Baveći se Kinom u svom najnovijem radu, kineski umjetnik govori o nesigurnosti koja vlada u njegovoj domovini.
Ai Weiwei je 2012. godine izjavio da u Kini ne postoji svijet umjetnosti. Govoreći za The Guardian, ovaj umjetnik je objasnio da je u njegovoj domovini umjetnost okrenuta ka konzumerizmu i da nudi vrlo malo od onoga što bi se moglo nazvati istinskim doživljajem Kine. Njegov komentar se zasniva na ideji da istinsku kinesku umjetnost stvaraju isključivo radikalni umjetnici koji su, fizički i društveno, u egzilu (on je tako 1995. godine razbio 2.000 godina staru urnu iz dinastije Han).
Kada uzmemo u obzir odluke koje su ove godine donijele kineske vlasti o, naprimjer, zabrani prikazivanja na TV kanalima svih tema koje se odnose na hip hop kulturu i queer populaciju, koje nakon toga nisu niti jednom obrađene u modernoj kineskoj umjetnosti nego se samo sporadično pojavljuju na marginama, ova Aijeva teorija postaje potpuno osnovana.
Nakon što je njegov pekinški studio nedavno demoliran, ovaj umjetnik se u svom prvom velikom institucionalno predstavljenom radu u Americi – Ai Weiwei: Life Cycle (Životni ciklus) – koji se prikazuje u Los Angelesu, u Marciano Art Foundationu, gdje će se moći pogledati do 3. marta 2019. godine, bavi upravo Kinom. Promišljajući o savremenom životu u Kini, Ai dokumentuje globalnu izbjegličku krizu koristeći se tradicionalnim kineskim materijalima i mitologijom kako bi istražio stanje koje preovladava u modernom kineskom društvu i pokazao kako će umjetnost koja nastaje u egzilu biti jedini put koji će Kinu povesti naprijed. Koristeći se drevnim pričama, kroz njegove radove izbija utopijska vizija Kine bez komunizma.
Iako kineska vlast nastavlja gušiti umjetnost, Life Cycle predstavlja oslobađanje kineske spiritualnosti s obzirom da Ai pribjegava drevnoj mitologiji. Naprimjer, njegova umjetnička instalacija iz 2015. godine – Windows prikazuje niz prizora u kojima se miješaju biografski detalji, mitologija i povijest koji se međusobno prepliću kako bi stvorili moderni narativ.
U scenama se pojavljuju različiti likovi iz Shanhaijinga (drevna kineska mitologija), a poziva se na povijest umjetnosti 20. stoljeća, dok je sve to zatim iskombinirano s odabranim verzijama Aijevih ranijih radova koji su za ovu priliku napravljeni od bambusa. To je također rad koji brani slobodu govora, s obzirom da se motivi koji se prikazuju – bicikl i simboli nadzora i kontrole koju država provodi nad svojim građanima – neprekidno ponavljaju i multipliciraju.
Obilježavajući otvaranje Life Cyclea, razgovarali smo s njim o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Kine kroz prizmu koju nudi njegov rad.
O tome kako Kina svoje građane tjera u egzil
“Situacija u oblasti ljudskih prava u Kini je prilično loša. Kinezi nemaju političko pravo da glasaju i ne mogu slobodno iznijeti svoje stavove, a neovisni mediji praktično ne postoje. Manjinske grupe uključujući i Tibetance i Ujgure, su posebno izložene represiji, a milioni tih ljudi i dalje žive u situaciji u kojoj su im uskraćena ljudska prava. Ovo se ne odnosi samo na disidente, kojih je u Kini zapravo vrlo malo. Ukoliko je neko disident, obično se već nalazi u zatvoru ili se protjeruje iz Kine.”
O demoliranju njegovog studija
“Ono što se dešava u Kini dosta se razlikuje od onoga što se dešava na Zapadu. U totalitarnim društvima kao što je Kina, nemate proces urbane gentrifikacije jer nema privatnog vlasništva nad zemljištem, s obzirom da to zemljište pripada državi. Oni koji su na vlasti imaju sve privilegije, a obični ljudi nemaju prava ili mogućnost da rješavaju ovo pitanje koje se odnosi na gradnju na državnom zemljištu. Nemam neke posebno snažne osjećaje prema šteti nanesenoj u studiju jer se to ne dešava prvi put. Moj studio je beznačajan u poređenju s milionima domova koji su uništeni. Nekim ljudima je uništeno sve što su imali, a organi vlasti im mogu u svakom trenutku oduzeti i ono što trenutno posjeduju. Kada nemate zakone kojima se ograničava vlast moćnika ili zakone koji štite prava pojedinca i zabranjuju kršenje tih prava, onda jednostavno nemamo o čemu pričati.”
O kineskom kreditnom sistemu
“Autoritativni režimi imaju na umu samo jedno: kontrolu. Oni na pojedince gledaju kao na brojke a ne kao na ljudska bića, kako bi im mogli uskratiti svu moć koju oni kao pojedinci imaju. Svi ti sistemi, uključujući i video nadzor i cenzuru, imaju za cilj gušenje kretivnosti i različitosti. Osnovna svrha je da se osigura što lakše provođenje kontrole.”
O kineskoj mitologiji i njenoj moći
“Kada govorimo o stanju ljudskog duha, nikada ne polazimo od nas samih nego krećemo od davnih vremena. To je nešto što postoji oduvijek, u obliku poezije i mitologije, kao dio naših snova i maštanja. Za Windows smo pokušali da sagledamo stanje ljudskog duha iz povijesne perspektive, povlačeći paralele s različitim tradicijama, tehnologijama i zanatskim umijećem. To su sve različiti oblici komunikacije. Također je bilo bitno naglasiti da u svakom stanju i u svakoj situaciji postoji ljepota.”
O važnosti slobode govora
“Čovječanstvo nije samo isprazan termin. Čovječanstvo podrazumijeva osobnu povijest svakog čovjeka, njegove sreće i tuge i sve ono što, gledajući u cjelini, nazivamo čovječanstvom. To nije apstraktan koncept. To je koncept koji se odnosi na svakog pojedinca, a svaka pojedinačna priča daje smisao čovječanstvu u cjelini. Naše osobne priče su najvažniji način na koji možemo komunicirati i na koji možemo početi razumijevati jedni druge. Svaki pojedinac treba ispričati priču o stvarima koje se dešavaju u njegovom životu.”
O ljudima koji svoje domove moraju napustiti zbog klimatskih promjena
“Klimatske promjene su tragedija čiji je uzrok čovjek. Kao i svaka druga tragedija i ova tragedija će imati posljedice koje će snositi čovjek kao pojedinac, ali i cjelokupno društvo. Postaje sve jasnije kakva nas budućnost čeka, ukoliko ne zaustavimo ovu nemilosrdnu eksploataciju prirode i njenih resursa. Ukoliko ne zaustavimo eksploataciju, postaćemo samoubilačka vrsta koja će uništiti ovo predivno čudo – našu planetu Zemlju.
Pitanje izbjeglica je istovremeno globalno i povijesno pitanje. Od postanka ljudske vrste pa sve do njenog nestanka, pitanje izbjeglica je problem s kojim ćemo se morati nositi. To je prosta činjenica koju trebamo shvatiti, ali i biti svjesni da ćemo ovaj problem imati i u budućnosti. Danas imamo 68,5 miliona ljudi koji su bili prinuđeni napustiti svoje domove – čovječanstvo je u kritičnom stanju. Koristeći se različitim materijalima u svom najnovijem radu, pokušao sam šire prikazati ovaj zabrinjavajući problem i jasnu vezu između savjesti čovječanstva i stanja u kojem ljudi, pa time i čovječanstvo u cjelini, danas žive. Sebe možemo pronaći samo kada preispitamo način na koji tretiramo druge ljude.”