Zubčević: Mali festival velikog srca

Priča o Cerknu, festivalu i ljudima koji ga organiziraju.

(c) NOMAD

U malom mjestu u Goriškoj regiji na zapadu Slovenije, već 23 godine se održava jazz festival – Jazz Cerkno. Osim kao skijaški centar, mjesto je poznato i po tajnoj partizanskoj bolnici Franja, osnovanoj nakon kapitualcije Italije 1943. godine. Do kraja II svjetskog rata, uprkos mnogim pokušajima nacista ostala je potpuno funkcionalna. Bolnicu je činilo ukupno četrnaest drvenih objekata, imala je rentgen, vlastitu malu hidrocentralu, sto dvadeset kreveta i uslove za njegu preko petsto teških ranjenika, uz to je imala i posebnu jedinicu koja se bavila uklanjanjem i maskiranjem tragova kako mrski okupator ne bi otkrio bolnicu čiju je tajnovitost pomogla i nepristupačnost, odnosno izvrstan izbor lokacije doktora Viktora Volčjaka. Tajnovitost je bila od vitalnog značaja tako da bi i teškim ranjenicima koje su donosili u bolnicu vezali oči. Od 1944. glavna doktorica je Franja Bojc-Bidovec, po kojoj je bolnica dobila ime. U bolnici su liječeni i jugoslovenski i italijanski partizani, kao i saveznički piloti. UNESCO je 2000. partizansku bolnicu Franja uvrstio na listu svjetske kulturne baštine u Evropi. Sedam godina kasnije bolnica je stradala u poplavi da bi već nakon tri godine, 2010. godine bila potpuno obnovljena.
 
Za razliku od Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovina, Slovenija, uglavnom, njeguje svoju slavnu antifašističku prošlost i čuva partizansku baštinu. Imena ulica i trgova narodnih heroja II svjetskog rata, ne mijenjaju se imenima Belogardejaca i domobrana, niti imenima klero-fašista i kolaboracionističkog biskupa, niti se spomenici antifašistima ritualno vandaliziraju.

Cerkno kao pogranični grad je bio pod fašizmom od 1922. do 1944. Već 1944. partizani su oslobodili Cerkno, a partizanska tradicija sačuvana je u kolektivnom sjećanju. Osvobodilna fronta (OF) je zapamćena kao patriotska snaga, a Belogardejci i domobrani kao sluge okupatora, izdajnici i zločinci. Partizanska bolnica Franja upravo ove godine proslavlja 75 godina od osnivanja. Drugog dana festivala 18. maja bio je dan Otvorenih vrata, a 19. na Dan muzeja – zvanična proslava jubileja Bolnice.
 
U okolini Cerkna na arheološkom nalazištu Divje babe 1995. godine je senzacionalno otkriven najstariji muzički instrument, nešto između flaute i pištaljke, napravljen od kosti sa tri izbušene rupe, i dijelom koji je služio kao usnik. Instrument je stariji barem 10.000 godina od najstarijih do tada pronađenih instrumentata iz Paleolita, i bitno “muzikalniji” odnosno razvijeni i napredniji kao instrument. 
 
Osim po svojoj slavnoj partizanskoj prošlosti, i po najstarijem muzičkom instrumentu, Cerkno je poznato i po jazz festivalu. Jazz Cerkno je nastao kao što su nastali mnogi sjajni festivali – entuzijazam i ljubav prema muzici, posvećenost i upornost, čarobni su sastojci neophodni za formulu stvaranja nečega iz ničega. Da stvari budu još teže, odnosno, još ljepše, Cerkno je veoma malo mjesto. Danas općina broji manje od 5.000 stanovnika, a samo mjesto Cerkno nešto više od 1.500. Inače, broj stanovnika, zabilježen na posljednja tri popisa, i na nivou opštine i na nivou mjesta je u opadanju. U takvim demografskim uvjetima, pokrenuti festival improvizirane muzike naizgled je potpuno suluda ideja. Dovoljno “lud” bio je Boštjan Cvek, koji je uz pomoć malog broja prijatelja iz malog kluba Pr’ Gabrijelu pokrenuo jazz festival koji je 1996. doživio svoje prvo izdanje. Nakon nekoliko godina, festival se seli na centralni trg ispred crkve Svete Ane, do Prekomorskih brigad broj 1. Tu pod šatorom nalaze se glavna scena, kuhinja i kompletna infrastruktura festivala. Klub Pr’ Gabrijelu također je dio organiziranog prostora festivala, koji osim sistema šatora veoma zgodno uključuje i druge okolne objekte stvarajući jedinstven i funkcionalan festivalski prostor.
 
Festival se razvijao i ubrzo postao poznat među muzičarima kao poseban. U idiličnoj atmosferi, u zelenilu i na svježem zraku, festivalski prostor je smješten stotinjak metara od hotela, tako da nije potreban bilo kakav prevoz ni za muzičare, a ni za goste. U pogledu infrastrukture i formata festivala praktično se nema skoro ništa učiniti u smislu eventualnog poboljšanja.
 
Festival se našao pred prvim velikim egzistencijalnim izazovom, preranim odlaskom svog osnivača Boštjana Cveka. Problem festivala koji su djelo jednog čovjeka, ili male grupe entuzijasta, je u tome što teško prežive odlazak svojih utemeljitelja. Ne samo u programskom, već i u organizacijskom smislu. Boštjan je otišao prije dvadesetog izdanja festivala, nije bilo više vremena za njega, ali je bilo dovoljno vremena da napravi program već u decembru, pet mjeseci prije festivala. U isto vrijeme festivalski program jubilarnog izdanja je predstavljao sve ono što je Jazz Cerkno bio i u šta je vjerovao u tih dvadeset godina.
 
Dvadeseto izdanje festivala je bilo posebno i značajno iz više razloga. Osim odličnog programa, bili smo svjedoci da je upravo tim izdanjem Jazz Cerkno ušao u svoju novu fazu. Boštjanovo naslijeđe je preživjelo ne samo u estetskom smislu, već i kao ideja, misija. Nova generacija preuzima vođstvo na čelu sa Simonom Kendom, Boštjanovim ličnim izborom za nasljednika, uz pomoć veterana Jazz Cerkna Sergeja Koncuta, jednog od osnivača festivala koji je doslovno Atlas festivala što na svojim plećima praktično nosi festival. Boštjanova porodica, supruga i dvije kćerke, nastavljaju brigu o festivalu aktivnim učešćem u organizaciji. Ta porodična atmosfera i familijarni radni ambijent je možda i najšarmantija strana ovog neodoljivog festivala.
 
Dvadeseto izdanje festivala je bilo za mene osobno jedno od najpotresnijih emotivnih iskustava koja sam imao na bilo kojem festivalu. Boštjanov duh kao da je lebdio iznad scene, iznad kuhinje, iznad publike. Očekivao sam da ću ga sresti iza svakog čoška. Teško je opisati Boštjana jer je bio neopisiv. Spada u one ljude o kojima možete govoriti šta i koliko god hoćete ali zapravo ne možete ništa bitno reći onima koji ga ne poznaju. Imao sam sreću da budemo prijatelji. Naše prijateljstvo je počelo jedne hladne decemberske noći u Amsterdamu, prije mnogo godina, nakon Dutch Jazz Meetinga u Bimhuisu. Od tada je svaki susret bio nezaboravan.
 
Boštjan je bio prvi gost Jazz Festa Sarajevo!
Nekad u proljeće 2012. pitao me: “Edin, zašto me nikad ne pozoveš na festival u Sarajevo?”
Sakrio sam nelagodu spremnim odgovorom: “Mi ne pozivamo nikoga. Nemamo novca za goste. Sve što imamo ulažemo u program.” 
-“Ne moraš me pozvati – sam ću doći.”
-“Pa, ako ćeš već doći, onda ću te pozvati.”
 
Tako je Boštjan Cvek postao prvi gost Jazz Festa a vrijeme njegovog dolaska nije moglo biti “bolje” - taj sam festival radio sa obje ruke u gipsu, a svaki prijatelj i svako prijateljsko lice na festivalu su mi bili veoma važni i potrebni. Boštjanov uvijek spremni osmijeh i radoznali pogled, puni života, bili su neprocjenjivi za tu moju, Thanatos, epizodu. Tako je i ovaj osvrt na 23. izdanje festivala u Cerknu jedna lična i potpuno subjektivna priča. Uostalom, možda postoje bezlične priče, ali objektivni osvrti, recenzije i iskustva sigurno ne postoje.

 


  5 nijansi eminencije - Nada Žgank, Ičo Vidmar, Miha Zadnikar, Mario Batelić, Simon Kenda

Ovogodišnji 23. festival dešavao se od 17. do 19. maja prezentirajući 10 koncerata. Svaki dan tri koncerta na glavnoj sceni uz dodatni poslijepodnevni koncert trećeg dana festivala u muzičkoj školi. Uz prateći program koji se kao i prethodnih godina sastojao od izložbi, radionica i panela.

Jazz Cerkno ima svojevrsnu tradiciju da festivale otvara većim ansamblima, tako je ove godine nastupio austrijsko-slovenački Orchester 33 1/3, nakon njih je nastupio slovenački saksofonist Cene Resnik sa svojim međunarodnim triom i specijalnim gostom Robom Mazurekom, da bi prvi dan festivala zatvorio hrvatski Franz Kafka Ensemble. Moj osobni favorit prvog dana je svakako Cene Resnik Free Stellar Trio. Veliki je rizik pozvati kao gosta vrhunskog muzičara prepoznatljivog izraza. Sjetimo se albuma Somethin’ Else Cannonballa Aderleya na kojem je gostovao Miles Davis – Cannonball je svirao savršeno, kao i uvijek, ali je zvučao “pričljivo” u kontrastu sa Milesovim konciznim muziciranjem potpuno artikuliranih muzičkih ideja. Rob Mazurek je pomogao da se Free Stellar Trio vine visoko, do zvijezda. Koncert nije bilo u formatu tri plus jedan već su većinu vremena zvučali kao cjelina, kao bend. Bilo je uzbudljivo gledati i slušati napore muzičara da se odlijepe od zemlje i započnu astronomsku avanturu slobodnog leta, bez slobodnog pada. Resnik je uz podršku solidne ritam sekcije ostavio srce na sceni, a Mazurek je još jednom pokazao da jednostavno uvijek ponudi publici ono po šta svaka prava publika dolazi – nezaboravno muzičko iskustvo.
 
Drugi dan festivala su održana još tri koncerta ali u nešto promijenjenom rasporedu od najavljenog. Kaze je nastupio drugi a ne prvi, a kvartet Kaučič / Parker / Léandre / Fernández je otvorio program.
 
Drugog dana pokazalo se ono što je bila značajka ovogodišnjeg izdanja. Programom su dominirali uslovno rečeno stariji izvođači, mnogi od njih pravi heroji evropske improvizirane muzike. Kaučič i družina su predstavili ono što se može očekivati od benda velikog kalibra u improviziranoj muzici. Heroina i heroj evropske improvizirane Joelle Léandre i Evan Parker su isporučili publici ono što se i očekuje od muzičara takvog formata, demonstrirajući još jednom ne samo kreativnost već i zadivljujuću vitalnost.

U drugom planu - Miha Zadnikar, Dre Hočevar, Evan Parker, Zlatko Kaučič daje TV intervju

Joelle Léandre sam imao zadovoljstvo gledati dvije sedmice ranije na Europa Jazz Festivalu u Le Mansu, gdje je održala genijalan i nevjerovatan solo koncert. Njen prvi solo sam gledao i slušao prije petnaest godina na muzičkom festivalu u Bathu, u Engleskoj i od tada još nekoliko puta, i nebrojeno puta u različitim ansamblima, ali solo u Le Mansu 5. maja ove godine u Collégiale Saint-Pierre-la-Cour bio je nešto najbolje što se uopšte može doživjeti na solo nastupu improvizirane muzike. Cijeli koncert je bio kao napisan od prve do posljednje note. Riječju – savršeno!
 
Nakon njih je nastupio japansko-francuski kvartet Kaze, predvođen pijansticom Satoko Fuji. Klavir, bubanj i dva trubača nisu baš uobičajena kombinacija. Muzika je iznenađujuće zanimljiva i autentična, aranžmani puni iznenađenja, svježi i nadahnuti.
 
Noć je zatvorio još jedan all-stars ansambl – London/Chicago Underground Roba Mazureka (Sao Paolo Underground Roba Mazureka smo imali priliku slušati prvog dana 20. Jazz Festa u Sarajevu 2016.). Uz sjajnog Mazureka tu su izvrsni Chad Taylor, britanska zvijezda u usponu Alexander Hawkins i odlični basista John Edwards. Na kraju, kvartetu se pridružio Evan Parker čineći ovaj nastup posebnim. Odličan koncert za kraj drugog dana.
 
Posljednji dan festivala pijanistica Satoko Fujii je u muzičkoj školi održala solo koncert, koji sam nažalost propustio, ali ono što znam iz prethodnih iskustava njenih koncerata ne sumnjam da je bilo dobro. U toj istoj zgradi je postavljena i retrospektiva umjetničkog rada veterana i internacionalca slovenačkog improvizirane muzike bubnjara Zlatka Kaučiča koji ove godine bilježi 40 godina rada.
 
Noćni program, zadnjeg dana festivala, otvorio je slovenački saksofonist Igor Lumpert sa svojim američkim kvartetom – Igor Lumpert & Innertextures, kojeg čine altist Greg Ward, basista Masa Kamaguchi i bubnjar Kenny Grohowski. Za ovu priliku Grohowskog je zamijenio odlični Jason Nazary koji je nezahvalnu zadaću zamjenskog bubnjara obavio više nego dobro. Bubnjar drugačijeg stila i tehnike od Grohowskog svirao je na svoj način i dao novu dimenziju bendu. Innertextures u originalnoj postavi sam imao priliku slušati prošle godine na Jazz Festivalu u Ljubljani i zaista se radi o odličnom bendu. Postavka sa originalnim bubnjarom nudi nešto rezolutnije muziciranje, ali kvartet sa Nazaryem je također uspješan kao poduhvat. Nakon Lumperta, na scenu izlaze još jedni veterani evropske scene, nastavljajući veteransku seriju prethodnog dana – holandski Instant Composers Pool Orchestra, slavni ICP Orchestra. Repertoar su činile kompozicije nedavnog preminulog Mishe Mangelberga, uključujući Ellingtonov original “The Mooche”, jasno, u ananžmanu Mangelberga. Teško je nešto novo reći o ovom slavnom orkestru. Osim što treba istaći da su još jednom pružili dobru predstavu na veliko zadovoljstvo publike.

Backstage ICPO - Ernst Glerum, Han Bennink, Susanna von Canon

Festival je zatvorio italijanski bend Roots Magic, zanimljiva i dobro prihvaćena svirka koju sam većim dijelom slušao “jednim uhom” izvan šatora. Bend je ispraćen velikim aplauzom čime je na pravi način završen 23. Jazz Cerkno.
 
Na kraju, nakon tri dana ispunjena muzikom, druženjem i beskrajnim razgovorima sa prijateljima možemo zaključiti da je mali tim iz Cerkna još jednom obavio dobar posao. Program je bio odličan, mada je pomalo nedostajalo raznovrsnosti prethodnih izdanja. Produkcija je generalno bila dobra, zvuk dobar, mada je previše redovno zvuk basa dominirao u miksu, da bi svoj pomalo tužni vrhunac doživio na koncertu Igora Lumperta kada je bio čak nekoliko decibela glasniji u miksu i to tako da bi bilo previše i za The Wailerse ili neki dub band s kraja devedestih. Međutim, to nije umanjilo doživljaj niti jednog od koncerata, mada je bilo potupno izvan konteksta konkretne muzike.

Možda na kraju nedostaje “veliko finale”, koncert za stajanje kojim bi kulminirala festivalska situacija. Taj se dojam mogao steći i na izvrsnom završnom koncertu finskog trija Mopo prošle godine. Ali to su samo detalji, ovom festivalu nije nedostajalo ništa. Muzika je bila dobra, atmosfera - kao u Cerknu, kalamari, gulaš i smukauc (lokalni čorbuljak od kelja) ukusni kao i uvijek. Sretnih lica i sjaja u očima nije ni ove godine manjkalo. Jazz Cerkno je potpuno realiziran festival. Koncerti su bili izuzetno posjećeni, šator kapaciteta do 400 mjesta bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. A kada bi došlo još samo 50 posjetila doslovno ne bi imali ni gdje biti na festivalu, a ni gdje odsjesti. Mali festival Jazz Cerkno ima svoje veliko zasluženo mjesto pod jazz suncem, veliko mjesto za veliko srce.

Pogled iz backstagea