Čilić: Pozdrav iz zemlje Safari

Istrgnute posvete

Prvi put smo zajedno u Africi i oboje imamo proljev. Pazili smo da ne jedemo ništa svježe i da ne pijemo vodu koja nije flaširana, ali kako su konobari, koji svi odreda izgledaju kao članovi kenijske olimpijske reprezentacije, svaki dan na dugačke stolove tvrdoglavo iznosili zdjele i pladnjeve u kojima su se sve zavodljivije prelijevale boje i kovitlali mirisi, to smo manje mjerkali šarenilo sadržaja a sve više grabili i jeli, potapali zalogaje vinom, vraćali se po još.

Stigli smo vitki, još vitkiji ćemo se vratiti, dosta vremena provodimo na zahodskoj školjci, neplanirano ogoljeni jedno pred dugim u raskošnoj bijedi naših krhkih probavnih traktova. U međuvremenu ćemo probati sve, sva neznana pića, svu šarenu hranu, sve nerazgovjetne delicije naših nasmijanih domaćina. Ta prvih sedam dana samo se tako disciplinirano štedjeli, i evo, džaba, vidimo da nismo uspjeli, sad je gotovo, preostalih tjedan dana samo opušteno, jedemo sve, da barem nakratko uživamo u toj egzotici okusa prije nego što nam sve projuri kroz utrobu.

Ja govorim: svježe, on govori: termički neobrađeno. Ja govorim: mrkva je pocrnjela, on govori: mrkva je oksidirala. Ali razumijemo se jer smo zaljubljeni. Kratko smo skupa, želimo ostati skupa dugo, barem do kraja naših života. Zato smo tu, na afričkom kontinentu, da se bolje upoznamo, da budemo jedno s drugim danonoćno, da stvaramo zajedničke uspomene i smijemo se na fotografijama kao dokaz sebi, prijateljima i budućoj djeci da smo se dobro odabrali.

Svaku noć spavamo na drugom mjestu, ali sve redom u rezidencijama s puno zvjezdica, u kakve domaći proviruju samo kao sobarice ili čistači, da odnesu naše smeće. Neugodno mi je zbog toga, ostavljam velikodušne napojnice na noćnim ormarićima, osjećam sram pred tim ljudima koje neću sresti jer će doći nakon našeg odlaska, da maknu naše tragove i pripreme sobe za nove europske ignorante koji stižu poslije nas. Zamišljam sobaricu kako miče moje vlasi s ruba kade, puni zdjelu voćem, zateže baldahin i manje nas mrzi kad vidi novac koji smo joj ostavili. Osjećam se licemjerno i to stalno ruje po meni.

Cijelo vrijeme razgovaram s našim vozačem i želim mu pokazati da ga ne prezirem, da ne mislim da sam bolja od njega, da me zanima njegov posao i život, da nisam zaopadnoevropska kučka. Mom mužu je to simpatično ali se ne uključuje, ne misli da ikom išta mora dokazivati. Naizmjence poseže za aparatom i dalekozorom, govori mi: znaš li žirafe spavaju samo dva sata dnevno, katkad u intervalima od samo pet minuta? I: jesi li znala da afrički bivol spada u jednu od najopasnijih životinjskih vrsta? I: onaj tvoj prilazak vodenkonjima bio je nepromišljen, zar ne znaš da najviše ljudi strada upravo od napada vodenkonja? Odgovaram potpitanjima, razgovor teče, držim ga za ruku, oboje smo u poluushitu, kao da smo na lakim drogama.

Na kraju safarija on će vozaču tutnuti preskromnu napojnicu, zbog čega ćemo se kasnije posvađati i u mojim će se očima iskupiti tek kad peraču našeg hotelskog bazena pokloni svoje nove tenisice i u suvenirnici od petnaestogodišnjeg dječaka kupi điđice bez cjenkanja.

Ševimo se stalno, ujutro čim se probudimo, prije ručka radi kojeg smo došli oprati ruke i presvući se, prije večere, dok se tuširamo, nakon večere, dodatno potaknuti ispijenim vinom. Trbuh mi je ravan, noge izdepilirane, kosa duga. Osjećam svoje tijelo neodoljivim, tako ga nosim, sretna sam što je vruće, da mogu hodati sa što manje odjeće i pokazivati se. Nosim uske kratke hlače i majice iznad pupka, poziram uz rub mora i plaže u svitanje jer je tad temperatura mora podnošljiva za kupanje, smijem se na svakoj fotografiji, a najviše na onima na kojima me on grli. Mlada sam, mislim da me i drugi vide onako kako ja vidim sebe, pokušavam biti drukčija od ostalih turista, pokušavam biti drukčija od njegovih bivših cura, drukčija od same sebe kakva sam bila u bivšoj vezi koja mi je dosadila jer sam ja bila dosadna u njoj.

On me uči koristiti luk i strijelu, objašnjava mi političke odnose između Kenije i Gane, ljuti ga moja nehajnost kad se previše približim rijeci da slikam slona dok je prelazi, ne dopušta mi da uzimam u naručje majmune koji me prijateljski okružuju. Takav njegov odnos prema sebi tada smatram brižnošću, a da sam mu manje sklona, nazvala bih to paranojom ili barem iritantno pretjeranim oprezom koji mi oduzima užitak.

Ponosna sam na njega kad pristaje na moj nagovor da sa sobarima i konobarima igra nogomet poslije njihove smjene, i na sebe što sam odabrala tipa koji ipak nije nadmen kako se čini. Pišem razglednice svojim i njegovim roditeljima, pune pretjerivanja kojeg nisam svjesna i naklonosti koja je produkt samodopadnosti.

Za jednog iznenadnog izleta nakon dojave da je krdo lavova u blizini, kad naš vozač u neopreznoj jurnjavi zapne u jarak i izloži se bijesu bivola kojem smo prepriječili put, poželim da oboje umremo tad, odmah, a da naše razglednice stignu na svoja odredišta, da netko spasi naš fotoaparat i pošalje ga našim bližnjima, da slike na kojima smo zaustavljeni i vječno živi, i slatkorječivi tekst na kartolinama, ostanu jedinom istinom o nama kao paru.

Kao da se bojim da sve ono što će doći poslije nije vrijedno čekanja.

 

NOMAD - Đurđica Čilić: Istrgnute posvete
Zagrljaji
Dado Slino
Lutka
Ruž
Rio Grande
Žudnja
Mreža
Kolodvor
Čikadem