Škrgo: Limonov opet gleda Sarajevo

Kao u nekoj literaturi apsurda, otišao sam u zemlju koja stoljećima nije ratovala da pišem knjigu o ratu u BiH.

Kao u nekoj literaturi apsurda, otišao sam u zemlju koja stoljećima nije ratovala da pišem knjigu o ratu u BiH. Mislio sam da ću u te dane napraviti odmak od svakodnevnice u kojoj se kao muzejski kustos neprestano susrećem sa Ivom Andrićem, ali posjeta državi gdje je on kao diplomata svojevremeno živio nije mogla proteći bez spominjanja njegove književnosti i životopisa. Osim što je organizovala moj dolazak u Švajcarsku, prijateljica Maiann, botaničarka iz Neuchâtela, potrudila se da učini još nešto u tom gradu.

Na margini kulturnog festivala koji u nazivu sadrži ime glavnog grada BiH organizovala je literarnu soareju Ivo Andrić, lauréat du Prix Nobel de Littérature – lu et raconté. Za vrijeme dvomjesečnog  boravka u Travniku i Sarajevu prethodne zime ona se naprosto zaljubila u Andrićevu književnost, napose roman Travnička hronika. Čitala ga je u francuskom prevodu supruge Danila Kiša, Pascal Delpech, i u izvorniku, nastojeći posredstvom literature nobelovca učiti se jeziku kojim je pisan roman. 

Printemps culturel „Carrefour Sarajevo“ imao je svoj programski punkt u Maison des Associations gdje smo u aprilsko nedjeljno popodne čitali o Andrićevom pisanju. Pošto je Sarajevo bilo lajtmotiv festivala svakako smo htjeli predstaviti njegov zapis Jedan pogled na Sarajevo. Sasvim slučajno, Maiann je u najvećoj nušatelskoj knjižari Payot upoznala hrvatske gore list, knjižara Daniela Snevajsa. Pozvala ga je da čita Andrićeva djela u soareji i ne znajući da on nastupa kao spiker u literarnim programima radijskih i televizijskih stanica. Sinopsis je predviđao  čitanje odabranih dijelova, no ponesen ljepotom teksta, on je pročitao u cijelosti jednu od najljepših književnih oda šeheru na Miljacki. 

Na završetku ovakvih kulturnih događaja priredi se apero, a ja sam u svom balkanskom neznanju mislio da je to nešto što se pije. U Švajcarskoj to se uglavnom jede, skromno i ukusno. Obično se posluži neki tipični kolač ili pecivo, sok od jabuke i voda. Za tu priliku Maiann je kao neku vrstu gastronomske aluzije na Bosnu napravila baklavu koja je, osim jufki i oraha donesenih iz vezirskog grada, imala svoju travničku predistoriju. Prethodne godine, u Badnje veče, moja mati uči botaničarku kako se pravi kolač koji se uglavnom sprema za Bajram. I dok se u tepsiji hladi ekumenska baklava, kroz snježnu noć vodim Maiann na njenu prvu katoličku ponoćku u blizinu mjesta gdje je rođena Ivina majka Katarina, u staro naselje Dolac i crkvu Blažene djevice Marije.

Dan poslije soareje Maiann i ja smo otišli u Bibliothèque publique et universitaire da vratimo posuđene knjige, Andrićeva djela na francuskom. Kad se takvo što kani učiniti u Švajcarskoj, valja stati u bibliotečki red. Ispred nas je troje ljudi, a između njih i knjižničarke omaleni je pult za knjige na kojem je sasvim osamljeno odložen jedan promotivni flyer u čijoj se sredini jasno razaznaje riječ Sarajevo.

U tom čekanju razgledao sam neprebrojne knjige. 

Među mnoštvom na policama izdvajala se jedna knjiga, ne samo zato što je bila izložena na najvišoj. I nije je ni njen format isticao, iako je bila nešto veća od ostalih. Kao pogled hipnotizera pažnju je privlačio omot, ustvari vidio se samo gornji dio naslovne stranice kolorita u kojem su se stekle boje sovjetskog simbola, srpa i čekića: na jarkožutoj podlozi upadljivo crvena slova ispisivala su ime njenog autora.

Eduard Limonov. 

I sve je se u tom času posložilo: najviša polica u biblioteci bila je visoka kao Trebević na kojem je stajao pjesnik i opet gledao Sarajevo koje mu se, dole ispod njega, ukazalo kao festivalski flyer na bibliotečkom pultu.

Mada tu, zbilja, ništa nije bilo, niti se šta događalo – tek jedna knjiga među mnogim drugim i jedan promotivni letak – bio sam uzrujan asocijacijom koja mi je otvorila depoe pomisli na rat u Bosni. Sve se dodatno zatamnilo spoznajom da članovi biblioteke ne bi uočili taj hinjeni paradoks, sve kad bi im se ukazalo na te motive, i kad bi ih cijeli dan gledali. Niko od njih, mislio sam, nije znao koliko je Trebević visoko iznad Sarajeva, otkud na olimpijskoj planini jedan ruski pisac s francuskim državljanstvom, šta je sijač smrti, kako izgleda klečeći položaj za mitraljesca, s kim Radovan Karadžić govori na poljski telefon u prizemljenoj kabini trebevićke žičare...

Svoju uobrazilju ispričao sam Maiann. Tada sam prvi i jedini put vidio da je istupila iz svoje urođene blagosti i smirenosti. Jedva sam je odvratio od furioznog nauma da smjesta ode kod direktora biblioteke, zahtijevajući da se s polica uklone sve knjige pisca-mitraljesca!

Zato treba biti, što bi rekao Andrić, blagodaran svome udesu: vidjeti ono što drugi, lišeni ratnog iskustva, nikad neće zapaziti...