Na pučini svjetla

Dva antologijska primjera sufijske poezije u Bosni i Hercegovini.

U svoju znamenitu Antologiju sufijskih tekstova (na prostoru bivše Jugoslavije objavljena je 1988. u izdanju naklade Naprijed iz Zagreba) Eva de Vitray-Meyerovitch je uvrstila i dvojicu bosanskih autora: Safvet-bega Bašagića i Musu Ćazima Ćatića i njihove pjesme – Bašagićevu “Na pučini svjetla”, i Ćatićevu “Teube-Nesuh”, često naslovljavanu “Gospode, evo na sedždu ti padam”, kao dva izuzetna primjera sufijske poezije.

Na pučini svjetla

“Na pučini svjetla gori
Kao alem žiška mala;
Kad svemoćni svemir stvori,
Ta je žiška zatreptala.

Kol'ko bura i orkana
Gasilo je svojim bijesom,
Pa još nije pomrčana,
Još se blista sjajnim krijesom.

Mnogi um je poticala
Da dokuči iskru njenu,
Nu ona se odmicala,
Ostavljajuć svoju sjenu.

I vijekovi redom lete,
I umovi redom ginu;
Ali od te žiške svete
Niko iskre još ne skinu.

I ja eto za njom bludim,
I bludeći slatko sanjam;
Za njom čeznem, za njom žudim,
Njoj se divim, njoj se klanjam.

Ali, zalud su moje želje,
Do nje doći nigda neću;
Ko da shvati tajne velje:
Otkud miris šarnu cvijeću?

Na pučini svjetla gori
Kao alem žiška sjajna;
Da je shvati svak se mori,
A svakom je opet tajna.”

Dr. Safvet-beg Bašagić, poznat i kao Mirza Safvet, rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. 1882. godine Bašagićeva porodica seli u Sarajevo, gdje mladi Safvet završava ruždiju (od tur. rüşdiye; islamska niža srednja škola), a od 1885. do 1895. pohađa sarajevsku gimnaziju. Studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu, nakon čega postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. 1. maja 1900. godine zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri-Hadžićem pokreće list Behar.

Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit.

1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu kasnije odlazi u Beč i počinje rad na doktorskoj disertaciji “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.

Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine, Kraj tanahna šadrvana).

Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru, nedugo potom, nakon smrti Ali-bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i pad Austro-ugarske monarhije. Poslije rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu. Sahranjen je u haremu Begove džamije.

Teubei – Nesuh
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Mom pobri S. Bakamoviću

Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrč'o je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam liz'o –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer griz'o,
Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O, raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu ti padam!…

Pjesnik Musa Ćazim Ćatić je rođen u Odžaku 12. marta 1878. gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i studira kod tešanjskog muftije Mesud-efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik.

Godine 1898. odlazi u Carigrad, i upoznaje se s Osmanom Đikićem, a već naredne godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Po završetku vojne službe  vraća se u Carigrad i pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim gimnaziju.

Kroz život ga je stalno pratila besparica, pa se zbog toga i vraća se u Sarajevo i upisuje Šerijatsku sudačku školu. U to vrijeme piše za brojne listove, a najviše za Behar.

Zbog boemskog života isključen je iz internata, pa preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom Ujevićem. Godine 1910. se vraća u Bosnu, gdje u nekoliko gradova (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje, da bi konačno postao urednik časopisa Biser u Mostaru. U to vrijeme se potpuno posvećuje pisanju. Nastaju mnoge pjesme, eseji, kritike, prevodi različite studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata, 1914. je opet mobilisan i prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Ubrzo obolijeva od tuberkuloze, te je nakon kraćeg liječenja vraćen u Tešanj gdje umire 6. aprila 1915.

Na njegovom mezaru u Tešnju stoji uklesano: “Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.”

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji