Ko to tamo peva
Prvi put kad sam te oprala,
sjećam se,
pomislila sam – kako je ovo neobično,
kako ti je koža pod jagodicama mojih prstiju
neočekivano hrapava i gruba,
a onda sam se sjetila – ti nisi moja beba,
iako si presavijena baš tako,
preko moje lijeve ruke,
baš tako,
kako je bilo i dijete, tvoja unuka,
nekada.
Poslije sam izašla iz kuće,
tvoje kuće,
pružila jagodice prstiju gore u noć,
zvijezdama da ih bodu,
sjećam se,
pomislila sam – kako je ovo neobično,
nebo kao da se savinulo, načinilo je luk.
Pomislila sam – podmjestit ću mu lijevu ruku
da se ne sruši.
Da ne propadne.
Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) je diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.
KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike – uređuje Darko Cvijetić
Skalušević: Statistika zla
Nezirović: Ravnodušnost
Milaković: Kuće u kojima je tiho
Babić: Oni što te nisu vidjeli
Benić: Izlazak Zemlje
Knjeginjić: Krila
Osmić: Hava
Mitrić: Argonautika
Herceg: Tijelo
Blažević: Tristesse
Garić: Mostarske žege
Cvitan: Iskreno? Bojim se
Hasanbegović: Filteri
Aleksić: Moje misli nisu vidovite
Kirin: Potraga
Kaplan: Nakraju ljeta
Nikačević: Dva mala demona
Bektaš: Prost broj
Ćatić: Snijeg na rukama
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran