O moralu i fotografiji

Da li je fotoreporterska profesija izgubila moralni kompas ili posjeduje li kompas koji bi mogla izgubiti?

Molim vas da uzmete u obzir da ovdje pišem iz vlastite perspektive i da se ne smatram nekim samoimenovanim glasnogovornikom cijele fotoreporterske profesije. Ovo što ću ovdje iznijeti isključivo je moje mišljenje. Možete ga prihvatiti ili ne, to vam ostavljam na volju.

Smatram da je ovo važno pitanje i da ga se treba postaviti, a odgovor na ovo pitanje je kompliciran. Postoji li moralni kompas u fotoreporterskoj profesiji, a ako ne postoji – gdje je nestao?

Za razliku od Atene, fotoreporterska profesija nije potpuno oblikovana iskočila iz Zeusove glave. Trebalo je dobrih pedeset godina da se formira i uspostavi etička i odgovarajuća fotoreporterska praksa, a na tom putu pravljene su brojne greške. Poput grčkih bogova, ni osnivači ove naše profesije nisu bili savršeni.

Naprimjer, imate Genea Smitha, čiji je moto “Neka istina bude pristrasna”, koji je manipulirao svojim fotografijama u mračnoj komori do te mjere da bi danas mogao postidjeti svakog stručnjaka za Photoshop.

Imate i Roberta Capu, koji je promijenio ime u nadi da će ljudi misliti da se radi o američkom filmskom reditelju Franku Capri. Capa koji je neprekidno besramno promovirao svoj rad vladao bi društvenim mrežama da ih je tada bilo. Mnoge njegove fotografije su, najvjerovatnije, namještene ili je, u najmanju ruku, uljepšavao priče vezane za njih.

Danas je ove fotoreportere lako kritizirati zbog njihovih grešaka, ali, za razliku od nas, oni nisu imali put koji je trebao slijediti – oni su bi bili ti koji su gradili put. Pronalaženje pravog puta se uglavnom dešava tako što otkrijete da idete u pogrešnom smjeru.

Uprkos greškama, Geneove fotografije pomogle su izgraditi bolnicu, a jednu korporaciju su onemogućile da otruje lokalno stanovništvo. Stvarajući Magnum, Capa je stvorio kolektivni poslovni model koji je fotoreporterima dopustio da rade sami i ostanu vlasnici svojih fotografija.

Ipak, Capa bi na Twitteru bio apsolutna noćna mora.

Oblikovanje pravila za fotoreportersku profesiju započelo je krajem šezdesetih godina, da bi tokom sedamdesetih ta pravila postala kanon, a ironično je da se to dešavalo približno u isto vrijeme kad se Life Magazin gasio. Pravila su bila prilično jednostavna i mogla bi se (s još jednom dozom ironije) uglavnom sažeti u Smithov moto: “Neka istina bude pristrasna”.

Ovdje ću malo sistematizirati…

1. Fotograf bi trebao nastojati da govori istinu i da uvijek bude iskren – s urednicima, s onima koji gledaju njegove fotografije i s onima koje fotografira.

2. Fotograf ne bi trebao manipulirati ili mijenjati situaciju koju dokumentaristički prikazuje i to ne bi trebao raditi ni prije fotografiranja a ni poslije. Nije bitno ako manipuliranje ima za cilj da fotografiju učini “realnijom”. Manipulacija nije dozvoljena. Ako ste propustili pravi trenutak – baš  šteta. Ne možete tražiti da se trenutak ponovi. Ukoliko zamišljate da se nešto trebalo ili moglo dogoditi a nije, iako bi bilo zaista divno da je to zabilježeno na fotografiji… žao mi je, to je zabranjeno.

3. Ukoliko neko pokušava manipulirati vašim radom, a to je radio svaki američki političar još od vremena Franklina Roosevelta, trebate naći način da uslikate fotografiju koja pokazuje tu manipulaciju… a da pri tome vi ne manipulirate situacijom.

Prilično jednostavno, zar ne? Naravno, da to uradite kako treba morate biti stvarno dobar fotograf. A za to treba vremena a treba vam i mentor, pa onda treba još vremena i još rada s mentorom. Ne postaje se dobar odmah. Niko od nas nije Atena.

U to vrijeme izdavači su rado trošili novac jer su ga imali, a imali su i želju da se izdignu iznad svoje konkurencije na tržištu (bez obzira da li je konkurencija svoje sadržaje objavljivala u tiskanim medijima ili putem radija i televizije).

Ovaj sistem, odnosno ove moralne smjernice o korektnom radu fotoreportera, uspješno su funkcionirale dobrih trideset godina pa i više. Imali ste organizacije kao što je National Press Photographers Association i World Press Photo koje su zagovarale ovakvu praksu i nagrađivale one fotografe čije fotografije su se pridržavale ovih profesionalnih standarda. Imali ste profesore i predavače koji su držali predavanja na ovu temu i koji su razmišljali kako ove principe najbolje primijeniti u praksi (kao što je vjerodostojnost boje u odnosu na crno-bijelu fotografiju, ili korištenje blica u odnosu na postojeću svjetlost, ili koliko anđela može plesati na kutijici u kojoj se drži film za fotoaparat). Najvažnije je da ste imali ljude koji su znali kako to ispravno uraditi i koji su učili druge kako da to ispravno rade.

Vrlo je jednostavno za postojeće stanje kriviti tržište ili način na koji na njega reaguju direktori naših korporacija, ali to je samodopadni i jeftin izgovor kojim pokušavamo izbjeći krivicu. Niko nas nije natjerao da odustanemo od vlastitog etičkog kodeksa. Niko nas nije prisilio da drugima damo pravo vlasništva nad našim radovima. Mi smo to izabrali, a nemojte se zavaravati – uvijek možete izabrati.

Kao posljedicu ove odluke imate zaživljavanje ideje zahvaljujući kojoj se na montiranje fotografija – stvaranje prizora koje možemo zamisliti umjesto da dovoljno dugo čekamo da stvarni život prevaziđe sve ono o čemu smo samo mogli sanjati – gleda kao na pozitivnu stvar. Da uslikate neki istinski i stvarni prizor potrebno vam je vrijeme i iskustvo, a izdavači više nemaju sredstava koja su im potrebna da osiguraju te dvije stvari.

S obzirom da su vidjeli šta se sprema, World Press Photo je “uhvatio priključak” pa je počeo nagrađivati i promovirati, zaista s teškom mukom ovo kažem, prihvatanja fotografija koje prikazuju lažne vijesti. To je nešto što njihovi glavni urednici trebaju priznati.

World Press Photo je u proteklih pet godina bio u središtu toliko skandala da više i ne brojim. Jedan od njih je bio kada su poznatog fotografa nagradili za fotografiju njegovog asistenta koji je pozirao s oružjem. Dali su nagradu i fotografu koji je namjestio prizor para koji je glumio seksualni akt na zadnjem sjedištu automobila.

No, nisu se ograničili samo na skandale na foto natječajima. Prema tvrdnjama mnogih, nisu se baš proslavili ni kada se radilo o podršci fotografima kojima je njihova pomoć zaista bila potrebna – fotografima iz siromašnih zemalja, ženama fotografima, a to su samo neke od kategorija koje nisu naišle na zadovoljavajuću podršku.

Po mom mišljenju, opirali su se ispravljanju mnogih od ovih stvari koje je valjalo ispraviti.

U najnovijem skandalu gdje su dozvolili jednom fotografu da na njihovom zvaničnom Instagram profilu postavlja fotografije gladne djece koja prekrivajući oči rukama zamišljaju šta bi najradije jela a stoje pred stolom na kojem je servirana vještačka hrana… (i da, ni ja ne mogu vjerovati šta sam upravo napisao), je tipičan primjer, s obzirom da nisu priznali krivicu niti prihvatili odgovornost za fotografije objavljenje pod njihovim imenom.

U ovim nabrojanim slučajevima, vodeći ljudi World Press Photoa su, dakle, upravo ignorisali osnovne vrijednosti koje proklamiraju – tačnost, raznolikost i transparentnost.

Po mom mišljenju, vodeći ljudi World Press Photoa odlučili su promovirati novu vrstu fotoreporterske profesije koja podilazi postojećim financijskim zahtjevima novog poslovanja, uništavajući etički kodeks na kojem se ta profesija u velikoj mjeri zasniva. Uvjeren sam da su to uradili kako bi ostali važan faktor u okviru fotoreporterske profesije, iako će ovaj njihov stav, u konačnici, tu profesiju uništiti. Istina je da je pravljenje grešaka koje se mogu izbjeći postala uobičajena praksa, ali dajte se uozbiljiti: tačnost, raznolikost i transparentnost – niste ispoštovali ni jedan od ova tri principa!

Platforma, ili način na koji se ona poštuje, ne bi trebala imati nikakve veze s etičkim principima fotoreporterske profesije. Izvještavanje preko tastature, pametnog telefona, riječima, fotografijama ili snimcima gdje se čuje i zvuk, zavisi od osobe koja, prije svega, treba nastojati da bude iskrena.

Ne krivim fotografa koji je uslikao fotografije siromašne djece s vještačkom hranom. Vjerujem da je on samo slijedio nova pravila. Pravila koja su kreirali moćnici bez ikakvog stvarnog fotoreporterskog iskustva. Naravno da bih očekivao da je kod tog fotografa proradio neki unutarnji alarm, ali ko zna kakvu je obuku prošao i da li je s nekim iskusnim novinarom ikada razgovarao o etici. Uvjeravam vas da je taj razgovor sad obavio.

Pogrešne informacije daju pogrešne rezultate, a World Press Photo je mladim ljudima u zadnje vrijeme servirao dosta pogrešnih informacija.

Kada pogledate regiju u kojoj ste imali ovaj primjer vještačke hrane, lažnih fotografija, djece koja služe kao rekviziti u nečijem ličnom konceptualnom umjetničkom projektu, vidjet ćete da se radi o mjestu koje je zrelo za istinsko i pravo novinarstvo. Za kompliciranu i kompleksnu vrstu novinarstva koju je teško osigurati a još teže objaviti. Imate poljoprivrednu regiju koja žitaricama opskrbljuje zemlje širom svijeta, a ljudi koji u njoj žive su na rubu gladi. U međuvremenu, lokalno stanovništvo ima zdravstvenih problema zbog upotrebe gnojiva na bazi naftnih derivata zbog kojih se u tom području jedino i mogu uzgajati žitarice. Dakle, o čemu ovdje pričamo?

To je priča koja je previše logična i jasna za konceptualni um. Naravno, riječ konceptualni na engleskom ne možete napisati bez riječi “con” (prevara ili prevarant).

To je promašaj vodećih ljudi ove industrije.

Pitam se da li je na čelu World Press Photoa ikada bila žena? Možda je pravo vrijeme za ženu na tom mjestu.

Bez obzira na spol, to mora biti osoba koja je radila kao novinar na vrlo visokom nivou. Vidjeli smo što nam je donijelo kada je na toj poziciji bio neko ko nije novinar ili ko je akademik, sa zadatkom da osigura poštivanje standarda i tradicije, i to nije bio pretjerano lijep prizor. Oni toj tradiciji nisu pridavali nikakvu vrijednost jer jednostavno nikada nisu naučili kako je ona važna. Zato je tako lako mogu odbaciti.

Na čelo World Press Photoa treba doći osoba s izuzetnim ličnim integritetom, ugledni novinar, neko ko istinski shvata šta je potrebno da se fotoaparatom ispriča nečija priča.

Trebamo osobu koja razumije, poštuje i štiti etičke ideale koje su naši prethodnici utemeljili za ovu profesiju. Moralni kompas koji smo od njih preuzeli uspostavljen je na osnovu pokušaja i grešaka. Nije uspostavljen iz vica. Naravno, taj moralni kompas ostavlja prostora za poboljšanja, ali umanjivanje njegovog značaja, njegovo potpuno odbacivanje u okviru nekog intelektualnog pokusa koji samo podstiče korporativne interese konglomerata koji objavljuju fotografije a čiju naklonost želite osigurati, je samo po sebi sebično a, pretpostavljam, i pomalo neetično.

Žao mi je ako možda nekome izgleda da je ovaj članak napisan u lošoj namjeri. Zaista me strašno opterećuje kada vidim da umijeće fotoreportera (ili njihov zanat, nazovite to kako želite) namjerno uništavaju oni koji uopće ne bi trebali imati takvu moć.

Bez obzira radite li kao izbacivač u nekoj kafani pored puta ili kao novinar, pravila su jednostavna. Iskrenost je zaista najbolji princip. Odnosite se prema drugima onako kako biste željeli da se oni odnose prema vama i budite ljubazni sve dok ne dođe vrijeme da to više ne budete.