Imširević najavljuje ovogodišnji MESS!
Rimske su vođe dobro znale čemu služe festivali i nije slučajno pjesnik Catullus slavljenje boga Saturna i jedan od prvih nam znanih festivala, nazivao – najboljim danom u godini. Stoljećima kasnije mi svoje „vođe“ moramo ubjeđivati u važnost kulture, umjetnosti, obrazovanja, i biti sretni kada nam dozvole da se okupimo i radujemo. Takve dane, čini se, možemo zvati – dobrim danima. Ponekad ih zovemo i MESS.
Ovogodišnji Festival počinje 29. septembra i trajaće do 6. oktobra 2018. godine. Ovaj put nam dovodi 23 predstave iz 17 država, a natjeran da se služi jezikom političkih kampanja, tog „karnevala“ koji postaje opasna konkurencija svim pozorišnim dešavanjima, pojavljuje se pod parolom „Otvoreni za sve“. Kao i prethodnih godina, najgorim dijelom festivala moglo bi se nazvati to nespretno najavljivanje i objašnjavanje vlastitih namjera, pa iznova slušamo ponavljanje omiljenih riječi intelektualaca – granica, drugi, drugačiji, identitet, sloboda, prava…
„Otvoreni za sve“ je ujedno i naziv njemačke plesne predstave koja će biti izvedena prve festivalske noći. Koreografiju i režiju potpisuje Constanza Macras, plesačica i modna dizajnerica rođena u Argentini. Predstava je premijerno igrana još 2012. godine, a bavi se „Romima srednje i Istočne Evrope.“ Iste noći biće izvedena i predstava „Deveta“ teatra Via Negativa iz Slovenije. Evropska kritika je opisuje kao „galop kroz Betovenovu simfoniju“. Sljedećeg dana, u Zenici, igra „Rambuku“ u režiji Mihaia Maniutiua, a riječ je o predstavi rađenoj po tekstu savremenog norveškog dramatičara Jona Fossea. Publika će imati priliku da na sceni vidi čak dvadeset izvođača.
Oktobar i treći dan festivala počinju predstavom Selme Spahić „Ono što nedostaje“ u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Riječ je o teatarskoj postavci djela Tomislava Zajeca, a komad se bavi „odnosima u porodici i pronalaženju spolnog identiteta.“ Autor je za ovo djelo nagrađen Držićevom nagradom. Istog dana, u Pozorište mladih, ovaj put iz Crne Gore, dolijeće „Leptir“. Tekst Aleksandra Radunovića Popaja poznat je sarajevskoj publici, a novu priču „o raspadu porodice“ moći ćemo pogledati u čitanju Andraša Urbana. Nakon „leptirenja“, u 22 sata je predviđeno izvođenje „Sylphidarium – Maria Taglioni on the Ground“, savremeni ples u režiji i koreografiji Francesce Pennini.
Narednog dana igraju „Bagdad“ iz Holandije i bosanskohercegovački „Kralj Lear“, te „Ti nisi onaj koji će dugo živjeti“, češki plesni teatar koji autorski potpisuju Linda Kapetanea i Jozef Frucek. Njihova koreografija je „inspirisana atletikom i borilačkim vještinama“, a svojom predstavom pokušavaju progovoriti „o tabuima modernog svijeta“. Trećeg dana mjeseca oktobra imaćemo priliku vidjeti „Macbettu“ iz Italije i „Palmiru“ iz Velike Britanije. Talijanski reditelj Alessandro Serra, ponudiće nam „Shakespearea u sudaru sa Sardinijom“, dok će Englezi ostaviti po strani svog najpoznatijeg zemljaka i ispričati nam svoju priču „o Siriji, našoj ulozi u konfliktu“, te nas natjerati, kako tvrde, „da napravimo korak unazad od vijesti i pogledamo šta leži iza njih i ispred civilizacije“. Predstava je nagrađivana, a oduševljena kritika je opisuje kao „čudnu, divnu i potresnu.“
Sljedeća rečenica, naravno, može biti pogrešno shvaćena, ali je nemoguće ne izreći je – iz Srbije nam dolazi „Carstvo mraka“. Predstava rađena po tekstu Lava Nikolajeviča Tolstoja, a u režiji Igora Vuka Torbice, pokušaj je govora „o krizi i atrofiji muškog roda“. Na Akademiji scenskih umjetnosti publika će vidjeti „Groznicu“, autorski projekat Abigail Browde i Michaela Silverstona, „predstavu koja testira granice individualnih i kolektivnih odgovornosti“, a potom slijedi iranska „Besmrtnost“, priča o čovjeku koji „emigrira u zemlju svojih snova“. Jedan glumac pred nama i susret sa bliskom i dobro nam poznatom pričom o „umoru od vlastite zemlje i ratova.“
Za 5. oktobar planirano je izvođene predstave „Bordel Balkan“; ovaj put Andraš Urban režira tekst savremenog kosovskog dramatičara Jetona Neziraja i pravi, čini se, još jednu provokativnu predstavu koja pred publiku stavlja jednostavnu i zastrašujuću misao da se od antičke Grčke do rata na Kosovu – nismo puno promijenili.
Zadnje noći festivala MESS biće odigrane dvije predstave. U SARTR-u će se izvesti „Cezary odlazi u rat“, autobiografski komad poljskog reditelja Cezarya Tomaszewskog. Još jedna priča o militarizmu i neprilagođenim, odbačenim ljudima, ali pažnju privlači činjenica da se autor odlučio da muziku koristi kao glavno „oružje“. „Muzika je“, tvrdi on „najbolji alat za politički teatar.“ Na kraju festivala, logičan naslov – „Fin de Mission“ i još jedna „muzička“ predstava; njemački ansambl budi „sjećanje na ropstvo“, razliku i sukob potura nam pred nos, i uši, pružajući priliku da vidimo sudar dvaju muzičkih tradicija, evropske i afričke, te da osvijestimo i razlike u našem doživljaju slobode i ropstva.
Naivno je, i čini se, potpuno nepotrebno, tražiti zajedničku tačku u kojoj se spajaju sve predstave ovogodišnjeg festivala MESS. Ako imamo dobru volju, isuviše je lako prepoznati šta je to što jednu grupu ljudi, jedan grad, jednu zajednicu, može privući i okupiti na jedno mjesto. Ne razlikujemo se tu previše od naših davnih predaka; privlači nas vatra i sjedenje u krugu. Priče su se samo malo promijenile, sjene od plamena su iste, ista je toplina koja nam godi i sličan je strah od mraka i nepoznatog iza naših leđa.
Ovogodišnji festival, rekli su organizatori i prvi ljudi MESS-a, postavlja pitanje – „Ko su istinski nomadi 21. stoljeća?“ Slutimo odgovor koji će nam ponuditi, ali ćemo strpljivo sačekati početak festivala i sami potražiti odgovore… bude li nam uopšte do njih.
Jedno je sigurno. Glumci su, u svojoj srži, nomadi. Od svog postanka putuju, od grada do grada, od sela do sela, plaše nas i zabavljaju svojim pričama, pa nije slučajno da su ih nekad davno, u vrijeme Shakespeareovo, tjerali da nose naušnice kao znak raspoznavanja, da bi ih svijet prepoznavao i držao ih podalje od sebe. Ipak, glumci su tu da nas stoljećima podsjećaju da je vrag odnio šalu, ali je zato donio mnogo drugih stvari. Ako ne znamo šta drugo činiti, ako nas i ne zanimaju identiteti, granice i druge strašne teme, dovoljno je – biti dobar domaćin. Prihvatimo ljude koji putuju. To je početak. Sasvim dobar početak.