Otac je bio oficir JNA i nikad nije putovao u inostranstvo. Vojnici ne putuju. Vojnici najviše vole svoju zemlju.
„Pazi da ti ne upadne ljuska, nećeš moći piškiti“, rekla je majka prenoseći na mene jednostavno kulinarsko umijeće i novi strah. Imao sam osam godina i sa zebnjom sam jeo vlastitom rukom spremljenu kajganu. Svaki zalogaj sam dugo žvakao, pokušavao pod zubima osjetiti strano i neželjeno tijelo, ispljunuti ga prije no što dospije do grla. Prekidao sam jedenje, a majka, koja je već narednog trenutka zaboravila opasnost što se nadvila nad kuhinjskim stolom, iznosila je novu mudrost, onu o zadnjem zalogaju u kojem je sakrivena snaga. Snagu nisam vidio, ali sam sa velikom preciznošću bio u stanju pratiti putovanje ljuske unutar mog tijela. Kretala se mračnim prolazima, crijevima, pored organa kojima u tom trenutku nisam znao ime, pa niz mokri kanal koji je ličio na tobogan. Nošena mokraćom jurila je prema izlazu, ka malenom prorezu na vrhu kite. Tu bi se zaglavila, zaustavila tečnost koja se u mlazu kretala ka danjem svjetlu i prizvala bol sličnu onoj iz ne tako davnog sunećenja. „Ne mogu više“, rekao bih i pobjegao iz kuhinje u kupatilo.
Otac je bio oficir JNA i nikad nije putovao u inostranstvo. Vojnici ne putuju. Vojnici najviše vole svoju zemlju. Oni vjeruju da su spomenici palim borcima i ubijenim civilima ljepši od fontana nevinih, tornjeva, crkava, džamija i polusrušenih arena. Oni svoju djecu voze zastavama 101 i pokazuju im najljepše spomenike narodnooslobodilačkoj borbi.
U Jasenovac smo stigli jednog proljeća. Sjećam se uspavljujućeg ritma brisača, mamine haljine sa žutim cvjetovima i duhanskog dima kojim je otac davao signale plastičnim Indijancima koje sam rasporedio po planinama i kanjonima zadnjeg sjedišta. Krajolik je bio neprivlačan, a oblaci su otjerali čak i neustrašivog, izmišljenog kauboja što nas je galopom pratio stotinama kilometara. Nije mi se izlazilo iz auta, ali me otac, nekim davno zaboravljenim riječima, nagovorio da se predam zajedno sa članovima svog malog plemena. Rukom je pokazao Kameni Cvijet te ne obazirući se na moju nezainteresovanost, glasom televizijskog meteorologa započeo priču o zločinima. Umjesto kiše, slikom iza njegovih leđa slijevala se krv, oblaci su bili napravljeni od ljudske kose, sijevale su kame. Pokazivao je otac male travnate uzvisine i opisivao mučilišta koja su se nalazila na tim mjestima, a trenutak prije no što ću jednom Indijancu slomiti luk i strijelu, govorio je o zarobljenoj djeci. Skrivene prostorije logora počinjale su ličiti na uništeno selo Hobita, a novi strah se pojavio zajedno sa slikom stotina dječaka i djevojčica. Bili su živi zatrpani, ispod zemlje, ispod trave, kao ispod ogromnog i teškog jorgana; naslućivao sam pokrete njihovih ruku. Čuo sam kako vrište i sakrio se u Zastavu 101. Brisači su mazili suho vjetrobransko staklo, Indijanci su plesom prizivali novu kišu.
Spomenik na Kozari je godinu dana mlađi od mene, kad sam ga prvi put vidio ličio je na vikler za kosu. Dugo sam na fotografijama proučavao frizure partizana i partizanki. Otac mi je dao novac da sebi kupim poklon u suvenirnici; prstima sam prelazio preko razglednica, značaka sa Titovim likom, knjiga sa dugim i nerazumljivim nazivima. U to vrijeme već sam bio vlasnik desetina ploča sa rock muzikom, pa me susret sa singlicama oslonjenim na bronzanu figuru vojnika u jurišu, obradovala. Na crvenom omotu, sa lijeve strane, lice starije žene uokvireno crnom maramom, desno tekst – Stojanka majka Knežopoljka. Tek sam narednog dana, vrativši se kući, shvatio da igla ne proizvodi muziku, već zapinje za glasne žice čovjeka koji se zvao Skender i koji je napisao poemu o stradanju naroda Kozare. Mnogo nejasnog mi je bilo u toj pjesmi, ali sam od pjesnika naučio buduću mantru – „…Srđana, Mrđana, Mlađana, Srđana, Mrđana, Mlađana, Srđana, Mrđana, Mlađana…“ Gramofonska igla pretvarala se u seizmografsku.
Tog dana, na Kozari, strah se pojavio kada sam pokušao da se zavučem u središnji dio spomenika, između narezanih betonskih kriški. Prostor se, idući ka centru, sužavao, a moje panično uzimanje zraka samo je nadimalo grudi i dodatno povećavalo pritisak ogromnog zdanja na moja pionirska pluća. Uhvaćen u zamku, živ zatvoren u grobnicu, vrištao sam i dozivao mamu.
Godinama kasnije, kad sam već bio stariji od većine partizanskih heroja iz čitanke, svoje strahove sam sakupio u jedan – u strah od lifta. Skučeni prostor je, i bez pritiska na dugme, prizivao neželjene prostore što su podsjećali na spomenike revolucije. Plašio sam se i riječi „narodnooslobodilački“; bila je neprirodno duga, teško izgovorljiva, a udvojeno slovo „o“ obavezno se pretvaralo u obruč, opsadu…
„Spomenici su lijepi ako se na njima mogu igrati djeca“, kažem svom prijatelju, piscu iz Prijedora, a on mi govori o obezglavljenoj djevojčici iz Schindlerovog lifta. Zvala se Stojanka K.