Imširević: Okovana partizanka

Muzej pokretnih slika (filmski vodič kroz Sarajevo)

„Azra“
reditelj: Mirza Idrizović
scenario: Zlata Kurt
igraju: Dara Džokić, Mladen Nelević, Semka Sokolović-Bartok, Zvonko Lepetić, Senad Bašić, Mia Begović, Faruk Begoli...

Godine 1988. posljednji put je održan slet povodom Dana mladosti. U Novom Sadu prvi miting podrške Slobodanu Miloševiću. Zimske olimpijske igre u Calgaryju. U CERN-u razmatran koncept World Wide Weba. U Sovjetskom savezu Perestrojka. Na Broadwayu izveden „Fantom iz opere“, u Beogradu otvoren McDonalds, prvi u komunističkoj zemlji. Ivan Demjanjuk osuđen za ratne zločine u II svjetskom ratu. Francois Mitterand ponovo izabran za predsjednika Francuske. U Parizu 54 poginulih u nesreći na Gare de Lyon. Završena gradnja mosta Fatiha Sultana Mehmeda u Istanbulu. Osama bin Laden formirao Al-Qaedu. Pinochet izgubio vlast. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije osvaja srebrnu medalju u Seoulu. Brad Pitt u Jugoslaviji snima „Tamnu stranu sunca“. Na TV-u emitovana „Đekna još nije umrla...“ Izašli albumi – „Ćiribiribela“, „Nervozni poštar“, „O Jesenjinu“, „Tajni grad“, „Godina zmaja“, „Letim, sanjam, dišem“, „Majke“, „Prodavnica tajni“... Rođeni: Rihanna, Adele, Marin Čilić, Ivan Rakitić, Mesut Ozil... Umrli: John Holmes, Pavle Vujisić, Janika Balaž, Roy Orbison, Chat Baker... Nobelovu nagradu za književnost dobio Nagib Mahfuz.


Godine 1988. u Sarajevu snimljen film „Azra“, priča o partizanki koja se po završetku rata nastavlja boriti protiv svijeta muškaraca. Na uniformi nosi majorske činove i nadređena je svom mužu koji je vara sa glumicom Marinom Cuvaj. U velikoj kući, tamo u ulici Avdage Šahinagića, živi mnogobrojna porodica; u jednoj od soba krije se Faruk Begoli, domaći izdajnik, djever i brat, čovjek koji 96 minuta filma ne progovori niti jednu riječ. Ali krenimo polako, sve ću vam ispričati.

Kod Vijećnice pređimo Šeher-Ćehajinu ćupriju, najstariji prelaz preko Miljacke, izgrađen u vrijeme dok je svijetom hodao Shakespeare. Legenda kaže da je u jedan od stubova mosta bio ugrađen poveći dijamant, ubrzo ukraden, a lopov još brže uhvaćen. Kako je ukrao zbog ljubavi, kadija mu oprosti grijeh i zauvijek ga, kao nezanimljiv lik, izbaci iz Williamovih nenapisanih drama.

Na drugoj obali, kad od Inat-kuće krenemo desno, cestom koja vodi ka Trebevićkoj žičari, naći ćemo se u ulici Avdage Šahinagića. Nastala je 1906. godine, a ime dobila po gradskom vijećniku i članu Bosanskog sabora Avdagi Šahinagiću čija se porodična kuća nalazila u blizini. Nakon rata, onog istog u kojem je Azra zaradila majorski čin i buržujsku kuću, Avdagina ulica je poklonjena Dimitriju Tucoviću, pravniku i marksisti iz Užica. U zadnjem ratu, po pravilima i običajima, vraćen joj je stari naziv.

Pratite me, kuća je sa lijeve strane. Priđimo ogradi, u tišini, vidite ulaz. Pomjerite tu lozu i bacite pogled na dvorište. Eto, baš tu, tu je ubijen Azrin djever. Da, onaj što je ćutao. Pokušao je umaći partizanima preobučen u muslimansku žensku odjeću; pucali su mu u leđa i pao je mrtav na betonirani dio dvorišta. A samo par minuta ranije, premotamo li film unazad, vidimo ga kako u polupraznoj sobi klanja uz svog oca. I sa Bogom razgovara nečujno, neizgovarajući riječi naglas, a šum njihove odjeće dok se savijaju na sedždi u sjećanje priziva sliku iz mog vlastitog djetinjstva. Prizor se preklapa sa filmskim kadrom, a moja majka preuzima glavnu ulogu u tom kratkom dokumentarno-igranom filmu.

Klanja u središnjoj prostoriji naše porodične kuće u Bihaću, iza leđa su joj trpezarijski sto i šporet. Ispred nje, malo desno, sudoper i frižider čije zujanje savršeno prati njenu molitvu, stvarajući neodoljivu uspavanku. U kadar ulazim zajedno sa filmskim dječakom iz priče o partizanki Azri. On ušeta ispred djeda i amidže, a ja stajem u vidokrug svoje majke. Mirnim, ali sigurnim pokretom, bez prekidanja molitve, bivamo izgurani izvan slike, ostavljeni po strani dok traje razgovor sa nama nevidljivim sagovornikom. Bog se u dječačkim očima pretvara u televizijski ekran ispred kojeg stojimo, zaklanjamo drugima pogled i ne osvrćemo se na upozorenja koja jasno kažu - „ne valja stajati preblizu... pokvarićeš oči“.

Dok dva muškarca, zajedno sa mojom majkom, u ženskom dijelu sjećanja, privode kraju molitvu i predaju selam na istok i zapad, šapćući melecima na svojim ramenima, mi možemo u tišini preći u susjednu prostoriju. Tamo Azra, u društvu svoje tetke Nade Pani, okupljenim djevojkama i ženama priča o pravima žena i „akciji skidanja zara“. „Sve je to muška ujdurma“, zaključuje napredna tetka, a mi koristimo moć datu iskusnim turistima, te se u trenutku prebacujemo u spavaću sobu, a na Sarajevo spuštamo mrak.

Azra, partizanka koju ni vlastito dijete nije prepoznalo kada se nakon rata vratila okovana u uniformu, s mukom skida odjeću i vodi ljubav sa svojim mužem. Ne vidimo joj tijelo, samo uokvireno lice; filmski kadar se pretvara u maramu. Deveti je maj, fašizam je pobijeđen, a bračni par na trenutak oslobođen. Lice njenog muža ostaje nam nevidljivo, pa se čini da Azra vodi ljubav sa nekim posve drugim, nekom nadnaravnom silom. Komunizam i Ljepotica, zvijer i njen svojevoljni zarobljenik, leže potom u krevetu, zagledani u strop, pričaju o izdaji Partije.

Jutro je i otac pogledom prati mlađeg sina koji se sprema napustiti kuću, a žena mu, prije i što će čuti pitanje, odgovara – „U umetnike.“ Ekavica pojačava besmisao, pa sin sa vrata dobacuje – „Idem da pjevam.“

„Pazi šta pjevaš“, kaže otac i završava kratku lekciju iz patriotizma i muzičke umjetnosti. Mi ćemo za omladincem do sljedeće lokacije; nije daleko, polako ćemo, opet preko mosta, pa uz Kovače. Lijevo nam ostaje ulica u koju je pobjegla Luna iz „Mirisa dunja“, obučena u istu onu haljinu u kojoj će biti ubijen Djever Izdajnik iz filma u kojem smo trenutno. Omladinac produžava, prolazi Kapiju, skreće lijevo i dolazi pred osnovnu školu „Saburina“. Izgrađena je 1926. godine, a nosi ime po porodici Sabur, uglednim trgovcima i kazandžijama. Prezime, kaže priča, dobiše zahvaljujući strpljenju po kom su bili poznati. Omladinac se pridružuje horu raspoređenom na stepeništu ispred glavnog ulaza. Stanimo za trenutak i zapjevajmo s njima. Znate tekst ove partizanske pjesme? Jednostavno je, samo gledajte dirigenta i... budite strpljivi.

Ovo dvorište sam prvi put vidio kada je sniman baš ovaj film. Bio sam učenik Prve gimnazije i neko nas je, uz dozvolu naše nastavnice, odveo sa časa da bi statirali. Sjećam se gužve, momci su nosili prevelike partizanske uniforme, djevojkama su pleli pletenice i namještali „titovke“, civili su postavljali rasvjetu, a ja sam sa par svojih drugova stajao po strani, zbunjen kao regrut minutu pred zajedničko kupanje u velikom vojničkom kupatilu gdje stid odzvanja snažnije od svake granate. Filmski zapovjedni lanac mi je bio posve nepoznat, pa u mladiću koji nam se obratio nisam prepoznao asistenta reditelja. Došao je da nas „rasporedi“ i da nam „podijeli zadatke“; moji drugovi su ubrzo „mobilisani“, zadužili su uniforme, puške...

 „Šta ćemo s tobom?“, upita me asistent gledajući moje lice prekriveno prvom bradom, rijetkim perjem koje sam nosio kao tinejdžerski orden Zlatnog Dedala. „Ne možeš u partizane bradat“, objasni asistent i dade mi prvi glumački zadatak – da se obrijem. Odbio sam, bez puno razmišljanja, ubijeđen kako svojom nepokolebljivošću još više ličim na mladog SKOJ-evca koji pred neprijateljem pokazuje nevjerovatnu hrabrost i spremnost da se žrtvuje. Ne znam šta je mladi filmadžija vidio na mom licu, ali nije odustajao od moje glumačke karijere. Stavio mi je ruku na rame i, kao da sam kakav trofej, doviknuo starijem čovjeku iz filmske ekipe – „Menso, može li za zarobljenika?“ Menso se okrenuo, stisnuo kapke namještajući fokus, odmjerio me od glave do pete i rekao – „Ne može.“

„Što?“ usprotivi se asistent produžavajući u znak protesta ono „o“ na kraju riječi.

„Premlad.“

U Mensinom osmijehu koji je pratio kratki odgovor, tek mnogo godina kasnije prepoznaću skrivenu kritiku. Taj dan nisam dobio ulogu u „Azri“, a u Saburinu školu ću se vratiti četiri godine kasnije. Te 1992. godine, tu u školskim prostorijama, bila je smještena druga vojska, partizani su nestali bez traga. Umjesto petokraka mladići i djevojke su nosili nevješto iscrtane ljliljane što, zbog loše nacrtanih listova, više liče na klipove kukuruza. Bez puno pitanja dali su mi automatsku pušku, uniformu sam morao sam nabaviti, a na unutrašnju stranu opasača, naivno i uredno, ispisao sam Lorkine stihove. Više nisam bio premlad, a ni moja neobrijanost nikome nije smetala. Smrt je položila jaje u ranu...

Tamo, u susjednoj zgradi, u kabinetima koje su napustili nastavnici matematike i biologije, ostavljajući iza sebe globuse i karte svijeta na oronulim zidovima, bile su vojničke spavaonice. Istorija je prisilila i loše đake da spavaju u školi, u blizini knjiga i dnevnika koje smo, nakon straže, čitali kao ukradene spomenare. Ispred onih svijetlozelenih vrata sam dežurao sa svojim novim ratnim drugom, momkom kojem sam zaboravio ime, a i lik mu polako blijedi. Sa druge strane dopire glasno žensko stenjanje i tiho izgovorene nerazumljive riječi našeg Komandanta.

„Nas ni da ponudi“, kaže moj saborac pokazujući bradom ka vratima iza kojih se vodi odlučujuća borba. Počinjemo se smijati, kao djeca, a školski hodnik željan učenika odzvanja od sreće. Vrata se otvaraju i u dovratku se ukazuje golo tijelo prvog čovjeka naše brigade. Na ovom mjestu napravljen je krater u mom sjećanju, golema rupa iskopana vlastitim rukama, da bi prikrila stid. U priču se, nježno i sigurno, ugurala replika iz jednog drugog filma. Čujem sebe kako, nevidljivom sagovorniku, izgovaram: „Ne plačem, Šintore, matere mi.“

Na kraju filma Azra drži govor. Žene skidaju zarove, otkrivaju svoja lica, izvikuju parole, raduju se slobodi i novom vremenu. Započinje pjesma, povede se kolo, jedan partizan poziva Azru da im se pridruži. Ona stoji, ne odgovara, okovana.

Ja šetam po dvorištu osnovne škole Saburina. Gledam u vrhove svojih čizama i zviždim „Internacionalu“. Na prozoru susjedne kuće pomjeri se zavjesa. Počinje jedan od najljepših dana u mom životu. Otac prećuti svoje „pazi šta pjevaš“. Šintor je zbunjen mojim osmijehom.