Mehmedinović: Kiarostami

Šta ima?

Scena iz filma "Vjetar će nas odnijeti"

Pretoplo je za ovo doba godine, pa sam otvorio balkonska vrata. Rano je podne. Gledao sam film "Vjetar će nas odnijeti" Abbasa Kiarostamija. Sporo pomjeranje slika umirivalo je moje disanje. Pratio sam auto u iranskom krajoliku i slušao veseli razgovor nevidljivih putnika u vozilu, a onda su na filmu zalajali psi. Taj lavež su kroz otvorena balkonska vrata čuli psi iz naše zgrade i, evo ih, sada i oni laju. Priključili su im se i ljubimci s okolnih balkona i lajanje se proširilo na cijeli kvart. 

Priznajem da mi je prijalo što sam skrivio ovaj transkontinentalni dijalog. Kao da se film proširio u moju stvarnost i više nisam obični gledalac, već sam učesnik u njemu. Da je Kiarostami mogao čuti i vidjeti tako neobičnu reakciju na svoj film, sigurno bi se i on radovao.

Volim ovakve događaje između ostalog i zato što su solidna građa za pjesmu. U prošlosti, prizor poput psećeg plenuma koji se upravo završio, odmah bih prelomio u stihove. Poezija je govor slika koje nam se neprestano pokazuju u vanjskome svijetu i mi ih nekada vidimo, a nekada ne vidimo. Jednom je Kiarostami rekao da "nismo u stanju vidjeti ono što je neposredno ispred nas, sve dok to nije smješteno unutar okvira". I to jeste zakonitost i pravilo našega gledanja, zaista postoji slijepa mrlja zbog koje često ne vidimo ono što nam je najbliže.

Kiarostami je preferirao poeziju. U jednom davnom razgovoru, rekao je kako su knjige u njegovoj kućnoj biblioteci nove i očuvane na policama, zbog toga što im se, nakon što ih jednom pročita, više ne vrati. To se odnosi, objasnio je, na knjige priča i na romane. Za razliku od njih, zbirke pjesama su raskupusane, stranice imaju podvijene uši i pogužvane su zato što im se iznova i iznova vraća. Film koji upravo gledam nastao je iz pjesme "Vjetar će nas odnijeti" Forough Farrokhzad, lijepe iranske pjesnikinje i feministkinje.

I on sam je pisao pjesme, minijature koje po formi i motivu jako podsjećaju na japanski haiku. U ovom zimskom danu, zamirisalo je gorčasto bilje što raste južnije od Mostara, kad sam nasumično otvorio njegovu knjigu "U sjeni drveća" i pročitao pjesmu: "Niko ne zna / da tanki mlaz / iz srca male česme / kreće prema moru".

Abbas Kiarostami je bez sumnje solidan pjesnik, ali sam slike iz većine njegovih pjesama negdje već vidio, za razliku od ovih filmskih koje su drukčije od svega. Zapravo, za razliku od svojih svečanih i ozbiljnih stihova, u filmovima je on opušten i duhovit. U njima se također prepoznaje japanska inspiracija, ali joj je dao novu, epsku formu: njegov je film savršeni haiku proširen na 118 minuta.

Dobar film. Barem jednom godišnje mu se vratim, u nekoj suboti praznoj poput ove.

 

NOMAD - Semezdin MEHMEDINOVIĆ: Šta ima?
Ima li šta, ili nema ništa?
Evropska ponoć
Sarajevska Škola za umjetničke zanate i letenje