Zubčević: Oktobarski popravni ispit

Dok se razočarana ljevica teškim korakom približava izborima, entuzijastična desnica odlučno maršira ka biralištima.

Došlo je vrijeme izbora, a predizborna kampanja nudi stari oprobani sistem i za glasače i za političke konkurente. Stranke koriste sva raspoloživa sredstva, već u zavisnosti od potrebe i stanja na terenu. Raspoloženje među biračima slično je kao i na prethodnim izborima. Činjenica da većina stranaka nije objavila ni programe možda najbolje ilustrira stanje stvari, ali zato fotošopiranih fizionomija ne nedostaje. 

Na takozvanoj ljevici svaki glasač je zapravo razočarani glasač, očajan izlazi na izbore ili ne glasa nikako, s punim pravom, po principu – šta me se više tiče to ludilo.

Novokomponovane stranke “lijeve” orijentacije u pravilu su dezorijentisane i ponekad se čine čak i sumnjivije nego one sa suprotne strane barikade. Naravno “barikada” je ovdje samo literarna figura jer ono što je osobina gubitničkog SDP-a, karakterisitika je i ostalih stranka na našoj političkoj ljevici, koja niti je ljevica niti je naša. Nacionalne stranke ne samo da nisu njihovi protivnici već su poželjni partneri. 

Ako bi se mogao imenovati samo jedan, indvidualni, krivac za propast ljevice i kolaps ideje opozicije onda je to svakako Zlatko Lagumdžija, političar koji je sa malo vlasti i još manje moći uspio nanijeti nesagledivo mnogo štete političkom životu. Međutim, njegovo nedjelo je zapravo samo rezultat svakodnevne neprincipijelne političke prakse. Koaliranje sa nacionalnim strankama, formalno i neformalno, postalo je standard za sve stranke koje se pojavljuju na potencijalnoj ljevici. Pa kad neko danas postupi slično, to se smatra političkim potezom, a ne političkim samoubistvom i izdajom.

Dodikov SNSD, naravno ne računamo ni kao lošu ljevicu, jer se radi zapravo o mirnodopskoj verziji nacional-socijalizma uvijek spremnog za fašizam u bilo kojem potrebnom obliku. Tako je organizirao i paradu srama, koju je obeščastio zajedno sa “svetim” krstom seksualni predator i pedofil, nečastivi Kačavenda. Spreman je Dodik, baš kao i svi ostali na političkoj sceni na sve samo da ostane na vlasti. Neriješeno ubistvo Davida Dragičevića razotkrilo je još jednom svu korumpiranost sistema, odnosno mafijaški karakter politike u našoj zemlji i dovelo, ovaj put, Dodika u situaciju ozbiljne zabrinutosti i straha od ovogodišnjih izbora. Ipak, “konkurentski” SDS će se uvijek potruditi da se zna ko je najveći fašista u Bosni i Hercegovini i vjerovatno će propustiti još jednu priliku da se izvuče iz sjene svog tvorca, predratnog kriminalca i poslijeratnog osuđenog ratnog zločinca.

SDA je u kampanju uključila i mrtvog Aliju Izetbegovića. Citati uz sliku rahmetlije imaju morbidan efekat. Nekad nadahnute riječi, danas su samo isprazne parole, jer ih tako nasljednici Alijini koriste. Niko se u SDA ne povodi za svim tim riječima prvog Predsjednika. Ideja kampanje je jednostavna – priča o narodu i Aliji, to je sve što im je ostalo, nakon privatizacije, opšte pljačke i otimačine, džamahirizacije, provincijalizacije… Bosne i Hercegovine, na svim prostorima gdje je SDA bila na vlasti ovih skoro trideset najtežih godina.

Osim Alije Izetbegovića, na plakatima se pojavljuju i drugi mrtvi političari: Željko Komšić, Reuf Bajrović i slični. Malo je tako velikih političkih promašaja kao što je Demokratska fronta Željka Komšića, niti je demokratska, niti je fronta. To i nije neko iznenađenje kada znamo da su to loši đaci Zlatka Lagumdžije. Nesposobna demagogija, nemušta da izrazi ikakav politički stav osim parolašenja koje prolazi samo na sastancima sa stranačkim poltronima, a i tu su lekciju naučili od svog mahnitog gurua Lagumdžije.

Samo su dva razloga borbe za vlast u ovoj zemlji, da se nastavi lopovluk i korupcija i da se zaštite od procesuiranja korumpirani političari i njihova pljačka stoljeća. Bosna je ne samo ratom poharana i razrušena zemlja, već je Bosna i Hercegovina opljačkana i u miru na isti način kao i u ratu, samo su za razliku od rata u miru, u pravilu, svi pljačkali svoje. Kao što to i danas nastavljaju činiti. Na isti način, najveći su neprijatelji svog naroda upravo oni za koje taj narod glasa!

Nisam Alija Izetbegović pa da vam kažem za koga da ne glasate, niti mogu poput njega reći – “ne glasajte za one koji se bore za vlast i kažu ‘glasajte za mene'”, ne mogu to reći jer za razliku od Alije svi znamo da se za izbore kandidiraju oni koji žele vlast i uvijek traže da se glasa za njih, jer bilo bi malo čudno da traže da se glasa za njihove političke protivnike. Nisam Alija Izetbegović, jer sam živ i jer moji potomci, familijarni i politički, nikome ne čine zlo. Zbog moje djece niko ne napušta ovu zemlju. Moja snaha ne vodi Klinički centar u kojem se jede kao u logorima u Krajini u ljeto devedesetdruge. Za razliku od tih logora, u kliničkom centru nema ni antitetanus vakcina, ali se zato uspješno štedi. Štedi se na zdravlju i životima onih koji plaćaju zdravstveno osiguranje, uzaludno.

Ko će pobijediti na izborima?

U kantonu Sarajevo, s obzirom i na činjenicu da je Sarajevo najveći grad i administrativni centar, preko 50% svih uopšte zaposlenih radi u javnim službama – od policije, sudstva, zdravstva, školstva do javnih ustanova i preduzeća. Mnogi su došli do posla zahvaljući isključivo stranačkim knjižicama. Živimo u vrijeme podobnih na mnogo gori i volšebniji način nego u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Živimo u nevakat – zdravstvo je na preniskom nivou, obrazovanje na još nižem, ionako više nego skroman kulturni život umire ali to niko ne primjećuje, raspadaju se i gase sportski klubovi, sudstvo je sredstvo u rukama političara… nabrajanju kraja nema.

I dok je “ljevica” potpuno razjedinjena i usitnjena do besmisla, razjarena desnica je homogena. To je samo po sebi dovoljno za novi stari izborni rezultat. Svi podobno zaposleni će glasati za svoje stranke a to su stranke na vlasti. A mi, ostali, ili nećemo glasati ili ćemo raspršiti svoje glasove na uzaludne stranke.

Najčešći komentar među glasačima koji ne glasaju za nacionalističke stranke jeste da nemaju za koga glasati. S druge strane, nacionalisti i fašisti tačno znaju za koga će glasati. I tako, dok se razočarana i prevarena, i opet razjedinjena, ljevica teškim korakom približava izborima, entuzijastična, i podjednako prevarena, desnica odlučno maršira ka biralištima.

Ne znam kako bi stanje snaga i izgledi bili procijenjeni i valorizirani u najpopularnijoj privrednoj grani – kladionicama, nemam pojma kakve su kvote i koeficijenti pojednih stranaka ali znam na koga se ne bih kladio, a izgleda da smo prinuđeni glasati upravo za one na koje se nikada ne bismo kladili. Glasat ćemo opet protiv, ili za manje gore. To se do sada pokazalo kao nedovoljno dobar pristup. Možda zato u pravilu nakon svih izbora prolazimo nedovoljnim, pa su svaki novi izbori zapravo samo popravni ispit, kao posljednja šansa, koju, bez izuzetka, uvijek propuštamo.