U Bosni se bavimo uglavnom menadžmentom nesreće.
Predizborna kampanja hvata puni zamah. Ulice su kao galerije, sve je već oblijepljeno, izlijepljeno i nalijepljeno. Video ekrani na raskrsnicama sa opet istim licima. Iste face iskaču sa svih strana. Na viberu dominiraju kandidati vladajuće stranke – umiveni, našminkani, u fotošopu dotjerani i podmlađeni.
Nema šta, ulaže se u svoj lik. Šteta što se sa istim entuzijazmom i žarom ne ulaže i u vlastito djelo, pa kandidati ostaju samo puki likovi. Ipak, neki od njih će uskoro biti gospodari, na četiri godine, naših života, sudbina i budućnosti.
Teško je naći nekoga čijem se licu lako iskreno obradovati, za mnoge nisam nikad čuo, neke viđam sezonski u izbornim intervalima, na plakatima. Oni koji ne izgledaju previše grdno izgledaju zapravo najsumnjivije – teško im je vjerovati, i prije nego bilo šta kažu.
Ima lica i likova od kojih mi se diže nizak pritisak, pa onda kao dođe u neku predizbornu normalu, u kojoj samo za sebe konstatujem ogroman prezir spram kaleidoskopa fizionomija i nastavim dalje. Prolazim pored njih kao pored turskog groblja.
Ipak za nekoga se mora glasati isto kao što se za nekoga ne smije glasati. Tu onda dolazimo do prvog vaganja, za ili protiv, odnosno da li glasati za nekoga ili protiv nekoga.
Složni u sloganima
Snaga naroda
Narod i domovina
BiH pobjeđuje
Jedna za sve nas
…
Beskonačne su mogućnosti kombiniranja i permutacije slogana. Bilo koja stranka može uzeti bilo koji slogan bilo koje druge stranke i sve će opet biti isto, jer nisu to zapravo slogani, većina stranaka nije ni objavila program, već parole, a politički program je generalno sveden na puko parolašenje. Isto kao što su mnogi zamijenili komunističke dresove nacionalističkim pa im je umjesto Tita i Partije, sada Tito – bog, a partija je, ideološki dijametralno, neka druga.
Ostaju parole, političke boje i amblemi, i lica kao sa potjernica. Nije teško zamisliti izborne plakate kao tjeralice – traži se taj i taj zbog zloupotrebe položaja; ili ta i ta zbog nepotizma; ili ovaj sa neobičnom glavom zbog prodaje uticaja, ili kako se već zove kriminalno djelo kada uzimate novac nekome da biste ga preko stranke zaposlili u neku državnu službu.
U zemlji u kojoj se uglavnom zamišlja i izmišlja, zaista je lako zamisliti i puno nezamislivije stvari. Ipak, realnost je drugačija. Ovo su, navodno, najbolji među nama. Oni koji će ovu zemlju povesti naprijed za dobrobit svih njenih građana. Oni su sposobni, znaju i žele, marljivi su i iskreni, onakvi su kakvim se nama godinama preporučuju i, evo, opet, sada velikim kampanjama doživljavaju novi klimaks samopreporuke.
Kada smo se već uvjerili da je svašta moguće zamisliti, hajmo onda svi zajedno zamisliti da je sve istina što nam kandidatkinje i kandidati o sebi govore. Ako ovi što su na vlasti govore istinu kako to da u ovoj zemlji ne vlada stručnost, kako to da se ne grade kilometri autoputeva sedmično, zašto su nam bolnice kao koncentracioni centri, zašto se čeka sedmicama za termin pregleda koji će biti za šest do osam mjeseci. Gdje su ubice sa drumova!? Dok su nečija djeca pod zaštitom, nečija djeca su pod zemljom.
Sva ova pitanja ne treba zamišljati, ona su tu svakodnevno, vise pred nama. Možda možemo umjesto pitanja bar za trenutak zamisliti žrtve kako vise ostavljene bez prava i pravde. Šteta što je teško zamisliti ubice kako vise umjesto pitanja – ko su? čiji su sinovi? ko ih štiti? Ubice ćemo svakako vjerovatno vidjeti u nekom vedrijem kontekstu, a žrtve ćemo poslovično zaboraviti.
Zamislimo sada da ovi što nisu na vlasti govore istinu. Za one od njih koji su bili na vlasti – teško je takvima išta reći, oni su umjesto da se bave politikom i programom proveli vrijeme i mandate politički mešetareći, sitno računajući i krupno gubeći.
Ako probamo zamisliti one što niti su na vlasti niti su ikada bili, prvo se treba potruditi da tako nešto uopšte zamislimo, a onda se nerijetko odmah i predomislimo. Sumnjivi su fashion-tv-pristupi, perspektiva crvenog tepiha tik uz potočić koji izvire iz puknute cijevi koju danima niko ne popravlja. Teško je spojiti, čak i u mašti uljepšane kandidate i, naprimjer, rudarsku sirotinju ili sirotinju uopšte. Još ih je teže zamisliti kao predane borce protiv korupcije, politikanstva i ostalih bolesti naše političke besprizornosti.
Svana gladac, iznutra jadac
Zaista je neka lica teško učiniti zanimljivim, gledljivim, prihvatljivim i podnošljivim. Iako su svim mogućim sredstvima zaglađeni, teško je sakriti unutrašnji jad i bijedu kojom zrače. Ne izazivaju poštovanje, već gađenje. Ne, nisu to oni koji će nas povesti i odvesti u bolju budućnost. Svi ovi na bandere okačeni samo se vlastitoj sreći raduju, i sreći svoje stranke, a sve ostalo je najobičnija laž. Vjerujem da ima onih koji su sa donekle iskrenim namjerama završili zalijepljeni na zidu ili tarabi, u želji da urade nešto za svoju zajednicu, za druge. Vjerujem da ih ima, ali ih ja ne znam i ne prepoznajem. Ono što vidim i znam – sve sam go nehljeb u namjeri trajnog uhljebljenja.
Pa, za koga onda glasati, odnosno protiv koga glasati? Nakon što odlučimo da li glasamo za ili protiv, treba da izaberemo onu kandidatkinju ili kandidata koji nam je najbolji izbor od ponuđenog, jer možemo zamišljati i željeti šta i koga hoćemo, ali birati možemo samo ono što je ponuđeno.
Izaberimo promišljeno, bez strasti. Ono što je najvažnije je da izaberemo da glasamo za koga mislimo da glasati vrijedi, ili glasati za konkurenta, protivnika nekog protiv koga glasamo.
Nije neka sreća, ali o sreći se u Bosni odavno ne razmišlja a sve ju se rjeđe i zamišlja. U Bosni se bavimo uglavnom menadžmentom nesreće, upravljanjem kolima koja bez kontrole jure nizbrdo, zaustavljanjem poplava nakon što počine svu moguću štetu, ratom nakon potpisanog mira, pregovorima nakon završetka razgovara i tako unedogled.
Izbor je jadan i čemeran, ali birati se mora. Jer ako nećemo mi – ima ko hoće.
Zato izađimo na izbore, makar nazor.