Đerković: Lik iz opsade

Zdravko, geografskim rodom 'rođeni', u Sarajevu je živio kao rođeni rod onim ljudima koji su ovaj pokondireni grad shvatali kao svoj i prihvatali njegove mane.

P. Bruegel, Flamanske poslovice (detalj)

Nekidan, moj dvojni zemljak i stari drug Boro u povodu odlaska jednog dragog čovjeka, reče “da iako je Zdravko Grebo bio Mostarac, on je zapravo umro kao najveći Sarajlija“. Zdravko, geografskim rodom rođeni, u Sarajevu je živio kao rođeni rod onim ljudima koji su ovaj pokondireni grad shvatali kao svoj i prihvatali njegove mane, jer malo je onih koji imaju tu osobinu da taj grad vole i kude u isto vrijeme.

Boro je još dodao da: “sad kad bi trebao da izaberem neku crtu iz njegovog života, morao bi reći da je on ljude oko sebe činio boljima i pametnijima. U ovom trenutku prvo mi pada na pamet njegov lik iz rata i opsade Sarajeva. Šta je nama svima koji smo ostali u gradu značilo da je s nama Zdravko, najbolje govori da smo imali osjećaj da smo taj rat dobili jer je on bio tu“.

Ova zadnja rečenica je tako stojna i karakterna, jer je prvi put da netko (a tko će drugi, no Boro) izrekne ovu tako bolnu, a sa druge strane nostalgičnu frazu. Ima tako nekih likova, momenata i slika kao što je bio i Zdravko, koji nas povremeno kada se (ne)svjesno (su)očimo sa njima, resetuju u ono doba “ponosa i slave“, kada je ljudsko dostojanstvo bilo sebi dostojno i dok je u Sarajevu trajala istorija.

Ta istorija je nažalost, davno nestala, rat je dobio Bill Clinton, a Sarajevo je ostalo u svojoj “zlatnoj dolini” vječitog samodopadanja. Pokojni Karim je krajem rata i malo prije kraja svog života, napisavši tekst “Trijum volje” u Danima o koncertu “Rock Under The Siege”, kazao: “Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego što se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenu prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje”.

Koncert “Rock Under The Siege” bio je održan u povodu druge obljetnice rada Radio Zid, čiji je osnivač ne usred, već posred te opsade, upravo bio Zdravko. Radio Zid (za koji sam se povremeno na poziv Rake javljao iz okružene Dobrinje) je imao, za ono doba fizički podijeljenog Sarajeva i moje obitelji, vrlo subjektivno ime, te samim time i logo. Logo se sastojao od ilustracije osobe neodređenog spola kako glavom gura zid.

Taj prikaz bila je grafička ilustracija detalja sa slike “Flamanske poslovice” nizozemskog (flamanskog) slikara Pietera Bruegela iz 1559. godine, koja prikazuje scenu u kojoj ljudi nude doslovne ilustracije nizozemskih poslovica i idioma, te se kroz nju prikazuje apsurdnost, zloba i glupost ljudskog roda. Izvorni naslov slike bio je “Ludilo svijeta”. Početkom devedesetih, to ludilo svijeta dobilo je svoju treću dimenziju u opsjednutom gradu. I zato i nakon svega, taj Zdravkin akt guranja mentalnih zidova, tokom i unutar opsade, poslije nje i do svog zadnjeg momenta, je nešto što mogu samo veliki.

Rijetko tko je, ako ne i nitko do sada, izazvao toliku zbunjenost svojim odlaskom. Tim činom njegovog odlaska, u nama nestaje onaj posljednji osjećaj pripadanja svom izvornom okružju, pripadanja onome što ujutro vidite u odrazu, pripadanja svemu onome čega se današnje suvremeno bosansko, pa i hercegovačko društvo odreklo u ovih zadnje tri decenije. Odreklo se samog sebe. I zato nas sve, to njegovo dostojanstvo i boli. Nekoga iz žalosti i ponosa, a nekoga bogami i iz sramote.