Elizabeth Magie, bez sumnje bi samu sebe odmah poslala u zatvor da zna koliko je uticajna iskrivljena verzija igre koju je osmislila.
“Kupujte zemljište – više ga ne proizvode”, šala je Marka Twaina i preporuka koja će vam poslužiti u igri Monopol, najprodavanijoj društvenoj igri koja je naučila generacije djece da treba kupiti zemljište, nakrcati ga hotelima i naplaćivati astronomske zakupe drugim igračima koji se sučajno na njemu zadese.
Malo poznata izumiteljica ove igre Elizabeth Magie, bez sumnje bi samu sebe odmah poslala u zatvor da zna koliko je do danas uticajna iskrivljena verzija igre koju je osmislila. Zašto? Zato što ohrabruje igrače da slave vrijednosti suprotne od onih koje je ona željela promovirati.
Rođena 1866. godine, Magie je bila pobunjenica protiv društvenih normi i politike njenog vremena. Neudata u svojim 40-tim, nezavisna i ponosna na to, potrudila se da njeni stavovi dobiju publicitet. Dala je oglas u novinama, nudeći na prodaju najboljem ponuđaču sebe kao “mladu ženu, američku robinju”. Njen cilj je bio, kazala je šokiranim čitaocima, da ukaže na podređeni položaj žena u društvu. “Mi nismo mašine”, rekla je. “Djevojke imaju umove, želje, nade i ambicije.”
Osim što se suprotstavljala rodnoj politici, Magie se odlučila pozabaviti kapitalističkim sistemom vrijednosti – ovog puta ne putem medija, već u vidu društvene igre.
Sve je započelo knjigom koju je dobila od oca, antimonopolističkog političara Jamesa Magieja. Na stranicama klasika Henryja Georgea Progress and Poverty (1879) naišla je na misao da “svi muškarci trebaju imati jednako pravo da koriste zemljište a to pravo treba biti jednako njihovom pravu da udišu zrak – i treba biti zagarantirano samom činjenicom postojanja”.
Putujući širom Amerike 1870. godine, George je svjedočio konstantnom siromaštvu uporedo sa rastućim bogatstvom, i vjerovao je da je nejednakost pojedinaca, kada je u pitanju vlasništvo nad zemljištem, u velikoj mjeri odgovorna i za oskudicu i za napredak. Dakle, umjesto da poput Twaina podstiče sugrađane na kupovinu zemljišta, on je pozvao državu da ga oporezuje. Zašto? Zato što vrijednost većine zemljišta ne čini ono što je na njemu izgrađeno, već ga čine darovi prirode poput vode ili rudnih bogatstava na zemljištu, ili infrastruktura koju je izgradila zajednica: blizina puteva ili željeznice, sigurno okruženje, dobre škole ili bolnice. On je tvrdio da sve to treba uticati na plaćanje poreza.
Odlučna da dokaže ispravnost Georgeovog prijedloga, Magie je osmislila i 1904. godine patentirala igru koju je nazvala Landlord's Game. Površina za igranje je bila kružna (to je bila novina u to vrijeme), bila je ispunjena ulicama i znamenitostima za prodaju. Ključni izum u ovoj igri činila su dva seta pravila koje je osmislila.
Prvi set pravila “Napredak”, predviđao je da svaki igrač stekne dodatnu imovinu svaki put kada neko od igrača kupi novo zemljište (što je odražavalo Georgeovu politiku oporezivanja zemljišta), a igra završava (i svi su pobjednici!) kada igrač koji je igru započeo sa najmanjim iznosom novca, udupla novac koji posjeduje. Drugi set pravila pod imenom “Monopolist”, omogućava igračima da napreduju u igri kupovinom zemljišta i naplaćivanjem rente od svih koji se zateknu na posjedu. Pobjednik je samo jedan, onaj ko uspije izazvati bankrot svih ostalih igrača (zvuči poznato?).
Cilj dvostrukog seta pravila, kazala je Magie, bio je da igrači iskuse “praktičnu demonstraciju sistema nezasitnog sticanja imovine i zemljišta sa svim svojim posljedicama” i da razumiju kako različiti pristupi vlasništvu mogu dovesti do drugačijih društvenih ishoda. “Mogla bi se zvati i Igra života”, kazala je Magie “jer sadrži sve elemente uspjeha i neuspjeha iz stvarnog svijeta, a cilj igre je jednak cilju koji ima čovječanstvo generalno, a to je akumulacija bogatstva.”
Igra je ubrzo postala hit među ljevičarskim intelektualcima, na koledžima, uključujući Wharton, Harvard i Columbiju, ali i među kvekerskim zajednicama, neke su modificirale pravila igre a na ploči su se pojavile ulice Atlantic Cityja. Među igračima ove kvekerske adaptacije bio je i nezaposleni Charles Darrow, koji je takvu modificiranu verziju igre prodao kompaniji Parker Brothers kao svoju.
Kada se saznalo ko je pravi izumitelj igre, Parker Brothers je otkupio patent od Magie, ali su igru prodavali pod nazivom Monopol sa samo jednim setom pravila: onim koji slavi trijumf jednog igrača na svim ostalim. Da stvar bude gora, u reklamama su tvrdili da je izumitelj igre Darrow, da je sanjao o ovoj igri još od 30-ih godina, prodao je Parker Brothersu i postao milioner. Ova izmišljotina kroz uspon od siromaha do bogataša ironično ilustruje vrijednosti Monopola: trku za bogatstvom i uništavanje protivnika ako želite biti na vrhu.
Dakle, sljedeći put kada vas neko pozove da se pridružite igri Monopola, razmislite i uz “šanse” i “iznenađenja” postavite i treći skup kartica, za porez kako bi svaki vlasnik dao svoj doprinos kada naplati rentu. Koliki će biti porezi i kako će biti raspodijeljeni? Takva pitanja će bez sumnje dovesti do žučne rasprave.
Autorica Kate Raworth, istraživačica je na Environmental Change Institute na univerzitetu Oxford i na Cambridge Institute for Sustainability Leadership. Autorica je knjige Doughnut Economics: Seven Ways to Think Like a 21st-Century Economist (2017). Tekst je preuzet sa portala Aeon, uz prevod redakcije.