Mehmedinović: Márquezov potpis

Moj kalendar

Na svijetu postoji jedno djelo koje smo Márquez i ja skupa potpisali. 

Mogla je biti 1997. godina. Kasno ljeto. Gabriel García Márquez se iza ponoći pojavio u restoranu 'Au Pied Cochon'. Bio je u društvu tri osobe, a oni su te noći svakom svojom gestom izražavali poštovanje prema poznatome piscu. Pretpostavljam da su to bili profesori s Univeziteta Georgetown. I vjerujem da su te noći večerali u nekom restoranu, a kad je došlo vrijeme fajronta, poželjeli su produžiti razgovor uz vino, pa su se preselili u naš 'Au Pied Cochon'. Posjedali su za stol uz šank, naručili svoja pića i bili su preblizu, pa sam mogao pažljivo osmotriti pisca. U bijeloj košulji ispod sivoga lanenog sakoa naboranog oko laktova, gestikulirao je dok je govorio, lijevim dlanom je često pravio male krugove u zraku na kraju svojih rečenica, kao onda kad se kaže 'itakodalje, itakodalje'. I puno je ličio na svoje fotografije, osim što mu brkovi više nisu bili onako tamni. Koliko je on tada mogao imati godina? Sijedi sedamdesetogodišnjak. 

Ostali gosti u restoranu uglavnom nisu obraćali pažnju na pisca i njegovu veselu grupu, ništa im nije značio, oni njega nisu čitali, njima je on bio neki veseli starčić s brkovima, nalik na vodoinstalatera koji je, eventualno, u restoranskoj kuhinji te večeri popravio staru mašinu za pranje posuđa. Ali Márquez je nasmijan gledao mladi svijet oko sebe, potpuno svjestan svoga postojanja, kao da je vlastito tijelo u galeriji izložio pogledima drugih. A samo jedna djevojka riđe kose, s prozirnim pjegama na lijepom licu, zastala je i osmatrala ga zamišljeno, kao da se nije mogla sjetiti odakle ga zna.

Mene je Márquezovo iznenadno pojavljivanje u restoranu „razbudilo“, imao sam potrebu da mu se obratim, da kažem nešto po čemu bi me upamtio, ali nisam mogao da se prisjetim ničega dovoljno bitnog što bih mu tada rekao, pa onda nije ni bilo razloga da uznemiravam čovjeka. Ali, svejedno sam imao jaku potrebu da nešto uradim, pa sam smišljao neku gestu koju će on zapamtiti. Želio sam da se zadržim u sjećanju pisca. Ne znam odakle takva potreba dolazi. U prvim mjesecima u Americi, bilo mi je nepodnošljivo, moje sjećanje na rat još je bilo prilično živo, i ja sam jednu visokoadrenalinsku stvarnost zamijenio za nepodnošljivu tišinu uređenog društva. Događaj poput ovog susreta s Márquezom, imao je intenzitet, i zato sam se osjećao „razbuđenim“.

Veseli konobar Hrabal, nožem je rezao tanke kriške limuna i ne gledajući u pisca iznio svoj konačni kritički sud: „Kad čitam njegove knjige uvijek zaspim, jer u njima stalno pada kiša.“ 

Ona riđokosa djevojka se upravo bila naslonila laktovima na šank spremna da naruči svoje piće. A Hrabal je, neotporan na žensku ljepotu, uradio nešto neobično. Prstima lijeve šake nabrao je tkaninu svoje majice gore u predjelu srca. Potom je nožem uz same vrhove prstiju odrezao malo tkanine, tako da se ukazao jedan nepravilni krug na prsima, njegova svijetla koža. Onda je ispred djevojke spustio odrezanu krpicu i rekao: „Evo moje srce!“ Bio je to mali zeleni krokodil s njegove crne 'Lacoste' majice. Djevojka nije trepnula, očigledno naviknuta da se muškarci u njenome prisustvu ponašaju nepredvidivo. A krpicu s krokodilom je iskoristila kao podmetač za svoju čašu 'jägermeistera', tada veoma popularnog pića među studentima.

Pojavljivanje kolumbijskog pisca u restoranu, Hrabala je razveselilo, otuda je došlo ovo njegovo ludičko ponašanje. Bio sam svjestan i svoje promjene u raspoloženju. To je tipična evropska reakcija. Jer u Evropi, posebno istočnoj, pisci su tada još uvijek bili važni, i ako bi se Márquez ovako iznenada pojavio na nekoj praškoj ulici, ljudi bi ga prepoznavali, neko bi prstom pokazao na njega i rekao: „Eno Márqueza!“ Hoću reći, autori bitnih knjiga su u svjetovima iz kojih Hrabal i ja dolazimo, još uvijek bili važni. U Americi su pisci, najblaže rečeno, nevidljivi.

Ja sam od Márqueza čitao samo „Sto godina samoće“, on je neosporno važan autor, ali moram priznati da nisam bio ljubitelj magijskoga realizma, i njegove sklonosti ka umetanju fantastičnih slika, jer sam mislio da je gola stvarnost imaginativnija od naše limitirane ljudske mašte. Sada o svemu tome mislim malo drukčije, ali to više i nije važno. 

Sjetio sam se da je, pet godina ranije, u prvome mjesecu opsade Sarajeva, u ponoć na našoj televiziji išao serijal razgovora s četiri pisca. György Konrád, George Steiner, Jorge Semprún i Márquez. Ti su intervjui za mene bili bijeg, sklonište od nove stvarnosti, jer su stvarali varljivi utisak da je razum jači od iracionalne ljudske potrebe za uništavanjem. U toku dana je trajala panika i navikavanje na život koji bi svakog trena mogao da se nasilno prekine, bilo je to stanje rata u kojem su postupno iščezavali svi civilizacijski slojevi kojim je bio obmotan i zaštićen naš svijet, a u ponoć su išli ti učeni razgovori s piscima, i njihov je govor bio potvrda najviših duhovnih dometa naše vrste. Márquez je pred kamerom odgovarao na pitanja o književnosti, ali i o politici, bio je kritičan prema Zapadu, nije skrivao svoju naklonost Fidelu Castru, protivio se američkoj vanjskoj politici...

I evo ga sada u Georgetownu, u epicentru političke Amerike, u jednoj od rijetkih, možda jedinoj posjeti ovoj zemlji. S druge strane ulice je restoran 'Martin's Tavern' u koji je rado svraćao JFK, tamo je navodno zaprosio svoju družicu iz vječnosti, Jackie Kennedy, kasnije Onassis. Pitao sam se tada, što o tome može misliti pisac Márquez? Na stranu njegov kritički odnos prema američkoj politici, ovo je ipak jedna povijesna, ekstraordinarna ljubavna priča, koja se završava mitskim atentatom. Dijelom te ljubavne priče je i Marilyn Monroe. I Frank Sinatra. A Márquez meni izgleda kao neko ko bi rado poslušao Sinatru, i neko ko nije mogao biti ravnodušan prema Merlinkinoj ljepoti. 

Rado bih ga sve to pitao, ali sjetio sam se da je on iziritiran političkim pitanjima demonstrativno ustao i prekinuo onaj zanimljivi televizijski intervju. Osim toga, da ga sve to pitam ja koji ga prvi put srećem, bila bi drskost. Ja bih tu bio nasilnik.

U džepu sam imao malu bilježnicu, u nju sam običavao zapisati ponešto, kad mi padne na um kakva zgodna misao, ili slika. Gledao sam praznu stranicu s namjerom da napišem rečenicu-dvije u kojima ću naprosto reći to da je u kafanu upravo ušao Márquez, ali mi prave riječi nisu dolazile. I onda sam gledao u njega i na čistoj stranici slijepo crtao njegov portret. Koliko je cijeli proces mogao trajati? Manje od minuta. Kad sam završio, pogledam šta sam nacrtao. Nije loše. To je bio on, možda sam mogao dodati koji detalj, popraviti oči, ali me u tome spriječio strah da ću tako sve pokvariti. Potpišem se ispod crteža, pažljivo istrgnem stranicu, uspravim se, napravim dva koraka i već sam bio pred nasmijanim piscem. 

Smijeh je utihnuo kad sam im prišao, mislim da ih je malo uznemirilo obraćanje stranca, jedan je muškarac iz njihovog društva ustao i prišao mi, kao da je tjelohranitelj, a ne sjedobradi profesor. I svima im je laknulo kad sam pokazao crtež i kad su shvatili da dolazim s prijateljskim namjerama. Nastupio je veseli žamor olakšanja, razmijenio sam nekoliko rečenica, ali uglavnom s profesorima iz njegovog društva, jer Márquez nije govorio engleski, zahvalio se na poklonu i šeretski nasmijan vrtio je kažiprstom prema meni kao da sam nešto skrivio, i dvaput ponovio: „Warhol! Warhol!“ Kao ja sam Warhol. To je bilo čisto latinsko pretjerivanje. I tako smo neko vrijeme mahali rukama jedan drugome; jasno mi je bilo da se između nas dvojice ozbiljna komunikacija nije mogla uspostaviti, pa sam odustao.

Šta se zapravo dogodilo? Ništa. Mislio sam, što mi je trebalo da se tako nasilno obratim strancu i da uznemiravam starce u njegovome društvu za stolom? Zašto mi činimo to što činimo? Kad sam stigao u Washington, ja sam tražio vrata kroz koja bih ušao u taj novi svijet, i uglavnom kucao na pogrešna. Usamljen, valjda, bio sam u potrazi za sagovornikom. Ali ja ne spadam u ekstrovertirane osobe koje lako stupaju u kontakt s nepoznatima. Ovo je za mene bio netipičan događaj, zapravo ispad, i dok se sve događalo, nisam se osjećao ugodno. 

Ali, onda se desilo nešto neobično. Ona riđokosa djevojka zbog koje je Hrabal nožem odrezao krokodila sa svoje 'Lacoste' majice, i koja je u početku zbunjeno gledala u pisca, prišla je njegovome stolu. Njeno pojavljivanje nije uznemirilo Márquezovo društvo, gledali su curu s očiglednim simpatijama. Govorila je tiho i nisam mogao čuti što mu govori, ali sam vidio njegovo lice okrenuto prema njoj, vidio sam svjetlo koje njena pojava baca na tamno čelo starog pisca. Ona mu je dala svoju olovku. A on je na stolu ispred sebe dlanom popeglao onaj moj crtež i odmah do moga stavio vlastiti potpis, ispod je rimskim brojevima napisao datum i nakon toga portret poklonio djevojci.  

Da li mi je smetalo to što je on moj poklon dao nekome drugom? Nije. Naprotiv. Sa svojim poklonom mogao je raditi što god želi. Jer, šta je Márquezu, nakon našega kratkog susreta, moglo značiti moje nečitljivo ime ispod njegovog nacrtanog lica na kojem dominira grm brkova? Ništa. Nakon što se i on na istom papiru potpisao i poklonio ga lijepoj riđokosoj curi, to više nije bio isti ctež, njegov potpis mu je donio novo značenje. Njegov čin je bio oslobađajući, jer nije poništio mene ili moj crtež time što ga je svojim potpisivanjem „prisvojio“. To je sada bio zajednički rad koji je on, a da toga možda nije bio svjestan, riđokosoj djevojci poklonio i u moje ime. Tako je, zapravo, obični kafanski crtež postao stvarni umjetnički objekt. 

I onaj datum ispod potpisa vratio je neobični ponoćni događaj nazad u vrijeme, iako rimske brojeve ovdje više ne umiju čitati.  

NOMAD - Semezdin MEHMEDINOVIĆ: Moj kalendar 
Ključ
Opet je rat
Uvod u jastuke
So i dva Ismarova kestena
Uganda
Tuxedo
Razglednice za Aleša
Prva sjećanja
L.A. Story
Mušule
Moj kalendar