Zubčević: Patriotske igre bez granica

U posljednjoj epizodi diletantske političke groznice Bakira Izetbegovića zasmetao mu je kao samozvanom bh. patrioti upravo BH blok, a ne njegovi politički partneri i saveznici SNSD i HDZ.

Albrecht Dürer, Studija ljevice (detalj)

Kada je Samuel Johnson u noći 7. aprila 1775. godine izrekao znamenitu rečenicu “patriotizam je posljednje utočište hulja”, nije ni slutio da će danas tu izjavu pripisivati armiji različitih “autora” od glumca Petera Ustinova preko Marina Luthera Kinga pa do Boba Dylana i drugih. Engleski pisac i autor znamenitog rječnika engleskog jezika, vjerovatno je slutio da će ga upravo hulje najredovnije citirati. Johnson je sasvim izvjesno mislio na lažni patriotizam.

I, zaista – lažni patriotizam je posljednje utočište pravih hulja. Niko se ne kune u patriotizam, onaj lažni naravno, kao nitkovi. Uzmimo primjer najvećeg političkog diletanta u Bošnjaka, prvog među nejednakim, Sina Svoga Oca, Bakira Izetbegovića. Možda još samo stranka SDA može pretendirati na lažniji patriotizam i veći nitkovluk od svog trećeg Predsjednika. 

U svom novom naletu ad hoc politikanstva, SDA na čelu sa Izetbegovićem mlađim krenula je u još jedan obračun sa “nepatriotama”, samoprozvani organizatori otpora u zemlji koja je rat i agresiju dočekala potpuno nespremna. Ako je SDA organizirala otpor onda, s obzirom na to kako je otpor bio (ne)organiziran, SDA treba krivično odgovarati. Bezbroj je primjera izdaje Bosne i Hercegovine upravo od strane SDA – svojevremeni predsjednik SDA je prihvatio Karadžića kao pregovarača, pa zatim priznao Republiku Srpsku i ugradio je imenom u Dejtonski ustav. No, pođimo redom. 

 

U apelaciji je snaga slabih 

Nakon što je SDA svojim glasovima omogućila SNSD-u većinu i dominaciju u Parlamentu Bosne i Hercegovine, čime je SNSD u prilici da blokira MAP, odnosno ulazak naše zemlje u NATO, bivši član Predsjedništva tradicionalno kontradiktorno, i vlastitim postupcima i zdravoj logici, povukao je još jedan pirotehnički potez u ime patriotizma u koji se kune i koji redovno spominje još od kada je prestao spavati u trezoru Narodne banke u Sarajevu. Inače, Izetbegović bi trenutno, po vlastitoj izjavi i najavi, trebao biti na birou za zapošljavanje. Iako je potrebna bujna mašta da se zamisli poslodavac koji bi zaposlio nekoga poput Bakira Izetbegovića koji talent i stručnost nije pokazao ni u oblasti za koju se školovao a kamoli u politici u kojoj je vječni početnik, i ponavljač. Nakon što je SDA omogućila SNSD-u da dominira parlamentom BiH maskirala je svoj izdajnički čin, kako to tradicionalno čini, “aferom karikatura” iako je to bila karikatura od afere, providna dimna zavjesa. 

I umjesto da sebi traži kakvog konkretnog i korisnog posla, najavio je Sin Svoga Oca vanrednu konferenciju SDA za novinare a da bi gradu i svijetu najavio... e, sad, šta je konkretno najavio, ostalo je nejasno. Izetbegović je rekao ukoliko se Dodik ne popravi, ne promijeni ponašanje, i to ni manje ni više već u narednih 6 mjeseci, da će od Ustavnog suda BiH tražiti ocjenu ustavnosti naziva Republika Srpska. Apelacijom će se tražiti između ostalog, i da se u naziv RS ubace i “ostale konstitutivne komponente”. Preskočimo povremeno nebulozna, uzalud pripremana objašnjenja i stavove kojima je pokušao “argumentirati” i objasniti svoje razloge, odnosno stav svoje stranke. Na šta misli Izetbegović kad kaže “popraviti” i “promijeniti ponašanje” – da Dodik ne pravi probleme ambicijama SDA? Ili da zavoli Bosnu?

Nije prvi put da Bakir Izetbegović apelira, zadnji put je to učinio kada je Ustavni sud 2015. proglasio neustavnim takozvani dan RS-a. Već u januaru 2016. imali smo prvu “pravu” proslavu dana RS-a. Pravu paradu. Zahvaljujući Izetbegovićevoj politici danas se u RS-u neustavni dan RS-a slavi i obilježava ambicioznije nego ikad. Na stranu što Dodik paradira policiju, što je bizarno samo po sebi. Paradira narodu policiju koja je tu da ga štiti od tog istog naroda, a narod aplaudira. Ko je tu zbog koga i ko koga štiti mogli smo vidjeti u burnih desetak dana, od 25. decembra do 9. januara. 

Za razliku od apelacije o ustavnosti tzv. Dana RS-a, sam predmet najavljene prijetnje apelacijom o ustavnosti imena RS-a je nešto o čemu se Ustavni sud praktično već očitovao kada je odlukom iz 2004. proglasio neustavnim nazive 12 opština u RS-u kao što su Srpsko Sarajevo, Srbinje, Srpski Brod i druge. Tada je naziv RS ostavljen, odnosno nije proglašen neustavnim iz jednostavnog razloga, zato što je u samom Ustavu koji je rezultat Mirovnog sporazuma, potpisan između ostalih i od strane Izetbegovića starijeg. Time je potvrđen naziv RS, kao što je Izetbegović stariji, dao legitimitet do tada teroristi Karadžiću, kao pregovaraču, partneru, onomad, prve godine rata, na čuvenim pregovorima u Ženevi.

Dejtonski mirovni sporazum i pripadajući ustav zaista s pravom nazivaju luđačkom košuljom koju su narodi ove zemlje davno zaslužili, i koju i dalje ponosno nose. Nikoga nismo ubijedili da nam je bolje, a da bi se ozbiljnije zamislio da nam tu košulju jednom napokon skine, kako bismo mogli živjeti kao normalni ljudi. Izgleda da ostavljamo svijetu dojam nenormalnih i trenutna odora nam sasvim lijepo pristaje. Ljepši smo drugima u luđačkim košuljama.

Bakirova najava apelacije, odnosno prijetnja istom, uzaludnija je od revizije tužbe u Hagu. Još jedan jalov i na neuspjeh unaprijed osuđen potez Izetbegovića. Vrijeme je to ubrzo pokazalo, a Izetbegović je reagovao uzaludno izigravajući uvrijeđenog i u svojoj ničim izazvanoj avanturi usamljenog patriotu.

Izetbegovićevo politikanstvo i isprazna politička vještina nemogućeg savršeno su pogonsko gorivo za Dodikove ambicije i narative. Ovaj novi ćorak ispucan u maglu došao je u trenutku kada su obični građani RS-a bili na potpuno suprotnoj strani od Dodika – nikada Dodik nije bio na većoj vjetrometini u svojoj autokratskoj karijeri. Nastupajući sa pozicije totalne moći ostao je bez manevarskog prostora. Nakon 9. januara, pa onda svesrpskog susreta sa Putinom u Beogradu, ništa bolje Izetbegović za Dodika nije mogao uraditi nego glupost koju je učinio. Savršeno. 

 

Paradoks udruženog pothvata 

Ali nije nezaposleni Izetbegović na ovoj novoj stranputici bez računa i namjere. Sve što odgovara Dodiku, odgovara zapravo i Izetbegoviću, a i Čović se baš fino u sve uklapa. 

Nacionalni lideri i nacionalne politike su u Bosni i Hercegovini izgubile supstancu, iako uživaju podršku, izazovi su sve veći, pitanja sve brojnija, a rješenja se ne naziru, odgovora ni na jedno važno pitanje u ovoj zemlji još uvijek nema. Stvari su jednostavne, a matematika prosta – vanjski neprijatelj je idealan protivnik, u ovom slučaju drugi narod. Dežurni odgovorni za sve što ne valja. 

Ovdje stvari tako funkcionišu da ako dođe do pitanja svih pitanja onda je odgovor da je svakome draži bilo ko njegov nego bilo ko sa druge strane, bez obzira ko je zapravo kakav. Nacionalni lideri se savršeno uklapaju u tu situaciju, oni će biti glasnogovornici naroda. Izdavat će iskaznice ko je dobar, pravi Bošnjak, Srbin, Hrvat, a pravi nisu oni koji s njima i za njih nisu. Kad jedan udari u nacionalističku tamburu svi tamburaju. Jer u jedinstvu je snaga, a jedinstvo nacionalnih vođa u nas se ogleda u jedinstvenom stavu da je sve u najboljem redu dok su oni svako u svom i na svom složno na vlasti. A to što se iz ove zemlje iseljavaju armije mladih, to nije važno jer za budućnost ove zemlje bitna je jedino budućnost nacionalnih lidera i njihovih partija. Sve ostalo je jedna velika šarena laža lopovluka, korupcije, otimačine, nasilja, nepravde i, naravno, lažnog patriotizma.

 

Tri pašaluka

Dodik kao najveći među bosanskim pašama zaokružuje i ograđuje što je njegovo. Nije njemu sveta RS, ali mu je sveta teritorija na kojoj je on paša. RS kao Dodikov bosanski pašaluk, u kojem je Dodik zapravo sultan, ali održava skromni imidž paše.

Begler-Bosna, u amanet drugom ostavljena, zapala je onog kojem nije namijenjena. Ostavio je Begler-Bosnu Alija Izetbegović u amanet Turčinu da brine o njoj, a sinu nije htio. Jer otac sina najbolje poznaje pa je i Alija Izetbegović znao da Bakir nije za politike. Ali eto, prkosni sin je želio mrtvom babi pokazati da se (ni)je prevario. Bile su potrebne godine da se mudrost oca o političkim kapacitetima sina do kraja razvidi.

Čović u svom Zaboravi Posavinu pašaluku sve može ali se ne može baš požaliti da mu stvari i prigode ne idu na ruku. Propovijeda sporazum i mudrost, a radi šta stigne, free-style, u biti zna da može kako hoće, kad hoće i s kim hoće. Ima Čović i džokera, Željka Komšića, kojeg koristi za ulogu nečastivog u hrvatskom narodu, kako bi ostalo više prostora za HDZ svece.

Teško je promišljati nelogične, nepotrebne i jalove poteze Bakira Izetbegovića, za razliku od Dodika i Čovića. Čudno koristi poluge vlasti i ogromne moći koju još uvijek ima u dijelu federacije pod nekadašnjom kontrolom Armije RBiH. Koliko je kilometara autoputa napravila stranka dva puta bivšeg člana predsjedništva? Koliko je škola i fabrika otvorila? A koliko zatvorila? 

Sve što uopšte imamo sagradili su manjim dijelom okupatori, a većim dijelom socijalisti Jugoslavije. Ovi današnji u Bosni i jedni i drugi i treći, “patrioti”, nisu praktično ništa dobro narodima i građanima napravili, jesu sebi, ali narodu nisu. SDA je na vlasti skoro pa podjednako dugo koliko je i austro-ugarski okupator vladao Bosnom, s tom razlikom da je mrski okupator gradio ceste, bolnice, škole, uredio naprimjer u Sarajevu korito Miljacke, isušio močvaru u današnjoj Radićevoj ulici i upravo tu počeo gradnju onoga što danas poznajemo kao arhitekturu secesije u Sarajevu, odnosno sve one zgrade na relaciji Katedrala-Marijin Dvor. Isto se dešavalo i u ostalim gradovima Bosne u skladu sa veličinom i značajem za carstvo, SDA “patriote” nisu ni do koljena mrskom okupatoru kada je riječ o izgradnji i razvoju u Bosni i Hercegovini, a ono malo jada, a puno građevinskih čudovišta, što je SDA tajkunizacija sagradila, bolje bi i ljepše bilo da nije. 

U posljednjoj epizodi diletantske političke groznice Bakira Izetbegovića zasmetao mu je kao samozvanom bh. patrioti upravo BH blok, a ne njegovi politički partneri i saveznici SNSD i HDZ. Nakon što je Naša stranka prvi put povukla granicu na ljevici, i eksplicitno rekla “ne” nacionalnim strankama bar što se njih tiče, a to znači da se isti princip odnosi i na “bratske” partije sa političke “ljevice” odnosno BH bloka. Do sada su stranke ljevice, kao i druge partije, “svijetla obraza” ulazile u koalicije sa nacionlnim strankama. I svaka koalicija sa vampirskom SDA značila je produžetak života SDA, a skraćenje života koalicionog partnera. 

Naravno, u ovoj novoj epizodi, pravi “zicer” je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović. Izetbegović bez imalo obraza, i bez imalo političke pameti, napada Predraga Kojovića na najjadniji način dokazujući još jednom ne samo svoj politički diletantizam već i manjak elementarne političke inteligencije. Da bi na kraju slagao s namjerovom obmanjivanja javnosti da je Predrag Kojović došao u Bosnu poslije rata, iz Srbije! I kasnije dodao kako on i neki mlađi članovi SDP-a koji nisu bili ovdje u ratu ne razumiju stvari, kao što to razumiju kao biva pravi patrioti koji su rat proveli ovdje (u trezoru!). 

Što se Bakira Izetbegovića tiče nije bio patriota ni pod opsadom, a ni sada. Odsudne dane je proveo krijući se u trezoru sa mnogobrojnim članovima svoje porodice uključujući porodice Akšamija i druge, kao da su nacionalno blago. Krijući se tako zajedno sa Hagadom, Bakir je propustio priliku da pokaže i dokaže svoj patriotizam (“kad je bilo najteže”). Nije mu palo na pamet da riskira svoj dragocjeni život za Bosnu i Hercegovinu. Kao svaki loš sin čekao je smrt svoga oca da se uključi, mimo njegove volje, u politiku. A od kada se on uključio u politiku, Bosna se polako isključuje iz svega, ali zato sigurno približava onome što je mizerni Risto Đogo nazivao fildžan državom. Čineći usto ponekad i gore stvari nego što je navakat u Drini od Arkanovaca udavljeni Đogo govorio, poput rehabilitacije fašista i njihovih simpatizera, ili brisanja partizana muslimana iz historije Bosne i Hercegovine. 

Svi su imali priliku dokazati svoj patriotizam – boriti se za istinu i pravdu, za slobodu, za kućni prag, ulicu, grad, domovinu. Dok su sinovi i kćeri ove zemlje noći provodili u vlažnim rovovima i bajtama, Bakir je spavao u trezoru. Peđa Kojović je bio novinar negdje u bijelom svijetu iz kojeg se vratio u Sarajevo. Ni Bakir ni Peđa nisu patrioti, po kriterijima Izetbegovića. Što bi rekao Nazif Gljiva u čuvenoj pjesmi – “ko Bosnu ne voli za nju se ne bori”, da, upravo tako jednostavno da jednostavnije ne može biti. 

U Našoj stranci mogu mirno posmatrati kako se Bakir koprca, dok radi promociju predsjednika NS koji će nakon Bakirovih napada biti veći i važniji nego ikada, taman dovoljno velik i važan da nastavi očigledno principijelnu politiku protiv nacionalističkih stranaka bez obzira koje su. I to jasno i glasno NE koaliciji sa nacionalnim strankama, uključujući i SDA, je zapravo historijsko NE na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici, i značajan politički kapital. Bilo je krajnje vrijeme da to neko uradi, jer to može pomoći skoro pa nepostojećoj političkoj ljevici u nas kao i samu ideju opozicije koja se nakon svih neprincipijelnih koalicija izgubila kao autentični politički pojam. I jedno i drugo je devastirao štetočina Zlatko Lagumdžija od čije se političke prakse ljevica nikada nije oporavila. Svojim stavom NS pomaže i SDP-u i DF-u da dođu konačno političke tobe (jarabi), ako ovo sve izađe na dobro, a teško je biti optimista znajući SDP i DF oportuniste. Što se tiče Naše stranke ostaje da se vidi kako će završiti u vanbračnoj vezi sa strankom Narod i pravda, “odmetnutog” podmlatka SDA.

Politički diletantizam Bakira Izetbegovića zaista ne poznaje granice, okružen savjetnicima idiotima, bez političkog, govorničkog ili bilo kojeg drugog talenta koji se može naslutiti, svaki put kad nešto izgovori kaže glupost, laž ili načini političku štetu Bošnjacima. Njegovi napadi na Peđu Kojovića, kojeg doživljavam kao sugrađanina koji je bio sa mnom pod opsadom, u istoj jedinici, iako nije, za razliku od Sina Svoga Oca kojeg doživljavam kao zloćudni tumor ovog grada, ove države, i Bošnjaka. U dilemi između Bakira Izetbegovića i Peđe Kojovića, ne bih ni pogledao Izetbegovića. 

Nećemo ovaj put spominjati kontinuirani revizionizam i sistematske napade na tekovine socijalista koji su sagradili više svega za 45 godina u Bosni nego svi ostali za 450, uključujući i SDA bandu koja evo nezajažljivo pljačka “svoj dio” Bosne od kada su prve granate u njoj eksplodirale. Nisu oni jedini, tu je naravno za rat odgovorni SDS kao pljačkaš broj jedan i naravno HDZ. U poslijeratnom periodu, SDS je propao kao nanin kauč, ali je zato “socijaldemokrata” Dodik zajahao crnog konja i mahnita dok nas sve ne odnese zajedno sa Izetbegovićem i Čovićem u vražiju mater. 

I na kraju da izrazim iskrenu nadu i veliku želju, parafrazirajući vođu Britanaca u Drugom svjetskom ratu – ovo nije kraj Izetbegovića, niti početak njegovog kraja, ali je možda, nadajmo se, kraj početka njegove političke propasti i odlaska na smetljište historije gdje i pripada kao statista i naturščik koji je uzurpirao glavnu ulogu u epskom trileru sa elementima horora.