Kraj jednog vremena

Kratka priča o muzičkoj revoluciji u Turskoj, iz oproštajnog pisma Ahmeta Uluga.

Pozitif, Doublemoon, Babylon, Akbank Jazz Festival… sve je rezultat malog tima ljudi koji je krajem osamdesetih pokrenuo pravu malu revoluciju na muzičkoj sceni, otvarajući Istanbul svijetu i svijet Istanbulu. Organizirajući koncerte od klubova do stadiona, producirali su albume danas internacionalno najuspješnijih turskih muzičara. Da nije bilo pozitovnog duha Pozitifa, mnogo toga danas ne bi bilo isto na muzičkoj sceni a mnogo toga uopšte ne bi ni postojalo.

Ahmet Ulug, jedan od trojice osnivača Pozitifa, kojeg možemo nazvati i pokretom s obzirom na ostvarene rezultate i uticaj, završava svoj angažman u kompaniji koju je osnovao. Donosimo pismo objavljeno na njegovom Facebook profilu, uz saglasnost autora.

 

“Dragi prijatelji,

Stigao sam na kraj putovanja započetog 1989. godine. Mehmet Ulug, Cem Yegul i ja 1989. godine osnovali smo Pozitif, 1998. Doublemoon a 1999. Babylon, širili ih i razvijali.

Naših prvih dvanaest godina prošlo je u stalnim naporima da se iz ničega stvori nešto. Krenuli smo na ovo putovanje snatreći da u Tursku dovedemo Sun Ra orkestar, sa željom da to učinimo upravo mi ako već niko drugi ne može, i doveli smo ga 1990. godine. Potrebe su rađale uvijek nove inicijative.

Smatram da sam bio jedan od rijetkih sretnika koji su imali priliku raditi u svim segmentima muzičkog biznisa. Počev od 1989. godine, upoznali smo mnogo divnih ljudi i institucija u Turskoj i svijetu, uspostavili kontakte, razvili i ostvarili razne projekte. Nastojali smo biti dio rješenja a ne problema.

Počeli smo 1989. tako što smo organizirali pojedinačne koncerte. Kako je svaki koncert zahtijevao veliki trud i novac, usmjerili smo svoje napore da napravimo festival. I tako smo krajem 1990. organizirali u Istanbulu dotad neviđen, žestok petosatni maraton bluesa, koji nije bio baš poznat u Turskoj.

Efes Pilsen Blues Festivali prvo smo organizirali samo u Istanbulu. Uspješna formula, festival je pretvorila u dvomjesečnu turneju koja je obuhvatila 25 gradova u Turskoj, kao i Rusiji, Rumuniji, Ukrajini, Kazahstanu i Srbiji. Tokom tri noći u Istanbulu i Moskvi bilo je 10.000 posjetitelja. 2010. godine od američke Fondacije za blues dobili smo nagradu Keeping the Blues Alive.

Naši su se snovi počeli ostvarivati sa Akbank Jazz Festivalom (Akbank Caz Festivali) koji smo prvi put organizirali 1991. godine. Dospjeli smo do najdaljih horizonata jazza, uspostavili čvrste veze i divna prijateljstva. Doveli smo u Tursku sve one koje smo željeli dovesti. Postali smo dio Europe Jazz Networka.

1994. godine našem se timu pridružila Aysegul Turfan a 1996. i Arzu Burhanlioglu te je tako naša ekipa dobila nove snage. Godinama smo zajedno kročili kroz život.

Konačno smo 1994. počeli raditi koncerte na otvorenoj pozornici u kvartu Harbiye u Istanbulu (Harbiye Açıkhava Tiyatrosu). Prve godine koncerti Parliament Jazz Festivala bili su puni uprkos kiši koja je neprestano padala. Tako smo imali priliku slušati imena poput Jamesa Browna, Raya Charlesa, Joea Cockera, Ala Jarreaua.

1995. smo prihvatili ulogu u osnivanju Otvorenog radija (Açık Radyo). Bili smo dio tima koji je uređivao muzički program na radiju. 1997. godine Otvoreni radio je bio pred otvaranjem. Planirali smo zajedno napraviti Festival muzike i to kao neku vrstu sajma koji bi trajao dva dana i koji bi uključivao svu muziku s turskim predznakom. Druge godine festivala imali smo koncerte kurdskih i jermenskih grupa. Mjesto održavanja bio je kompleks Vojnog muzeja na Harbiye ali za spomenute koncerte nismo dobili dozvole. To nas je jako rastužilo i, nažalost, treći festival nije ni održan jer nismo uspjeli naći mjesto pogodno za takve aktivnosti.    

1997. godine na različitim smo mjestima organizirali Dane Fujifilm World Musica koji su ambijent festivala približili klupskom ambijentu. Stavili smo u upotrebu studija Staras, kao i hangar Maslak. Grupa Brooklyn Funk Essentials napravila je veliko iznenađenje odsviravši Üsküdar u funk/reggae stilu. Bilo je tako dobro da smo pomislili da se to mora snimiti.

1998. godine započeli smo s muzičkom produkcijom formiravši Doublemoon, osnovali smo diskografsku kuću, razvijali i širili posao… Naš prvi album bio je sa Craigom Harrisom i Barbarosom Erköseom. Moj prvi projekt bio je album Wax Poetic Ilhana Ersahina na kojem sudjeluje i Norah Jones. Memo (Mehmet Ulug, op.ur.) je napravio Brooklyn Funk Essentials sa Burhanom Öçalom, Jamaaladeenom Tacumom, Cemom i Hüsnüom Şenlendiricijem. Naše smo albume plasirali u Evropi, Japanu i Americi.

2001. Doublemoon je privukao pažnju jazz festivala u Montrealu. Na tradicionalnom koncertu u centru grada za 150.000 ljudi, Turska je bila tema i učestvovali su umjetnici iz Doublemoona. To smo veliko uzbuđenje proživjeli zajedno s Burhanom Öcalom, Mercanom Dedeom i Sultanom Songul. Potom smo u okviru WOMEX-a (World Music Expo) svijetu predstavili: 2002. godine Mercana Dedea u Essenu, 2007. Taksim Trio u Sevilli te 2010. Baba Zulu u Kopenhagenu.

I Babylon se također rodio iz potrebe. U to su vrijeme muzičari poslije koncerta željeli otići u klub, nastaviti sa sviranjem, imati jam session. Ustanovili smo da u Istanbulu ne postoji takvo mjesto pa smo poželjeli da ga mi sami napravimo te smo zasukali rukave. Dok smo na Asmalımescitu 1999. otvarali Babylon, brinuli smo se da li ćemo imati posjetitelja. Svijet smo preselili u Istanbul i postali platforma za otvaranje Istanbula prema svijetu. Osnaženi svojim istomišljenicima učinili smo da se u godinama kada su oči cijelog svijeta bile uprte u naš grad čuje glas Istanbula. Ugostili smo Patti Smith, Omaru Portundo, The National i mnoge druge.

2002. godine još je jedan san postao stvarnost. Ubijedili smo Efes Pilsen da bude sponzor festivala One Love kako bismo u Tursku doveli Manu Chao. Bilo je to vrijeme kad je cijeli Beyoglu pjevao Manu Chao, koncert je trajao četiri sata. Svi koji su došli na koncert disali su kao jedno. Potom je One Love nastavio sa Mobyjem, Pulpom, Morriseyem, grupom Black Eyed Peas i mnogim drugima sve dok nas zakoni nisu zaustavili.

2002. godine s Rock’nCoke ušli smo u svijet festivala uz kampovanje. Na velikoj pozornici predstavili smo rok umjetnike kao što su The Cure, Iggy Pop, Korn, Prodigy. Upoznali smo se sa turskom mladošću, odslušali nezaboravni koncert Dumana. S velikom ekipom proživjeli smo besane noći pune adrenalina. Timu se pridružio i Serhan Vardarli.

2006. godine, kako ljudi ljeti ne vole zatvorene prostore, ušli smo u avanturu zvanu Çeşme s namjerom da u Alaçatı spojimo i posao i odmor. U naš su život ušli pojmovi poput ljeta i plaže.

Iskustvo koje smo stekli na Rock’nCokeu, kao i kontakti i veze koje smo uspostavili, pružili su nam mogućnost da pravimo koncerte na stadionima, koje je Istanbul čekao. 2010. organizirali smo koncert U2-a na Olimpijskom stadionu ali smo odlučili da ga više nećemo koristiti. Kada 2012. nismo uspjeli naći stadion za Red Hot Chilli Peppers, jedva smo se stisnuli u Santral Istanbul. 2013. godine uspjeli smo iznajmiti stadion İnönü jer je bio predviđen za rušenje i tu napraviti koncerte Rihanne i Iron Maidena.

Pravili smo koncerte na stadionima, ali to je donosilo veliki rizik i poteškoće. Povrh toga, imali smo i druge zamisli koje smo namjeravali ostvariti sad kad smo bili u punom zamahu. 2013. s Pozitifom i svim drugim poduhvatima ušli smo u partnerstvo s Doğuş Holdingom te im ustupili dionice.

2014. otvorili smo arenu Volkswagen, a 2015. ostvarili Memin posljednji projekt Cappadox Festival. 2015. godine Babylon smo preselili u Bomontiadu i uložili velike napore da to postane centar kulture. Nesretni pokušaj sa Kilyosom, kao i nepotrebna operacija Bodrum bili su za nas važne lekcije.

To vrijeme pripada fazi koja je 2013. godine započela događajima u parku Gezi, a nastavila se rudarskom tragedijom u Somi iste godine, bombama 2015. i pokušajem državnog udara 2016. godine. Više smo otkazivali koncerte nego što smo ih organizovali. Još jednom smo se podsjetili na kakvom tužnom području živimo i koliko težak posao obavljamo.

2013. desila se osobna tragedija. Gubitak Meme pružio mi je priliku da u životu napravim određene promjene i sagledam svoju prošlost. Znam da su u mom životu dobitnu kombinaciju predstavljali Memo i Cem i da sam neću moći uraditi ništa od onoga što sam mogao uraditi zajedno s njima.

10. maja je moj posljednji dan u Pozitifu. Želim sada odvojiti vrijeme za sebe, predahnuti, biti okružen ljudima koji će mi udahnuti energiju, želim nastaviti stvarati.

Ima mnogo ljudi kojima treba zahvaliti. Ako ste ovaj dugi zapis pročitali do kraja, onda sam siguran da ste i vi jedan/jedna od njih. Kada se okrenem i pogledam iza sebe, vidim da su prijateljstva koja sam stekao jedina prava i konkretna stvar. Ponosan sam zbog toga što sam iz Istanbula i što zajedno idemo dalje.”

Ahmet Ulug

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji