“Potraga”, paralelni svijet virtualne stvarnosti

Film "Searching" u potpunosti je ispričan na kompjuterskom ekranu.

Bilo je potrebno nekoliko godina da se dođe do ove faze, ali jezik društvenih medija sve više postaje dio filmskog jezika – ne samo da se u fimovima i njihovim zapletima pojavljuju platforme kao što su Facebook ili Skype nego se ovi društveni mediji koriste na filmu kako bi se ispričala priča. Ovo je prvobitno započeto pojavom nekoliko filmova zasnovanih na “nađenim snimcima” koji su se prikazivali tokom proteklih deset godina, što je postao trend zbog sve lakšeg pristupa video kamerama. Sada možemo vidjeti neke varijacije ovog stila – filmove koji pričaju priču na kompjuterskim ekranima. I ranije je bilo nekih primjera ovih filmova u kojima browseri, odnosno pretraživači, imaju glavnu ulogu (browser filmovi), ali ove godine se pojavila nekolicina njih. Najnoviji u tom nizu, film Potraga (Searching), koji je režirao Aneesh Chaganty, ove sedmice je imao premijeru.
 
Čini se da žanr horora prije drugih prihvata nove tehnološke inovacije (pronađeni snimci poslužili su kao ideja isključivo za podžanr horora prije nego što su počeli uključivati teme i žanrove poput superheroja i komedije), a najprominentniji browser filmovi su do sada bili obično trileri. Najbolji primjer je film Unfriended i njegov prošlogodišnji nastavak Unfriended: Mračna strana Interneta. Film Potraga je još jedan primjer ove vrste, a prati Davida (igra ga John Cho), čovjeka koji nakon nestanka svoje kćerke Margot (igra je Michelle La) počinje pretraživati njen kompjuter i njene aktivnosti na društvenim mrežama. Tokom tog procesa, razotkriva se jaz između oca i kćerke, a David saznaje neke bolne tajne koje je Margot od njega krila.
 
Potraga započinje dugom scenom koja prikazuje odrastanje djevojčice Margot i gubitak majke Pamele, ali se priča objašnjava kroz različite funkcije Windowsa. U prvom kadru je wallpaper Bliss Windowsa XP, čime se publici odmah ukazuje na koji vremenski period se odnosi ovaj dio priče, a priči se daje početni pozitivni ton. Protok vremena je prikazan ne samo time što Margot igraju sve starije glumice, nego i putem mijenjanja estetike web stranica i browsera, sve boljeg kvaliteta video snimaka i putem ažuriranja aplikacija (Notes Windowsa zamjenjuje Googleov kalendar). Film priča priču najviše putem poziva preko Skypea, a David pretražuje Facebook, Tumblr, Venmo, Instagram i druge aplikacije kako bi otkrio čime se Margot bavila prije nestanka.
 
Film u znatnoj mjeri slijedi obrazac koji su postavili njegovi prethodnici u ovom žanru i formatu. Film iz 2014. godine Unfriended postavio je nekoliko ideja koje su koristili browser filmovi nakon njega, uključujući i nastavak koji je izašao ove godine. U filmu se za razgovor koristi Skype i druge aplikacije za video poruke, Spotify se koristi za muziku koja priča priču, Wikipedia i web stranice koje objavljuju vijesti koriste se kako bi se ukratko dale osnovne informacije i kontekst – za svaku uobičajenu temu postoji odgovarajuća aplikacija. Međutim, ove ideje su otišle malo dalje od onoga što je prikazano u filmu Unfriended. U kratkom filmu Noah iz 2013. godine (drama o ljubavnim odnosima, a ne triler) date su skoro sve ove ideje na isti način, ali film nije uspio doprijeti do velikog broja gledalaca.
 
Reditelji Walter Woodman i Patrick Cederberg shvatili su potencijal koji ima korištenje jezika svojstvenog društvenim medijima, a to je nešto što skoro svi sada suštinski shvatamo. Kada lik iz čijeg ugla gledamo film Noah uđe u profil svoje djevojke na Facebooku i u naletu ljubomore njen status promijeni u “slobodna”, cijela scena se odigrava bez ikakvog propratnog teksta. Na sličan način ovi filmovi izuzetno dobro koriste proces slanja poruka likova u filmu, prateći ih kako kucaju različite verzije iste poruke prije nego što je pošalju – zgodan način da se vizualno prikaže nečiji proces razmišljanja.
 
Browser filmovi se također na vrlo dobar način mogu koristiti poznatim prizorima vezanim za naše tehnološke alate. U oba filma Unfriended dosta je zanimljivo kako se zvuk poziva sa Skypea može pretvoriti u nešto što zvuči jezovito. U jednoj sceni na početku filma Potraga, prelaz dana u noć prikazan je prelaskom s Davidovog kućnog ekrana na Appleov screensaver Flurry. Ovaj dobropoznati prizor postaje nalik snu, a onda se pretvara u predskazanje kada se na ekranu pojavi nekoliko poziva koji dolaze od Margot, ali na te pozive niko ne odgovara.
 
Ovakva estetika ne primjenjuje se samo u filmovima koji su zasnovani na fikciji. Video esej Kevina B. Leeja iz 2014. godine Transformers: The Premake, koji je opisan kao “desktop dokumentarac” prati snimanje filma Transformeri: Doba izumiranja, iz 2014. godine, putem zvaničnih trailera, saopštenja za javnost, ali i dosta amaterskih snimaka objavljenih na YouTubeu – sve ih prikazujući na istom kompjuterskom ekranu. Prikazujući odvijanje ciklusa tokom kojeg interes za neki moderni blockbuster doseže vrhunac, video također ispituje dinamiku kojom primamo vijesti u digitalnom dobu.
 
Neki umjetnici eksperimentiraju ne samo s načinom na kojii gledamo u naše laptope, nego i u naše još zastupljenije tehničke prijatelje: naše telefone. Pjesma Run and Run japanske pop grupe Lyrical School iz 2016. napravljena je za prikazivanje na pametnim telefonima. U spotu djeluje kao da video preuzima kontrolu nad vašim telefonom, a članovi benda istražuju fotoaparat, galeriju fotografija, Twitter i Vine (zbogom Vine!). Ovo nije samo jedan simpatičan trik nego jedan od rijetkih muzičkih video klipova koji priznaje da će ga većina ljudi vjerovatno pogledati na telefonu – domišljat komentar o tome kako su pametni telefoni promijenili naš odnos prema zabavi i društvenoj interakciji općenito, a posebno prema muzici.
 
Tek trebamo u potpunosti shvatiti promjene koje je Internet donio društvu u cjelini. (Ne morate tražiti dalje od ljutnje zbog plasiranja "lažnih vijesti", što je još jedan primjer.) No, filmska industrija ne zaostaje. Filmovi kao što je Unfriended, Potraga i predstojeći Profil snimljeni su uz pomoć programa Screenlife, alata koji je posebno razvijen za desktop filmove. Kao što su se amaterski korisnici koji su počeli na YouTubeu, Twitchu, a posebno Vineu profilirali u umjetnike, nema sumnje da ćemo gledati više filmova, filmskih eseja, kratkih filmova i drugih djela koja će pronaći nove načine za istraživanje digitalnog prostora. Ovo je jedna od najuzbudljivijih granica u današnjoj kinematografiji, a ne samo da je možete gledati na vašem laptopu nego je laptop njen domaći teren daleko više nego kino dvorana.