Muslimani i grčki klasici

Istorijski podsjetnik

U antička vremena, jezik filozofije – nauke i medicine – bio je prvenstveno grčki. "Čak i nakon rimskog osvajanja Mediterana i povlačenja paganstva, filozofija je ostala snažno povezana s helenskom kulturom", tvrdi profesor filozofije Peter Adamson. "Glavni mislioci Rimskog svijeta, poput Cicerona i Seneke, bili su dobri poznavaoci grčke književnosti." I u Istočnom carstvu "Bizantinci koji su govorili grčki mogli su nastaviti čitati Platona i Aristotela u originalu".

Grčki mislioci također su imali značajan utjecaj u Egiptu. Tokom izgradnje Aleksandrijske biblioteke "naučnici su kopirali i pohranjivali knjige koje su posuđene, kupljene, pa čak i ukradene na nekim drugim mjestima širom Mediterana", piše Aileen Das, profesor Mediteranskih studija na Univerzitetu Michigan. "Bibliotekari su prikupljali tekstove za koje se tvrdilo da su radovi Platona (348.-347. p.n.e.), Aristotela i Hipokrata (oko 460.-370. p.n.e.) i objavljivali ih kao zbirke."Stotinama godina se smatralo da je svitak koji je bio dio Aristotelovog prepisa Atenskog ustava izgubljen, sve dok nije otkriven u Egiptu, u 19. stoljeću, na izvornom grčkom. “Taj tekst”, kaže se u dokumentima Britanske biblioteke, "je imao veliki utjecaj na naše znanje o razvoju atenske demokracije i funkcioniranju atenske države".

Aleksandrija se "takmičila s Atenom i Rimom kao jedno od mjesta gdje se na prostoru Mediterana mogla izučavati filozofija i medicina", a mladi ljudi poput svećenika iz 6. stoljeća, Sergiusa iz Reshaine, glavnog liječnika u sjevernoj Siriji, putovali su kako bi upoznali tradiciju. Sergius "je preveo oko 30 djela Galena [grčkog liječnika]" i drugih poznatih i nepoznatih filozofa i drevnih znanstvenika na sirijski jezik. Kasnije, kada su sirijski i arapski jezik dominirali nekadašnjim regijama u kojima se govorio grčki, islamski mislioci su se intenzivno fokusirali na grčke tekstove, a kalifi su davali sredstva za njihovo prevođenje i daljnje širenje, često sklapajući ugovore s kršćanskim i židovskim učenjacima kako bi realizirali ovaj zadatak.

Širenje grčke filozofije i medicine postalo je međunarodni fenomen, koji je uključivao dvojezične govornike iz paganskih, kršćanskih, muslimanskih i jevrejskih zajednica. Taj pokret je pravazilazio ne samo vjerske i jezičke nego i geografske granice, jer se odvijao u gradovima koji su izuzetno udaljeni jedan od drugog kao, naprimjer, Bagdad na istoku i Toledo na zapadu.

U Bagdadu, posebno u 10. stoljeću, "osobe koje su znale čitati arapski", piše Adamson, "imale su otprilike jednaku mogućnost pristupa Aristotelovim tekstovima kao što imaju oni koji danas govore  engleskim jezikom", zahvaljujući "dobro financiranom prevoditeljskom pokretu koji se razvio za vrijeme kalifata Abbasida u drugoj polovini 8. stoljeća."

Posao koji je završen za vrijeme Abbasida, od oko 750. do 950. godine, "za rezultat je imao vrlo sofisticirani naučni jezik i veliku količinu izvornih materijala”. Ti materijali "služili su kao osnova za naučna istraživanja u narednim stoljećima, ne samo u islamskom svijetu, već i van njega, u područjima grčkog i latinskog kršćanstva, a u okviru njega i među jevrejskim stanovništvom".

Ovaj "bizantski humanizam", kako je nazvan, "pomogao je tradiciji klasične Grčke da preživi, ​odnosno da u velikoj mjeri preživi u obliku u kojem je poznajemo danas." Dok su drevni tekstovi i tradicije u Evropi postepeno nestajali tokom tzv. "mračnog doba", arapski i sirijski učenjaci i prevoditelji su ih ugrađivali u islamsku filozofsku tradiciju zvanu falsafa. Motivacija za poticanje proučavanja grčke misli bila je složena. S jedne strane, piše Adamson, to je bio politički potez – "kalifi su željeli uspostaviti vlastitu kulturnu hegemoniju" kao konkurenciju Perzijancima i bizantinskim kršćanima koji govore grčki a koje su smatrali “zaostalim zbog iracionalnih aspekata kršćanske teologije." S druge strane, "muslimanski intelektualci su u grčkim tekstovima također vidjeli osnove kojima su mogli braniti vlastitu religiju i bolje je razumijevati.”

Još jedan poznati učenjak iz tog razdoblja Al-Kindi, smatra se prvim filozofom koji je pisao na arapskom jeziku. On je nadgledao prevode nekoliko stotina tekstova kršćanskih učenjaka koji su znali grčki i arapski, a moguće je da je djela, naprimjer, Plotina, kao i neka djela drugih grčkih mislilaca, dopunio vlastitim idejama. Kao i Toma Akvinski nekoliko stotina godina kasnije, Al-Kindi je pokušao "utvrditi identitet prvog principa u djelima Aristotela i Plotina" kao teističkog Boga. Na taj način, islamski prijevod grčkih tekstova pripremio je teren za tumačenja koja "tretiraju taj princip kao Stvoritelja", što je centralna ideja srednjovjekovne filozofije i katoličke misli općenito.

Prevodi Al-Kindija i njegovih saradnika grupirani su u ono što naučnici nazivaju "Al-Kindijevim krugom", koji je sačuvao i razradio Aristotela i neoplatoniste. Zahvaljujući Al-Kindijevom "prvom setu prevoda", navodi Stanfordova enciklopedija o filozofiji, "učeni muslimani upoznali su se s Platonovim Demijurgom i besmrtnom dušom i s Aristotelovom potragom za znanjem i poznavanjem uzroka svih pojava na zemlji i na nebesima" i mnogim drugim drevnim grčkim metafizičkim doktrinama. Prevodioci koji kasnije rade pod nadzorom liječnika i naučnika Hunayna ibn-Ishaqa i njegovog sina "na sirijski odnosno arapski su preveli druga djela Platona, Aristotela, Theophrastusa i neke Galenove filozofske spise", kao i djela drugih grčkih mislilaca i naučnika.

Ta tradicija prevođenja, vođenja filozofskih rasprava i naučnih otkrića u islamskim društvima nastavljena je tokom 10. i 11. stoljeća, kada je Averroes (Ibn-Rušd), “islamski učenjak koji nam je dao modernu filozofiju” napisao svoj komentar Aristotelovih djela. "Tokom nekoliko stoljeća", kaže Robert Pasnau sa Univerziteta u Coloradu, "Bagdad je bio intelektualno središte srednjovjekovnog svijeta zahvaljujući nizu sjajnih filozofa i učenjaka i njihovom radu", koji su sačuvali drevno grčko znanje i mudrost koji bi u suprotnom nestali i bili zaboravljeni.

Kada se u našem istraživanju povijesti čini da se u Zapadnoj Evropi ugasilo svjetlo drevne filozofije, trebamo samo baciti pogled na sjevernu Afriku i Bliski istok kako bismo vidjeli tu tradiciju, sa njenom humanističkom razmjenom ideja, kako stoljećima nastavlja cvjetati u svijetu koji povezuje trgovina i carstvo.