Ferda. 

Selim je ispunjavao loto listiće i prijetio da će otići u invalidsku penziju, a njen otac se nije vidio iza Hurriyeta: njemu se čitav dan dolijevala kafa i istresala pepeljara. Živjeli su u turskom getu u Mullheimu, a prve komšije bili su njihovi rođaci iz Giresuna: Erkan, Ozkan i Khan. Oni su po čitav dan ulazili, prolazili i izlazili iz stana i tako stvarali ozbiljan osjećaj užurbanosti i uposlenosti, mada ustvari nisu radili ništa. Pitali su me za moje roditelje, koji su dozvolili da žensko dijete ode samo u svijet, ali su vrlo brzo izgubili interes da govore na njemačkom jeziku i s vremenom su mi se svi osim Yeliz obraćali na turskom. Ona je, pak, kada je imala milosti, šturo i nestrpljivo prevodila to o čemu se svađaju i čemu se smiju. Ostatak vremena sam sjedila na kauču pored njenog oca i s punim tanjirom ispred sebe gledala satelitski program.

U jesen 1996. prvi put sam okupala mrtvaca. Radila sam popodnevnu smjenu; napolju je bio mrak i padala je kiša. Zvao se Herr Korkmaz, imao je amputirane noge do iznad koljena. Jednog jutra sam mu se osmjehnula dok sam mijenjala čaršaf ispod njegovih zagnojenih nogu, a on me pogledao sa suviše prisnim gađenjem. Poslije sam mu davala do znanja da ni ja njega baš ne volim; nisam ga više gledala u oči i trudila sam se da budem što dalje od njegove sobe kada on zvoni. Jasmina iz Bosanske Dubice pokazivala mi je kako ću u budućnosti spremati leševe. Bila je dobro raspoložena. Išla je ispred mene i u narodnjačkom tonu pjevala: A šta da radim kad odu prijatelji moji... Ja sam iza njenih leđa molila boga da se neko od pacijenata iznenada usere pa da ga ja moram odmah – barem živog – kupati. Naredila mi je da stanem s druge strane kreveta. Pogledala je leš, pa mene, i bubnula kako se Herr Korkmaz još više pokupio. Udarala se po butini dok se glasno smijala: 

– Pogledaj! De, šta si se i ti skupila? Naviknućeš se ti na ovo. 

Pitala sam je zašto Herr Korkmaz ima zavijenu vilicu. Stavila sam mu jednu ruku na lijevo rame. Nosio je prugastu pidžamu. Ogromno uho. Drugu na njegov mršavi kuk. Polako sam ga okretala sebi gledajući u zavijeno sivo lice.

– Nekad im se objesi vilica, zato. Otegne se. Ako ti se iznenada pomjeri ili čuješ kako vazduh izlazi iz pluća, to je u redu. Dobro je dok se ne ustanu iz mrtvih, trapaju hodnikom, traže čašu vode... Al' ovaj više nigdje neće ići! – opet se nasmijala.

Kad smo mu mijenjale povez oko glave, činilo mi se da mu se donja vilica malo spustila, kao kad ljudi iz pluća pokušavaju da izbace sav nakupljeni zrak. U WC-u sam sjela na pod i čvrsto zagrlila školjku, ali više nisam osjećala mučninu. Možda je Jasmina u pravu: i meni je vrijeme da se jednostavno naviknem. To je bila misao koja mi je te jeseni mogla spasiti život, jer nisam znala da će Herr Korkmaz još dugo obilaziti moju sobu u Bernhardt Strasse, vući trup ispod visokog kreveta, tražiti čašu vode, kucati s mokrog balkona da ga pustim unutra (ebeni sikim) i tamo na kiši umirati u smeđoj prugastoj pidžami. 

Ispred bolnice me čekala Yeliz s kišobranom. Poslije večere je njena majka sjela na pod, gurnula pramen kose pod maramu i rekla nešto od čega su svi veselo zapljeskali.

– Yeliz, prevedi.

– Mama će nam pričati strašne priče!

Sjeli smo u krug. I ja sam se pridružila, iako sam znala da Melahad zasigurno neće pričati priču na njemačkom. Toliko su se navikli na mene da su me gledali u oči i pričali mi na turskom, kao što ljudi na svim jezicima pričaju s mačkom: svi znaju da ne razumije, ali ipak, ponekad – kao da osjeti. Yelizina majka je, izgleda, pričala nešto zanimljivo jer su je kćerke pomno slušale i na istim mjestima stavljale ruku na prsa, dok su u razmacima od nekoliko sekundi izgovarale „Estagfirullah!“ kao da jedna drugu simultano prevode. Melahad je klimala glavom i nastavljala da priča, gledajući ispred sebe, u šare tepiha. Onda je još samo šaputala, gnječeći riječi kao da će iz njih nešto istisnuti, sve dok odjednom nije zastala, pogledala nas i propištala riječ od koje su svi vrisnuli i ruku s prsa hitro prebacili na usta.

– Yeliz! Prevedi!

Yeliz je polako okrenula svoje mjesečevo lice, iz nekog razloga mi pokazala dlanove i oduševljeno objavila:

– Dodirivala je mrtvog čovjeka! 

– Ko?!

– Ova Belgin iz priče, pobogu, Hezegić, slušaš li ti? 

I ja sam stavila ruku na usta.

 

NOMAD - Mina BAŠIĆ: Migrantski vodič 
Naslijeđe gubitka
Zatvaranje neba
Autobus
List
Migrantska bajka
Na današnji dan
Babylon 
Sveta tri kralja
Zauvijek
Fotorobot