Spisateljica Ceridwen Dovey o biblioterapiji i utjecaju čitanja na mentalno zdravlje.
Prije nekoliko godina na poklon sam dobila sesiju na daljinu sa biblioterapeutom iz londonske School of Life, koja nudi inovativne kurseve kako bi pomogla ljudima da se svakodnevno nose s emocionalnim izazovima vlastitog postojanja. Na početku, moram priznati, nije mi se dopala ideja da će mi neko dati spisak knjiga kao “recept“. Općenito sam prilikom svojih ličnih čitalačkih otkrića preferirala oponašati strastveno oslanjanje na igru slučaja Virginije Woolf, uživajući ne samo u samim knjigama nego i u slučajnom susretu s njima koji je uvijek imao neki smisao (neku knjigu sam otkrila vozeći se autobusom nakon što sam raskinula s dečkom, neku u backpackerskom hostelu u Damasku ili u tamnim prolazima između polica biblioteke u srednjoj školi gdje sam razgledala knjige umjesto da učim). Već dosta dugo sumnjičavo gledam na čudne “propovijedi” nekih čitalaca koji znaju reći: Moraš ovo pročitati, gurajući vam pri tome u ruke knjigu s blaženim sjajem u očima, ne ostavljajući prostora za činjenicu da jedna knjiga nekom drugom može značiti nešto potpuno drugo—ili da čak i istoj osobi može značiti potpuno različite stvari u različitim životnim fazama. Naprimjer, ja sam obožavala Updikove priče o Maplesovima u svojim dvadesetim, ali sam ih u svojim tridesetim mrzila a nisam čak ni sigurna zašto.
No, ova sesija je bila poklon i posve neočekivano sam se zatekla da uživam odgovarajući na prvi upitnik o svojim svojim čitalačkim navikama koji mi je poslala moja biblioterapeutkinja, Ella Berthoud. Niko mi nikada nije postavio takva pitanja, iako mi je u životu čitanje književne fikcije uvijek bilo izuzetno važno. Tokom dužih odmora volim se udubiti u čitanje—spakujem više knjiga nego odjeće, rekla sam Berthoudovoj. Povjerila sam joj svoju malu mračnu tajnu: ne volim da kupujem ili posjedujem knjige, uvijek mi je draže da ih posudim iz biblioteke (što mi, s obzirom da sam spisateljica, ne donosi dobru karmu kada je u pitanju prodaja mojih knjiga). Odgovarajući na pitanje “Šta vas trenutno okupira?”, iznenadila me vlastita spremnost da joj priznam: Brine me što nemam neki spiritualni oslonac za koji ću se uhvatiti kada se suočim s neizbježnim gubitkom nekoga koga volim, napisala sam. Nisam religiozna osoba i nemam neku posebnu želju da postanem religiozna, ali bih željela pročitati nešto više od razmišljanjima drugih ljudi o tome kako su došli do rane faze nekog oblika vjerovanja u postojanje “višeg bića”, kao taktike za emocionalno preživljavanje. Osjećala sam se lakše i bolje već i samim tim što sam odgovorila na ova pitanja.
Na moje zadovoljstvo, razmijenile smo nekoliko mailova, putem kojih je Berthoud svaki put zadirala malo dublje, pitajući me o povijesti moje familije i mom strahu od tuge, a kada je poslala konačan spisak knjiga koje mi je “prepisala”, bio je to spisak dragulja od kojih ni jedan nisam ranije pročitala. Među njenim preporukama našla se knjiga “Vodič” R. K. Narayana. Berthoud je napisala da se radi o “divnoj priči o čovjeku koji svoje radno iskustvo počinje sticati kao turistički vodič na željezničkoj stanici u Malgudi, u Indiji, a onda promijeni još mnogo drugih poslova prije nego što neočekivano otkrije svoju sudbinu i počne raditi kao spiritualni vodič.” Ovu knjigu je odabrala jer se nadala da bi me mogla “prosvijetliti na jedan drugačiji način”. Druga knjiga bilo je “Evanđelje po Isusu Kristu” Joséa Saramaga: “Saramago ovdje ne otkriva šta je njegov spiritualni stav prema ovoj temi nego slika jednu živopisnu i izuzetnu verziju priče koja nam je svima dobro poznata.” “Henderson, kralj kiše” Saula Bellowa, i “Sidarta” Hermanna Hessea, našle su se među drugim književnim djelima, a na spisak je stavila i neka dokumentaristička i esejistička djela kao što je knjiga Karen Armstrong “Pitanje Boga i “Suma” neurologa Davida Eaglemana – “kratka i prekrasna knjiga o mogućim zagrobnim životima”.
Čitala sam knjige koje su se našle na mojoj listi tokom nekoliko godina, vlastitim tempom i prekidajući čitanje kada bih neku knjigu sama otkrila—a iako sam imala dovoljno sreće da u tom periodu ne testiram svoju sposobnost da podnesem tugu, neka od saznanja koja sam stekla čitajući ove knjige pomogla su mi da prođem kroz nešto potpuno drugačije kada sam tokom nekoliko mjeseci patila od akutnih bolova. Sama saznanja su i dalje maglovita, kao što je to često slučaj s onim što naučite čitajući—ali u tome leži njihova moć. U sekularnoj eri, pretpostavljam da je čitanje jedan od nekoliko preostalih puteva koji vode ka transcendenciji – tom neuhvatljivom stanju u kojem se udaljenost između vas i svemira opasno smanjuje. Čitajući književna djela gubim svaki osjećaj postojanja vlastitog ega, ali istovremeno se osjećam potpuno jedinstveno svoja. Kao što je napisala Woolf, grozničava čitateljica, “dok čitamo, knjiga nas podijeli na dva dijela” jer “akt čitanja podrazumijeva potpunu eliminaciju vlastitog ega” istovremeno obećavajući “beskrajno jedinstvo” s drugim umom.
Biblioterapija je vrlo širok termin za vjekovnu praksu podsticanja na čitanje u nastojanju da se time postigne terapeutski efekat. Ovaj termin je prvi put upotrijebljen u jednom samouvjereno napisanom članku iz 1916. godine, u časopisu Atlantic Monthly, a naslov članka je bio “Literarna klinika”. U tom članku autor opisuje kako je naišao na “bibliopatijski institut” koji je u podrumu jedne crkve vodio njegov poznanik po imenu Bagster, gdje je davao preporuke za čitanje koje su imale iscjeljiteljsku moć. “Biblioterapija je…nova nauka”, objašnjava Bagster. “Knjiga može stimulirati ili sedirati ili iritirati ili uspavati. Stvar je u tome da mora na neki način na tebe djelovati, a ti moraš znati kako. Knjiga može biti poput sirupa za smirenje ili poput obloga od senfa.” Jednom srednjovječnom klijentu s “djelimično čvrstim uvjerenjima,” Bagster je dao sljedeći recept: “Morate više čitati romane. Ne mislim na lepršave priče zbog kojih zaboravite ko ste. To moraju biti romani koji će vas natjerati da tragate za odgovorima, drastične priče čiji će vas sadržaj ubosti i uznemiriti.” (George Bernard Shaw je na vrhu te liste). Bagster je na kraju pozvan da pomogne pacijentu koji se “predozirao ratnom literaturom,” prepuštajući autora članka razmišljanjima o knjigama “koje nam udahnjuju novi život, a onda polako ali snažno drže puls.”
Danas biblioterapija ima dosta različitih oblika – od kurseva književnosti koji se organiziraju za zatvorenike, do klubova knjige za ljude zrele dobi koji pate od demencije. Ponekad to može značiti jednostavne sesije “jedan na jedan” ili grupne sesije za posustale čitatelje koji žele ponovo otkiriti uživanje u čitanju. Berthoud i njena dugogodišnja prijateljica koja se također bavi biblioterapijom, Susan Elderkin uglavnom prakticiraju “emocionalnu” biblioterapiju, zagovarajući okrepljujuću moć čitanja knjiga. Upoznale su se na Cambridgeu, na studiju, prije više od dvadeset godina, te su odmah uvidjele da imaju dosta toga zajedničkog jer su na svojim policama imale dosta istih knjiga, a posebno zahvaljujući knjizi Itala Calvina “Ukoliko jedne zimske noći putnik” koja govori o prirodi čitanja. Kako se njihovo prijateljstvo razvijalo, počele su jedna drugoj prepisivati romane za liječenje raznih problema – od slomljenog srca do neizvjesne karijere. “Kada je Suse zapala u krizu zbog svoje profesije—željela je biti spisateljica, ali se pitala da li bi mogla podnijeti neizbježno odbijanje—dala sam joj Don Marquisove pjesme o Archyiju i Mehitabel”, kaže mi Berthoud. “Ako žohar Archy može biti toliko posvećen svojoj umjetnosti da skače po slovima na pisaćoj mašini da bi svaku noć pisao pjesme slobodnog stiha u uredu Evening Suna u New Yorku, onda je sasvim sigurno da bi i ona bila spremna patiti zbog svoje umjetnosti.” Nekoliko godina kasnije, Elderkinova je Berthoudovoj, koja je željela pronaći ravnotežu između svog slikarskog poziva i majčinstva, dala roman Patricka Galea “Bilješke s izložbe,” o uspješnoj ali problematičnoj umjetnici.
Nastavile su jedna drugoj godinama preporučivati različite romane, a onda davati preporuke i svojim prijateljima i porodici, a kada je 2007. godine filozof Alain de Botton, njihov kolega s Cambridgea, razmišljao o osnivanju School of Life, predložile su mu da osnuje kliniku za biblioterapiju. “Koliko je nama bilo poznato, niko u to vrijeme nije radio nešto slično”, kaže Berthoud. “Biblioterapija, ako je uopće postojala, bila je utemeljena na medicinskom kontekstu s naglaskom na literaturi za samopomoć. No, mi smo se opredijelile za književnu fikciju kao krajnji lijek jer ona čitateljima nudi jedno drugo iskustvo, iskustvo transformacije.”
Berthoudova i Elderkinova otkrile su da metod biblioterapije seže u vrijeme antičke Grčke, “jer je iznad ulaza u biblioteku u Tebi pisalo ‘mjesto za liječenje duše.’” Ova praksa je postala popularna krajem devetnaestog stoljeća kada je Sigmund Freud počeo koristiti književnost tokom svojih sesija i psihoanalize. Nakon Prvog svjetskog rata, traumatiziranim vojnicima se često preporučivalo čitanje. “Bibliotekari u Americi prošli su obuku o izboru knjiga za vojnike koji su se vratili iz Prvog svjetskog rata, a postoji i jedna lijepa priča o romanima Jane Austin koji su se u istom periodu koristili kao biblioterapija u Velikoj Britaniji”, kaže Elderkin. Kasnije tokom devetnaestog stoljeća, biblioterapija se na različite načine koristila u bolnicama i bibliotekama, a odnedavno je kao oblik terapije koriste i psiholozi, socijalni radnici i njegovatelji starijih osoba, pa i doktori.
Sada postoji cijela mreža biblioterapeuta koje su odabrale i obučile Berthoudova i Elderkinova, a oni sada sa School of Life rade širom svijeta – od New Yorka do Melbournea. Najčešći problemi s kojim im se ljudi obraćaju vezani su za neku odluku zbog koje se osjećaju da su na raskrsnici i zbog koje bi se sve moglo promijeniti u zavisnosti od puta koji izaberu, kaže Berthoudova: naprimjer, kada imate zastoj u karijeri, kada se u ljubavnoj vezi osjećate depresivno, kada ste iz nekog razloga dugo tužni. Biblioterapeuti često daju savjete penzionerima koji znaju da pred sobom za čitanje imaju dvadeset godina, ali su ranije možda čitali samo kriminalističke romane i trilere a sada žele čitati nešto novo što će ih zainteresirati. Mnogi traže pomoć kada se pokušavaju prilagoditi ulozi roditelja. “Imala sam klijenta u New Yorku, muškarca koji je dobio prvo dijete i bio je opterećen razmišljanjima o odgovornosti koju sada ima za drugo malo živo biće” kaže Berthoudova. “Preporučila sam mu ‘Sobnu temperaturu’ Nicholsona Bakera, koja govori o ocu koji flašicom hrani dijete i razmišlja o mnogim aspektima očinstva. A, naravno, preporučila sam i ‘Ubiti pricu rugalicu’ jer je Atticus Finch idealna književna očinska figura.”
Berthoudova i Elderkinova su također autorice knjige pod naslovom “Liječenje književnošću: Literarni lijekovi od A do Z”, knjige koja je napisana u stilu medicinskog rječnika i navodi niz “tegoba” i odgovarajućih preporuka za čitanje (“promašaj, osjećam se kao”) uz predloženi književni lijek (Povijest gospodina Pollyija, H. G. Wells). Ova knjiga je prvo izdata u Velikoj Britaniji 2013. godine, a sada je objavljena u još 18 zemalja. Postoji i jedna zanimljivost. Naime, izdavački ugovor dozvoljava da lokalni izdavači i biblioterapeuti prilagode maksimalno 25% “tegoba” i književnih preporuka čitateljstvu u svakoj zemlji i obuhvate više domaćih autora. Ove nove “tegobe” puno otkrivaju o kulturi i mentalitetu svake zemlje. U holandskom izdanju je tako jedna od dodatih “tegoba” “previsoko mišljenje o vlastitoj djeci”, u indijskom izdanju imate “uriniranje u javnosti” i “krikret, opsesija s”, Italijani su uveli “impotenciju,” “strah od autoputeva” i “želju za balzamiranjem”; a Nijemci su dodali pojmove kao što su “mrziti svijet” i “mrziti zabave.” Berthoudova i Elderkinova sada rade na dječijoj verziji s preporukama iz dječije književnosti, pod nazivom “Puna kašika priča”.
Za sve strastvene čitatelje koji su cijeli život sami sebi prepisivali čitanje odličnih knjiga, nije iznenađujući podatak da čitanje može imati pozitivan efekat na mentalno zdravlje i odnose koje gradite s drugim osobama, ali razlozi i načini sada postaju malo jasniji zahvaljujući istraživanjima o utjecaju koje čitanje ima na ljudski um. Od polovine devedesetih i otkrića “neurona koji djeluju poput ogledala”—neurona koji u našem mozgu reagiraju kada nešto sami radimo iIi kada vidimo da neko drugi radi istu stvar—neurologija empatije postala je daleko jasnija. Studija koju je 2011. objavio Annual Review of Psychology, zasnovana na analizi funkcionalne rezonance mozga sudionika, pokazala je da kada ljudi čitaju o nekom iskustvu dolazi do stimulacije u istim neurološkim područjima kao kada lično doživljavaju to iskustvo. Koristimo se istim neurološkim mrežama kada čitamo priče i kada pokušavamo odgonetnuti osjećaje druge osobe.
Druge studije objavljene 2006. i 2009. pokazale su nešto slično—da ljudi koji čitaju dosta književne fikcije imaju bolji osjećaj empatije (čak i nakon što je uzeta u obzir i potencijalna mogućnost da ljudi s većom sposobnošću empatije možda po svojoj prirodi preferiraju čitanje). Jedna utjecajna studija koju je 2013. objavio Science otkrila je da je čitanje književne fikcije (ovo se ne odnosi na čitanje popularnih djela fikcije i literature zasnovane na faktografiji) poboljšalo rezultate koje su ispitanici imali na testovima kojima se mjerila socijalna percepcija i empatija, ključni pokazatelji u okviru “teorije uma”: sposobnost da se s preciznošću pogodi o čemu razmišlja ili kako se osjeća drugo ljudsko biće je vještina koju ljudi razvijaju tek oko četvrte godine života.
Keith Oatley, pisac i profesor emeritus spoznajne psihologije na Univerzitetu u Torontu, je godinama vodio jednu grupu koja se bavila istraživanjem psihologije fikcije. “Počeli smo pokazivati kako dolazi do identifikacije s izmišljenim likovima, kako književnost može unaprijediti socijalne vještine i dovesti do nekih promjena ličnosti”, kaže u svojoj knjizi iz 2011. pod nazivom “Neke stvari poput snova: Psihologija književne fikcije.” “Književna fikcija je neka vrsta stimulacije koja se ne dešava u svijetu kompjutera nego u ljudskom umu: simulacija naše interakcije s drugim osobama…zasnovana na iskustvu i sposobnosti da se razmišlja o mogućim budućim ishodima.” Ova ideja odražava uvjerenje prisutno i kod čitalaca i kod pisaca da su knjige najbolji prijatelji jer nam pružaju priliku da isprobamo interakciju s drugim osobama, bez neke dugotrajne štete. U svom eseju iz 1905. “O čitanju,” Marcel Proust lijepo kaže: “S knjigama nema druženja nasilu. Ako večer provedemo s tim prijateljima—knjigama—to je zato što to stvarno želimo. Kada ih ostavljamo, ostavljamo ih s žaljenjem, a kada smo ih ostavili ne razmišljamo o onom što često kvari prijateljstvo: ‘Šta li su mislili o nama?’—‘Jesmo li napravili neku grešku ili rekli nešto nepromišljeno?’—‘Jesmo li im se dopali?’—niti ima anksioznosti izazvane razmišljanjima o tome hoće li nas zaboraviti jer će na naše mjesto doći neko drugi.”
George Eliot, za koju se govorkalo da je uspjela prevladati tugu nakon gubitka životnog partnera zahvaljujući programu čitanja koji je vodio jedan mladi muškarac koji je kasnije postao njen suprug, smatrala je da je “umjetnost najbliža životu; ona je oblik jačanja iskustva i produbljivanja našeg kontakta s drugim ljudima izvan vlastitih granica.” No, ne slažu se svi s ovim opisom da čitanje podrazumijeva sposobnost da se bolje ponašamo u stvarnom životu. U knjizi iz 2007. godine “Empatija i roman,” Suzanne Keen govori o ovoj “hipotezi da postoji veza između empatije i altruizma” i skeptična je po pitanju teze da se empatijske veze koje nastaju čitanjem književne fikcije zaista mogu pretvoriti u neki oblik altruističnog i pozitivnog društvenog ponašanja. Ona također naglašava kako je zaista teško dokazati tu hipotezu. “Knjige same po sebi ne mogu mijenjati i ne mora značiti da svi osećaju da bi trebale nešto mijenjati”, kaže Keen. “Kao što knjiški moljci znaju, čitatelji mogu djelovati kao antisocijalni i indolentni tipovi. Čitanje nije timska aktivnost.” Umjesto toga, smatra ona, trebali bismo uživati u onome što nam književnost istinski nudi, a to je da nemamo moralnu obavezu da osjećamo nešto prema izmišljenim likovima—kao što biste osjećali prema stvarnim ljudskim bićima koja pate—što vrlo paradoksalno znači da čitatelji ponekad “s dubljom empatijom reagiraju na izmišljenu situaciju i izmišljene likove zbog zaštitničkog odnosa koji razviju prema njima.” Ona potpuno podržava tezu da jedno tako produbljujuće iskustvo kao što je čitanje koje “pruža osvježavajući bijeg od običnih i svakodnevnih zadovoljstava” za neke ljude može biti korisno za zdravlje.
Dakle, čak i ukoliko se ne slažete s tezom da zbog čitanja književnih djela bolje tretiramo jedni druge, čitanje je način da budemo bolji prema sebi. Pokazalo se da čitanje dovodi naš um u stanje zadovoljstva koje je nalik transu, slično kao meditacija, i da ima iste zdravstvene učinke kao stanje duboke relaksacije i unutrašnjeg mira. Osobe koje redovno čitaju bolje spavaju, imaju niži nivo kortizola, veće samopouzdanje i manje su sklone depresiji u odnosu na osobe koje ne čitaju. “Književnost i poezija su lijek”, kaže autorica Jeanette Winterson. “Ono što one liječe su tragovi puknuća koje stvarnost ostavlja na našoj mašti”.
Jedna od klijentica Berthoudove mi je ispričala kako su joj grupne i pojedinačne sesije s njom pomogle da se nosi s nizom nesretnih životnih okolnosti, uključujući i gubitak supruga, prekid petogodišnjih zaruka i infarkt. “Osjećala sam da moj život nema svrhe”, kaže ona. “Kao žena, osjećala sam da je moj život promašen.” Jedna od knjiga koju joj je Berthoudova prvobitno “prepisala” bio je roman Johna Irvinga “Hotel New Hampshire.” “On je bio omiljeni pisac mog supruga pa sam iz sentimentalnih razloga izbjegavala njegova djela.” Bila je “zapanjena i potresena” što tog pisca vidi na spisku koji je dobila pa iako je do tada izbjegavala čitati pisce koji su bili omiljeni autori njegog muža, čitanje tog autora “bilo je iznimno pozitivno emotivno iskustvo u književnom smislu koje mi je također pomoglo da se izborim s nekim demonima.” Također je bila izuzetno zahvalna što joj je Berthoud preporučila roman Toma Robbinsa “Parfem vječnosti” jer mi je “zaista pomogao da naučim dosta o predrasudama i eksperimentiranju.”
Jedna od “tegoba” navedenih u “Liječenju književnošću” je “preplavljenost razmišljanjima o svim tim silnim knjigama koje postoje na svijetu”, a to je osjećaj od kojeg i sama često patim. Elderkin kaže da je to jedna od najčešćih “muka” modernih čitatelja, te da je to i dalje njena glavna motivacija da zajedno s Berthoudovom nastavi raditi kao biblioterapeutkinja. “S obzirom da se danas objavljuje više knjiga nego ikada prije, mislimo da čitatelji zapravo biraju knjige iz sve manjeg kruga pisaca. Pogledajte spisak autora koji se čitaju u većini klubova knjiga i vidjet ćete da se stalno pojavljuju iste knjige i to one o kojima se govori u medijima. Ukoliko zapravo izračunate koliko knjiga godišnje pročitate —i koliko ćete po svoj prilici još pročitati prije nego što umrete—shvatit ćete da morate biti jako selektivni kako biste vrijeme koje imate za čitanje iskoristili na najbolji način.” A kako najbolje iskoristiti to vrijeme? Što prije dogovorite sesiju s biblioterapeutom i zamolite ga da vam objasni razloge zbog kojih vam predlaže određene knjige, ili, da se poslužim tekstom iz Shakespeareovog djela Tit Adronik: “Dođi, izaberi što god želiš iz moje biblioteke /pa zavaraj svoju tugu …”.
Ceridwen Dovey je autorica zbirke kratkih priča “Samo životinje” i romana “Krvna veza” i “U vrtu bjegunaca”.