Aleksić: Moje misli nisu vidovite

Ko to tamo peva

U starom kraju, gde je živeo
Moj školski drug, slabovid kao Haron,
Zidove kuća grle vlaga i senke umornog drveća.

Spušta se veče na uzane ulice
I ne znam gde je on sada, prevozi li
Tovare izginulih časova 
S jedne na drugu obalu sećanja.

Nisam od tog drugarstva zapamtio mnogo:
Dva-tri nestašluka i njegove teške
Naočare kroz čija stakla je svet morao
Izgledati poput nečeg verovatnog.

Kao i onaj dan kad mu na času likovnog 
Nacrtah jabuku, jer su njegove mršave ruke
Drhtale u strahu da će biti izbačen
Iz raja učiteljeve dobre volje. 

Oktobarski sumrak gura svoju vlažnu njušku
U opustela dvorišta, među skelete drveća 
Što je imetak već predalo zemlji.

Nemam ugovore s varkama koje znače
I moje misli nisu vidovite;
Kreću se kroz mirise i godine,
Kao šleper pun jabuka koje voze na klanje.

Dejan Aleksić (1972) je objavio je osam pjesničkih knjiga koje su ovjenčane značajnim književnim priznanjima (,,Meša Selimović“, ,,Branko Miljković“, Zmajeva nagrada Matice srpske, ,,Branko Ćopić“, ,,Borislav Pekić“…). Iako je poezija pretežni dio njegovog stvaralaštva, cijenjen je i kao pripovjedač, romanopisac, dječiji pisac i autor pozorišnih komada. Njegove pjesme i priče zastupljene su u antologijama i prevođene na nekoliko evropskih jezika. Živi i radi u Kraljevu. Urednik je književnog časopisa Povelja.

KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike – uređuje Darko Cvijetić
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji