Kako promijeniti mišljenje?

Činjenicama ne možete promijeniti ničije mišljenje. Evo šta možete uraditi.

Da ste me prije dvije godine pitali kako promijeniti nečije mišljenje, dao bih vam potpuno drugačiji odgovor.

Kao osoba koja se donedavno bavila naučnim istraživanjima, dao bih vam savjet da se oslanjate na objektivne činjenice i statističke podatke. Prezentirajte tezu koju svesrdno podržavate, potkrijepite je čvrstim, nepristrasnim i neospornim podacima i voila!

Zatrpati drugu osobu činjenicama, pretpostavljao sam, najbolji je način da pokažete da je globalno zatopljenje stvarno i da je propao rat protiv narkotika ili da vaša trenutna poslovna strategija, koju je nametnuo vaš nemaštoviti šef nespreman da riskira, jednostavno ne funkcionira.

Međutim, u međuvremenu sam otkrio da kod ovog pristupa postoji jedan bitan problem.

Ne djeluje.
 
Naš um ne slijedi činjenice. Činjenice, kao što kaže John Adams, su tvrdoglave, ali naš um je još tvrdoglaviji. Puko prezentiranje činjenica ne može odagnati sumnju ni kod najprosvjetljenijih, bez obzira koliko pouzdane i uvjerljive bile činjenice koje im se prezentiraju.

Ova čvrsto dokazana pristrasnost koju imamo prema vlastitom stavu dovodi do podcjenjivanja dokaza koji su suprotni našim uvjerenjima, odnosno do pridavanja daleko većeg značaja onim dokazima koji potvrđuju naša uvjerenja. Filtriramo dokaze druge strane za koje smatramo da nam ne odgovaraju. Rezultat je da, na kraju, bivamo još uvjereniji u ispravnost vlastitog mišljenja a sve teže nam je prestati razmišljati na način koji smo već čvrsto usvojili.

Vjerujemo u alternativne činjenice ukoliko one idu u prilog naših ranije formiranih uvjerenja. Agresivni mediokriteti, poput direktora nekih firmi, ostaju na funkciji jer dokaze tumačimo tako da oni opravdavaju ispravnost naše prvobitne odluke da ih zaposlimo. Doktori i dalje nastavljaju pacijentima pričati o štetnom djelovanju masnoća, uprkos istraživanjima koja pokazuju drugačije.

Ukoliko sumnjate da ste pristrasni jer nastojite potvrditi vlastita uvjerenja, razmisite o tome kada ste zadnji put potražili odgovor na neko pitanje na Googleu. Jeste li pažljivo iščitali svaki link kako biste dobili jednu širu objektivniju sliku? Ili ste jednostavno samo pogledom prešli preko ponuđenih linkova tražeći stranicu koja potvrđuje ono što vi smatrate istinom? A budimo iskreni - tu stranicu ćete uvijek naći, posebno ako ste spremni da na Googleu pregledate sve ponuđene rezulate i listate i do 12. strane.

Ako činjenice nemaju efekat na promjenu mišljenja, kako onda promijeniti mišljenje, i vlastito i tuđe?

Svi mi s oklijevanjem priznajemo vlastite greške. Kako bismo izbjegli priznati da nismo bili u pravu, znamo se tako vješto “savijati” i prilagođavati završavajući u nevjerovatnim pozama na kojima bi nam mogao pozavidjeti i najiskusniji učitelj joge.

Suština je u tome da prevarimo um tako što ćemo mu dati izgovor. Uvjerite vlastiti um (ili um vašeg prijatelja) da je vaša prethodna odluka ili vaše prethodno uvjerenje bilo ispravno ali da je bilo ispravno na osnovu onoga što ste tada znali, te da sada nakon što ste saznali nove činjenice koje idu u prilog nekoj tvrdnji, trebate promijeniti mišljenje.

No, umjesto da svom umu ponudimo ovaj “izlaz”, mi obično biramo udarac u stomak. Umanjujemo sposobnost rasuđivanja druge osobe (“Jesam li ti rekao?”). Izbjegavamo ih s prezirom (“Ma, to je jedna gomila budala!”). Ismijavamo (“Kakav kreten!”).

Možda se rado naslađujete kada se neko drugi nađe u problemima, ali to ima kontraproduktivan efekat i aktivira odbrambene mehanizme druge osobe i jača njena vlastita uvjerenja. U trenutku kada počnete s visine gledati na nečiji način razmišljanja, izgubili ste bitku. U tom trenutku, njegov um će se radije čvrsto uhvatiti za taj problematičan stav nego odustati. Kada ste za nečija uvjerenja rekli da su idiokratska, mijenjanje njihovog mišljenja će u najmanju ruku tražiti da priznaju da nisu posebno inteligentni. A to vam većina ljudi neće priznati.

Demokrati u Sjedinjenim Američkim Državama već su upali u ovu zamku. Na sljedećim predsjedničkim izborima 2020. godine neće pobijediti tako što će birače Donalda Trumpa uvjeriti da nisu bili u pravu kad su na prošlim izborima glasali za njega ili da su oni krivi za njegove pogrešne predsjedničke poteze. Umjesto toga, kako objašnjava autor i profesor psihologije Robert Cialdini, demokrati moraju Trumpovim biračima ponuditi mogućnost da odustanu od podrške Trumpu, a da pri tome sačuvaju obraz: “Naravno, da smo tako glasali u novembru na izborima jer niko nije znao za…”.

Kolumbijci su tokom pedesetih godina koristili sličnu strategiju kada je propala Rojasova diktatura. Kao što sam objasnio u svojoj knjizi koja uskoro izlazi, iako je kolumbijska policija sudjelovala u zloupotrebama koje je predvodio Rojasov režim, građani su vješto izbjegli mogućnost da ukažu na greške policije. Umjesto toga, uspjeli su natjerati vojsku da se povuče u kasarne omogućivši joj da tako sačuva svoj dignitet. Shvatili su da će im saradnja sa vojnim snagama biti potrebna i tokom perioda tranzicije, a i nakon ukidanja Rojasovog režima. Tako da je javnosti ponuđena alternativna priča koja je tvrdila da oružane snage nisu podržavale Rojasov režim. U ovoj verziji, koja je bila daleko prihvatljivija za vojne lidere, za ekscese koje je provodio Rojasov režim bila je odgovorna predsjednička porodica i nekoliko korumpiranih civila. Da su pokušali sa drugačijim pristupom, mogli su završiti ne s demokracijom nego s vojnom diktaturom.

Tokom prvih godina mog akademskog rada, znalo mi se desiti da zauzmem odbrambeni stav kad neko na nekoj prezentaciji dovede u pitanje neki od mojih argumenata. Pritisak bi mi skočio, osjetio bih napetost, a moj odgovor bi pokazivao prezir s kojim sam gledao na takvo pitanje (i na osobu koja ga je postavila).

Znam da tu nisam jedini. Svi mi imamo tendenciju da se identificiramo s vlastitim uvjerenjima i argumentima.

To je moja stvar.

To je moj članak.

To je moja ideja.

No, evo gdje leži problem. Kada su vaša uvjerenja usko povezana s vašim identitetom, mijenjanje mišljenja znači mijenjanje vašeg identiteta. A to je zaista teško.

Moguće rješenje, koje sam i ja usvojio, je da na svoja razmišljanja pokušate gledati s izvjesnim odmakom. Ja sam promijenio način izražavanja kako bih pokazao ovaj pomak u razmišljanju. Na konferencijama sam umjesto da kažem: “U ovoj prezentaciji tvrdim…”, počeo govoriti “U ovoj prezentaciji se tvrdi…”

Ovaj suptilni verbalni zaokret uspješno je prevario moj um i natjerao ga da vjeruje kako moji argumenti i ja nismo jedno te isto. Naravno, ja sam taj koji je došao do ovih argumenata, no kada sam ih izgovorio, oni su započeli vlastiti život. Oni sada postali odvojeni i apstraktni objekti na koje sam mogao gledati s izvjesnom dozom objektivnosti.

To više nije bilo nešto lično. Radilo se samo o hipotezi koja se pokazala i dokazala pogrešnom.

Ukoliko u sali punoj zaposlenika neke automobilske firme iz Detroita nekoliko puta uzastopno pustite film Ala Gorea “Neugodna istina”, to te ljude neće natjerati da promijene svoje mišljenje o globalnom zatopljenju, ukoliko su uvjereni da je vaš cilj da ukinete njihova radna mjesta.

Ljudi funkcioniraju na drugačiji način. Ukoliko se neko ne slaže s vama to nije zato što on griješi a vi ste u pravu nego zato što on ima neki stav s kojim se vi ne slažete.

Izazov je u pronalaženju o kakvom konkretnom stavu se radi i prilagođavanju vlastite frekvencije. Ukoliko je radno mjesto osnovni problem radnika automobilske industrije u Detroitu, onda nećete daleko stići s prikazivanjem prizora ugroženih pingvina (ma koliko oni bili simpatični) ili topljenja glečera na Antarktiku. Umjesto tih prizora, pokažite im kako će obnovljivi izvori energije osigurati posao za njihove unuke. Tako ćete bolje privući njihovu pažnju.

Živimo u prostoru u kojem stalno imamo eho. Na Facebooku postajemo prijatelji s ljudima koji su poput nas. Na Twitteru pratimo objave ljudi koji su poput nas. Čitamo medije koji imaju isto političko mišljenje kao i mi.

To znači da svoje mišljenje ne testiramo nekim proturječnim mišljenjem onoliko često koliko bismo trebali.

Pokušajte se sprijateljiti s ljudima koji ne razmišljaju kao vi. Iznesite svoje mišljenje u okruženju u kojem će ono biti osporeno, ma koliko neugodno i čudno to za vas može biti.

Marc Andreessen ima jednu izreku koja mi se sviđa: “Imajte čvrsta uvjerenja, ali ih se labavo držite.” Možete čvrsto vjerovati u neku ideju, ali budite spremni da promijenite mišljenje ukoliko vam činjenice pokazuju nešto drugačije.

Zapitajte se: “Kakva činjenica bi promijenila moja čvrsta uvjerenja?” Ukoliko je odgovor: “Nema te činjenice koja bi me natjerala da promijenim mišljenje”, onda imate problem. Osoba koja nije spremna da promijeni svoje mišljenje čak ni kada joj se prezentiraju činjenice koje vode u tom smjeru je, po definiciji, fundamentalist.

Na koncu, da biste vidjeli istinu umjesto onoga što vama lično odgovara treba hrabrosti i odlučnosti.

Ali, definitivno vrijedi uloženog truda.