Sekulić: Mamut Birzebudž

Priče luđaka i pisaca beskrajne su. U to sam se uvjerio više puta.

Valeta, Malta

Priče luđaka i pisaca beskrajne su. U to sam se uvjerio više puta. Nailazio sam na ovome dunjaluku na insane koji pripovijedaju u nedogled, dok im se usta ne osuše od silnoga brbrljanja. Pa ću vam evo ovdje prenijeti historiju jednoga čovjeka čudnovatog imena i sudbine. Naime, riječ je o pjesniku i piscu Alojzu Mauricu, rođenom u Vrbasu u Južnoj Bačkoj od roditelja kolonizovanih iz hercegovačkog dijela Crne Gore. 

Priča Alojza Maurica počinje onoga trena kada ga još uvijek bremenita majka u svome trbuhu nosa vrletima crnogorskih planina u potrazi za humkom njenoga djeda, serdara i vojvode. Bila je zatrovana pričom o tom pretku. A priča je tvrdila da je njen djed, glasoviti junak i komita, u ludom naletu strasti obljubio maltešku princezu čiji se brod bježeći od sigurnog brodoloma nasukao nadomak Kotora. Ne bih o tim erotskim napadima serdara duljio, ova će priča pratiti isključivo putešestvije pjesnika Maurica. 

U djetinjstvu Alojz je slušao priče o svome pradjedu poznatom crnogorskom vojvodi i njegovoj nesuđenoj ljubavi, malteškoj princezi Qalbi. Uvjeren u te pripovijesti a i sam sklon čarima pripovijedanja, mlađani se Alojz odlučuje na proputovanje. Poslije nekoliko izdatih knjiga u Srbiji koje su nagrađene nekim bitnim pjesničkim nagradama, uspio je sakupiti dovoljnu svotu novca da se zaputi na Maltu. Htio je napisati roman o njegovom pradjedu serdaru i princezi Qalbi. Htio je ovjekovječiti njihovu ljubav. Vjerovao je Alojz Mauric da je onoga dana kada je njegov pradjed obljubio maltešku princezu, da je toga dana ona ostala trudna i da i danas Maltom koračaju njegovi dalji rođaci, njegova obitelj i krv. I tako se pjesnik i pripovjedač velikoga dara uputio u srce Mediterana na krilima aeroplanske kompanije Wizz Air, iz prijestonoga Beograda. 

Prilikom samog leta usnio je Alojz veoma čudnovat san. Sanjao je kako u njegovoj rodnoj kući u Vrbasu, hiži njegovoj, sjedi red malteških vitezova i večerava. Spominjali su mu pradjeda, prijetili nešto, spominjali su i princezu Qalbi a i mošti nekog mamuta sahranjenog na jugu otoka između Marsašloka i Birzebudže. Iz sna ga je trgnula stjuardesa, prelijepa mlada djevojka crvenih usana, napadno crvenih. Smiješila se, a zubi su joj izgledali kao da ih je neko premazao gustim slojem pavlake. Umalo je Alojz ne poljubi, krenu napućenim usnama ka njoj a ona se stidno brecnu i reče na engleskom: „Sram vas bilo, dragi gospodine! Vežite se, slijećemo!“ 

Kako je izašao iz zračne luke koja se nalazila na zapadnom dijelu otoka zvanom Hal Far, tako ga je preklopio topao mediteranski vazduh. Titralo mu je pred očima. U jednom trenutku spopala ga je i mučnina. Mogao je vidjeti neke zakržljale palme kako se klate na toj sparini. Želio je samo leći i utonuti u onaj njegov san. Želio je biti opet u svojoj hiži u Vrbasu. No, to je mogao samo priželjkivati. Bio je sam na otoku na kome nikoga nije poznavao. Nije znao čak ni kamo se uputiti. Prišao je prvom čovjeku na koga je naišao i rekao na veoma lošem engleskom jeziku: 

„Izvinite gospodine, koji autobus me može odvesti u prijestonicu ove države? U Valetu?“

Čovjek ga je samo čudno pogledao i okrenuo glavu sa gadljivim izrazom lica. A Alojz se začudio tome. „Zar ovdje nisu civilizovaniji?“ - pitao se. „Pa zar ovo nije Europska unija gdje smo svi jednaki, gdje su svi civilizirani i liberalno orijentirani? Demokratski nastrojeni? Zar im smeta to što ne znam pravilno govoriti engleski jezik?“

Ali onda je zaključio da se onaj čovjek s pravom zgrozio. Krajičkom oka ugledao je izraz svoga lica na staklenoj tabli na kojoj je bio ispisan red vožnje i destinacije određenih autobusa. 

Na njegovom licu, točno ispod nosa, bila je skorena slina. Mauric je postiđeno i na brzinu sklonio slinu sa svoga lica, obratio se sljedećem čovjeku na autobusnoj stanici i uhvatio autobus koji ga je odvezao u Valetu, gdje je te prve njegove noći u ovoj dalekoj zemlji konačio.   

Nekoliko dana trebalo je našem pjesniku da se adaptira na zemlju u kojoj se našao. Lutao je predivnim ulicama Valete, obilazio lokalne bircuze i kafane, šetao kejom pored mora, razgledao haustore starih zgrada. Bio je oduševljen teracama u tom gradu. Želeo je pisati pjesme o njima. Sličile su onim terasicama koje je viđao na nekim razglednicama Istanbula. Gotovo sve ovdje bilo je mješavina istoka i zapada. U jednoj od tih uličica koje su izbijale na glavnu ulicu a drugim svojim krajem na more, susreo je jednog starijeg fratra kome se obratio na talijanskom jeziku koji takođe nije znao pričati, ali ga je natucao sa dvije-tri riječi koje su svima nama bile poznate iz talijanskih filmova i muzike...

„Dobar dan, oče“- rekao je ostarjelom fratru. 

„Bog ti pomogao, sine“- odgovorio mu je starac, a Alojz nije baš razumio što mu je ovaj rekao. 

Pokretima ruku a pomalo i na lošem engleskom objasnio mu je da je došao ovdje iz Srbije u potrazi za svojim rođacima kojih možda i nema, da bi napisao pripovijest o njihovim i njegovim precima, tj. o ljubavi između crnogorskog vojvode i serdara, inače njegovog pradjeda i malteške princeze Qalbi. 

Fratar ga je gledao zbunjeno neko vrijeme, pa ga je uvidevši da je ovaj čovjek očigledno izgubljen, pozvao da krene za njim. I tako se naš junak našao u crkvici posvećenoj evangelistu Luki, prelijepom ahritektonskom biseru. Takvih crkava nije manjkalo na ovom otoku. Bilo ih je točno 359. na Malti i Gozu, a Gozo je mali otočić pored Malte koji je u sastavu ove lijepe i historijski veoma bogate državice na samom jugu Europe. 

Iz crkve, put je dalje vodio do jedne raskošne prostorije. U jednom kutu te prostorije bilo je veliko ovalno zrcalo. Pred tim zrcalom stajala je mlada djevojka, tamne kose i bujnih grudi, i cijedila gnojnu bubuljicu sa svoga ramena. Iscjedak je štrcnuo na zrcalo. U tom momentu, Alojz osjeti kako se nadražio pa brže bolje napusti tu čudnovatu prostoriju i krenu nazad putom u potrazi za svojim prijateljem, fratrom. 

U crkvi ga nije pronašao te je izmolivši nekoliko puta Zdravomarijo i Očenaš, izašao na ulicu i tužan se uputio ka moru. Sve je bilo tako tiho. Na jednim skalinama susreo je lijepu ženu. Sem nje, nije više bilo živog stvora na ulici. Prijala mu je ta tišina. Htio je samo sjedeti i slušati zvuk valova koji se razbijaju o dokove. Proganjala ga je ona djevojka iz raskošne prostorije. Vraćala mu se u misli. Ona njena gnojna bubuljica koja štrca uokolo. Želio je vratiti se i ljubiti joj napupjele dojke. Tako nadražen, sjedio je pokraj mora i onanisao. Tu je melankoličan dočekao akšam. Ustao je, začepio svojom desnom rukom desno uho i proučio ezan. Neko vrijeme smijao se kao lud na brašno. „Vakat je vratiti se u smještaj“, pomislio je Alojz ubrzo. 

U maloj garsonjeri u samom centru prijestonice Malte, čekala ga je knjiga na stočiću. Ona kojoj se toliko radovao i s ushićenjem joj pristupao. Kojoj je milovao korice i njušio stranice. Djelo velikoga rumunjskog pisca Virgila Georgiua. Zelenih i tvrdih korica sa zlatotiskom freske „Krilo Avramovo“ iz manastira Hora u Carigradu. Tiskana je u Vrnjačkoj Banji u tiražu od tisuću primjeraka. Volio je tu knjigu. Živio ju je čitajući. Duboko u sebi bio je zadovoljan, jer ovdje na Malti on je zapravo osjećao veliku strast za pripovijedanjem. A osjećao je i da će zasigurno pronaći potomke svog pradjeda i obavijestiti ih da su oni stara crnogorska obitelj. 

Te je noći Alojz usnio kao beba. Sanjao je kako onoj djevojci iz raskošne prostorije cijedi bubuljicu u amfiteatru punom radoznalih ljudi. 

                                                                          *

Otvaranjem teških drvenih škura uz škripu baglama i puštanjem zraka unutar prostorije u kojoj je stanovao, Alojz Mauric provjetrio je potleušicu u kojoj je bio zatvoren tjednima. Možda čak mjesecima. Čitao je, jeo suhe smokve i mrvice oraha,  a sve to zalivao crnim hercegovačkim vinom koje je ponio sa sobom na Maltu. Nije znao ni koliko ima ura, ni koji je dan u tjednu. Nije znao Alojz ni koje je godišnje doba. „Kruh ti jebem prepečeni, pa ima li na ovom otoku uopšte godišnjih doba“, pomislio je sanjivi pjesnik. 

Pristavio je sebi kavu, netom pogledao kroz pendžere i vidio poznatog čovjeka na ulici. Bilbil je u blizini pjevušio što je dodatno dramatiziralo ovaj događaj. Znao je odnekud to lice Alojz. Te odsječne crte lica. Oči, nos, usta. Poznati su mu. „Ma je li moguće da je to Toni“, povika na glas a čovjek ga s ulice spazi kako sretan maše sa pendžera. Kako je čovjek shvatio da mu to maše Alojz Mauric, vrbaski ludi pjesnik, ovdje gdje nikada nije ni pomislio da će ga vidjeti, u samom centru Valete, čovjek brže bolje stade uzmicati ulicom. 

Alojz je sa prozora mogao vidjeti samo još izlizane stražnje dijelove njegovih patika, te đonove spržene od strane malteškog vrućeg asfalta, i njegov naborani lakat. Kušao je kavu i osjetio okus asfalta o kome je maloprije razmišljao. Bljunuo je tu mješavinu loše kahve i pljuvačke kroz pendžer, prvi put se presvukao otkako je stigao na otok, pa se zaputio u šetnju gradom. Ponio je sa sobom svoju bilježnicu, par olovki i jednu hladnu staklenu flašicu oranžade. Bio je spreman za pustolovinu. Odlučio je obići malo ovaj otok. Odlučio je posjetiti gradove koji su mu se prikazali u snu još onomad dok je letio aeroplanom. „Marsašlok i Birzebudža, doista lijepo zvuče ova mjestašca. Moram ih posjetiti. U Floriani ću sačekati autobus. Vjerojatno jedan od njih ide ka jugu otoka. Uh, kako je toplo! Dobro pa sam ponio sa sobom oranžadu“. 

Naš je pjesnik nasmijan odmicao ulicom. Ni slutio nije da u susjednoj ulici jedan dječak gleda kako mu otac umire, a mati pored njega kuka. Kako jedna baka drema u svojoj fotelji dok na televiziji ide dnevnik s volumenom do kraja nategnutim. Ni slutio nije da u Srbiji na jednom kolodvoru djevojčica biva silovana usred bijela dana, negdje nadomak Sivca u Bačkoj. 

                                                                          * 

U Marsašloku ga je dočekala bura. Nebo je postalo modro, modro kao boje vena, boje Dinama. Sjedio je Alojz u lokalnoj kafani. Poručio je dojč i bocu kole. Osjetio je potrebu da osluškuje buru, priča sa morem, gleda narogušene valove. Čekao je oće li se nebo više stuštiti u more, pa da krene put Birzebudže pješke polako. Tamo negdje na pola puta sahranjen je mamut. Rekli su mu domoroci. Odlučio je hodočastiti to mjesto, i to bos. Želio je osjetiti put kojim su nekada kročili mamuti. Rane! Rane su žudila njegova stopala. I tako je bosonogi pjesnik stigao do malog muzeja nadomak ničega. Okolo njega prostirala se pustahija, žuta spečena zemlja i nisko bodljikavo rastinje. Muzej bijaše kao kakvo afričko iglo, možda džamija nekog suludog bliskoistočnog arhitekta. Iranskog sufije. Žena na blagajni ište pet eura za ulaz dok Alojzu krvare stopala. Mauric plaća i ulazi. U mračnoj prostoriji, slabo osvijetljenoj u kutovima, nazirao je teške kosti. Skelete pradavnih žitelja planete Zemlje. Kleknuo je, potom sjeo i zaplakao. Sjetio se jednog davnog događaja iz dječačkih dana. Zbilo se to negdje nadomak Plava u Crnoj Gori. 

Toga ožujskog jutra u Plavu gledao je oca kako kupuje šarplaninca za njihov posjed u Vrbasu. Mučan je to bio razgovor. Refik prodavac, bio je tamnoput čovjek. Opakog izgleda. Nosio je pištolj za pojasom. Ali čitava ta zbrka Alojza nije nimalo interesirala. On je gledao u jezero. To plavo oko vazda zagledano put nebesa. Vazda u razgovoru sa Tvorcem. Osjetio je potrebu ući u tu vodu i zauvijek potonuti u njenim dubokim tonovima. Slušati vječne himne nekih sretnijih vremena. Plavu liturđiju. Toga dana u Plavu, na obali jezera vidio je leš psa. I sada dok kleči pred moštima jednog mamuta, njega pucaju fleševi na neke daleke dane. U tom momentu shvatio je Alojz da on ne treba pisati priču o crnogorskoj obitelji na Malti. Tog trenutka, shvatio je Mauric da on prestaje biti pjesnik i počinje biti prozni pisac. Shvatio je tada da treba pisati knjigu o zaboravljanju. Želio je opisati zaborav. 

Poljubio je staklo gdje je mamut bio pohranjen, kao što pravoslavni vjernik cjeliva ikonu Hrista Spasitelja u hramu na Vračaru. Prekrižio se tri puta pa unatraške napustio muzej. Kako je izašao van, tako je nazuo sandale na svoja izranjavana stopala i uputio se put smještaja. Želio je okupati svoje sveto tijelo, pročitati rumunjskog pisca do kraja, pa otpočeti sa pisanjem svoje kronike. Nestrpljiv je bio Mauric. Nervirala ga je spora vožnja gradskim autobusom koji je kruzirao otokom. A opet, sumnje su ga podilazile. Tako zamišljenog iznenadila ga je stanica na kojoj je trebao sići. Izašao je iz autobusa i udahnuo miris slanog mora. Bila je noć. Pješački prelaz. To je bio posljednji pogrešan korak našega Alojza. Sljedeći nije mogao napraviti i da je želio. Tu se završava kronika njegova života. U tuđini. U zemlji u kojoj je možda živjela još neka crnogorska duša. Njegova krv. 

Ni slutio nije Alojz da je u tom trenutku kada su ga zaslijepili farovi i život mu se premotavao kao na pokvarenoj traci, da je u tom momentu ona cura ispred zrcala štrcnula iz gnojnice sa ramena. Ostarjeli fratar je to posmatrao onanišući, skriven iza gustog bršljena. Ni slutio nije da se ta slika ponavlja „vo vjeki vjekova, amin!“