Kako funkcionira fašizam

Jason Stanley govori o fašizmu, istini i Donaldu Trumpu.

Fašizam je riječ koja se u zadnje vrijeme vrlo često i olako koristi, obično kao pridjev kojim se diskreditira nečija politika.

Jedna od posljedica takvog baratanja ovim terminom je da niko više ne zna šta taj termin uistinu znači. Liberali vide fašizam kao kulminaciju konzervativnog načina mišljenja – autokratski, nacionalistički i rasistički sistem vlasti organiziran tako da se u njegovom središtu nalazi korporativna moć. Za konzervativce, fašizam je totalitarizam maskiran u državu koja se previše zaštitnički odnosi prema svojim građanima.

Nova knjiga filozofa s Yalea Jasona Stanleya predstavlja najnoviji pokušaj da se pojasni šta je fašizam i način na koji on funkcionira u modernom svijetu. Stanley se fokusira na propagandu i retoriku, tako da njegova knjiga velikim dijelom govori o metaforama i logici koje pokreću fašističku politiku.

Nedavno sam s njim razgovarao o tome kako fašizam danas izgleda, zašto je poništavanje istine toliko značajno za fašističke pokrete i da li smatra da je ispravno nazvati predsjednika Donalda Trumpa fašistom, kao što neki tvrde.

Ovo je malo prilagođena verzija našeg razgovora.



Sean Illing: Svi oni koji koriste riječ fašizam gotovo uvijek taj termin razumijevaju na različit način. Na šta vi mislite kada govorite o fašizmu?

Jason Stanley: Ja na fašizam gledam kao na političku metodu. To je retorika, način na koji se vlada. Naravno, ova retorika je povezana i s fašističkom ideologijom jer se u njenom središtu nalazi moć. No, fašizam zapravo vidim kao tehniku koja ima za cilj osvajanje vlasti.

Ljudi me uvijek pitaju: “Smatrate li da je taj i taj političar zaista fašista?” što u suštini predstavlja način da pitate ima li neka osoba određeni niz uvjerenja ili zastupa li neku ideologiju, ali, ponavljam – ne mislim da je fašista neko ko ima određena uvjerenja. To su ljudi koji koriste određenu tehniku da dođu na vlast i da se održe na vlasti.

Sean Illing: Dakle, fašizam nije neka izolovana kategorija – to je cijeli spektar? Ili skup promjenjivih varijabli?

Jason Stanley: Tako je. U knjizi identificiram različite tehnike kojima obično pribjegavaju fašisti i pokazujem kako neko može provoditi više ili manje fašističku politiku. Ključna stvar je da se fašistička politika fokusira na identificiranje neprijatelja, obraćajući se grupi ljudi sličnih uvjerenja (obično većinskoj grupi), a pri tome nastoji uništiti istinu da bi njeno mjesto zauzela moć.

Sean Illing: Vratit ćemo se nešto kasnije na te tehnike, ali zanima me zašto je, po vašem mišljenju, tako teško definirati fašizam kao ideologiju? Ljevica vidi fašizam kao krajnju tačku desnog i reakcionarnog načina razmišljanja, a desnica vidi fašizam kao totalitaristički režim koji se previše zaštitnički odnosi prema svojim građanima. Jasno je da fašizam ne može biti obje ove stvari istovremeno.

Jason Stanley: Smatram da je sasvim jasno da je fašizam desno orijentiran. Dio problema je da pojmovi kao što su “desnica” i “ljevica” nisu tako jednostavni, a istina je da na obje strane postoje opasni oblici ekstremizma. No, po mom mišljenju, fašizam daleko više naginje nadesno.

Ako o fašizmu razmišljate kao o skupini varijabli, među njima ćete negdje pronaći i običnu konzervativnu politiku, ali konzervativna politika je jednako fašistička koliko je, recimo, obična demokratska politika komunistička. Ali, na isti način na koji ekstremna verzija komunizma guši slobodu u ime radikalne ravnopravnosti, tako i ekstremna verzija desničarske politike, odnosno fašizam, guši slobodu u korist tradicije, dominacije i moći.

Sean Illing: Vaša specijalnost je propaganda i retorika, a u knjizi fašizam opisujete kao zbir metafora i priča. Dakle, koja je to priča koju fašisti neprekidno guraju u prvi plan?

Jason Stanley: Ranije se fašistička politika fokusirala na neku dominantnu kulturološku grupu. Cilj je da se pripadnici te grupe počnu osjećati žrtvom, da počnu smatrati da su nešto izgubili i da im je to što su izgubili oduzeo neki konkretni neprijatelj – obično je to neka manjinska grupa izvana ili suprotstavljena nacija, odnosno narod.

Iz tog razloga fašizam cvjeta u periodu kada u društvu vlada osjećaj tjeskobe jer tu tjeskobu možete povezati s lažnim gubitkom. Tipična priča je da je nekadašnje uzvišeno društvo uništio liberalizam ili feminizam ili kulturološki marksizam ili nešto slično, a onda nastojite razljutiti dominantnu grupu zbog gubitka statusa koji je imala i zbog gubitka moći. Skoro svaki pojavni oblik fašizma prati ovakav narativ.

Sean Illing: Zašto je uništavanje istine, kao zajedničkog ideala, toliko bitno za fašistički projekat?

Jason Stanley: To je važno jer je istina sama suština liberalne demokracije. Dva ideala liberalne demokracije su sloboda i jednakost. Ako je vaš sistem uvjerenja isprepleten s lažima – niste slobodni. Svi mislimo da građani Sjeverne Koreje nisu slobodni jer njihovim djelovanjem upravljaju laži.

Istina mora biti slobodna. Sloboda zahtijeva znanje, a da bi u svijetu djelovali slobodno, morate znati šta je svijet i morate znati šta radite. Znate šta radite samo ukoliko imate pristup istini. Dakle, sloboda zahtijeva istinu pa da biste uništili slobodu, morate uništiti istinu.

Sean Illing: Čini mi se da je filozof Hannah Arendt iznijela jednu odličnu tvrdnju, čini mi se da je to bilo u njenoj knjizi o totalitarizmu, gdje kaže da fašisti nikada nisu zadovoljni samo laganjem; oni moraju svoje laži pretvoriti u novu stvarnost i uvjeriti ljude u postojanje te nove stvarnosti. Ako uspijete uvjeriti ljude u to, možete ih uvjeriti da učine i sve drugo.

Jason Stanley: Mislim da ste u pravu. Fašistička politika s jedne strane pokušava ljude odvojiti od stvarnosti. Pridobijete ih i uvjerite u ovu izmišljenu verziju stvarnosti. Obično je to nacionalistička priča o propasti zemlje i potrebi da je snažan lider vrati na pravi put i od tog momenta njihov oslonac više nije u svijetu koji ih okružuje nego njihov lider sada predstavlja oslonac.

Sean Illing: To je djelimično razlog zašto ja na fašizam gledam kao na jednu vrstu anti-politike. Sjećam se da sam pročitao jednu Goebbelsovu izjavu, a on je bio prvi čovjek nacističke propagandne mašinerije, gdje kaže da je ono čime se on bavi više umjetnost nego politika. Time je mislio da je njihov zadatak da stvore jednu alternativnu mitsku stvarnost za Nijemce koja je uzbudljivija i koja ima više smisla nego dosadna stvarnost liberalne demokratske politike. Zbog toga su mediji bili toliko bitni za uspon nacizma.

Jason Stanley: To je izuzetno zanimljivo. Stvar je u tome da ljudi prihvataju, svojom voljom, neku mitsku prošlost. Fašisti uvijek pričaju o nekoj slavnoj prošlosti koja je izgubljena i igraju na taj faktor nostalgije. Dakle, kada se borite protiv fašizma, jedna ruka vam je vezana jer je istina često zbrkana i kompleksna, a mit je uvijek jasan i privlačan i zabavan. Činjenice teško probijaju mit.

Sean Illing: Ovo je vjerovatno dobar trenutak da se okrenemo problemu koji ignorišemo – “blještavom slonu u sobi”: Donaldu Trumpu. Da li je on fašista?

Jason Stanley: U svojoj knjizi tvrdim da on provodi fašističku politiku. To ne znači da je njegova vlada fašistička vlada. Prije svega, smatram da je jako teško reći šta je to fašistička vlada.

Drugo, smatram da neki današnji lideri koji se koriste istim metodama (Vladimir Putin u Rusiji, Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj, Viktor Orbán u Mađarskoj, da navedem samo nekoliko njih) pokušavaju zadržati vanjske elemente demokratskih institucija, ali je njihov cilj da te institucije preorijentiraju prema vlastitom kultu ličnosti.

Ipak, ne mogu tvrditi – bar ne još – da je Trumpova vlada fašistička, ali je posve jasno da se on služi  fašističkim metodama kako bi pokrenuo svoju biračku bazu i umanjio značaj liberalnih demokratskih institucija, što je izuzetno zabrinjavajuće.

Međutim, krivnju za to jednako snosi i Republikanska stranka jer bi sve ovo bilo nebitno da su oni spremni da provjere Trumpa. Za sada su odabrali vjernost Trumpu, umjesto vjernosti principima na kojima se zasniva vladavina prava.

Sean Illing: U knjizi navodite na zaključak da u američkoj politici postoje neki “urođeni” elementi fašizma, ili da je, u najmanju ruku, fašizam oduvijek bio latentna snaga u Americi. Možete li reći nešto više o tome?

Jason Stanley:  Uzmimo da je Ku Klux Klan izuzetno utjecao na Adolfa Hitlera. On je eksplicitno hvalio Zakon o imigraciji iz 1924. godine koji je oštro ograničio broj imigranata kojima je dozvoljen ulazak u SAD, predstavljajući ga kao izuzetno koristan model.

Period dvadesetih i tridesetih bio je vrlo fašistički period u SAD-u. Imali ste izuzetno patrijarhalne porodične vrijednosti i politiku ogorčenosti i prezira prema crncima u Americi i drugim grupama na koje se gledalo kao na unutarnju prijetnju, a ti stavovi su onda izvezeni u Evropu.

Dakle, imamo dugu povijest genocida protiv autohtonog stanovništva i rasizma i anti-imigracijske histerije, a istovremeno imate napore da se prikaže izuzetnost Amerike putem neke vrste mitske povijesti kojom se Amerikanci podstiču da na svoju zemlju gledaju kao na neku jedinstvenu silu dobra.

To ne čini Ameriku fašističkom zemljom, ali svi ovi elementi se vrlo jednostavno mogu kanalisati u fašističku politiku.

Sean Illing: Istovremeno postoje i sile protuteže koje nas guraju u suprotnom smjeru, tako da Amerika egzistira u ovoj vječitoj tenziji između liberalne demokracije i reakcionarnog fašizma.

Jason Stanley: Apsolutno. Amerika je također izuzetna u pozitivnom smislu.

Imamo izuzetnu opredijeljenost za poštivanje ideala slobode i ravnopravnosti što pokazuje naša borba za građanska prava, kao i naše suprotstavljanje fašizmu tokom Drugog svjetskog rata. Možda zvuči otrcano, ali uvjeren sam da je Amerika zaista imala neke sjajne poteze i da je postigla veliki napredak.

No, kao što ste i sami rekli, fašistička prijetnja uvijek vreba iz prikrajka i toga moramo neprekidno biti svjesni.

Sean Illing: Šta vaša knjiga kaže o tome kako dalje? Ukoliko nam zaista prijeti opasnost fašističkih pokreta, ovdje i vani, šta građani i vlade mogu uraditi po tom pitanju?

Jason Stanley: Moramo se prisjetiti pjesme koju možete vidjeti pored američkog Muzeja sjećanja na žrtve Holokausta, koja kaže: “Prvo su došli po socijaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio socijalista. Onda su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalista. Onda su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrej. A onda su došli po mene, ali tada više nije bilo nikoga da se pobuni.” U jednom trenutku postane prekasno.

Iz te pjesme smo prvo naučili ko je na meti. To su ljevičari, manjine, sindikati i svaki građanin i svaka institucija koju fašisti ne veličaju. A čak i kad niste pripadnik ni jedne od ovih grupa trebate štititi one koji jesu i morate ih štititi od samog početka. Ukoliko poduzmete neke jednostavne hrabre poteze na samom početku, nećete morati poduzimati neke nemoguće hrabre poteze kasnije.

Da budem jasan – ne pokušavam dići nepotrebnu uzbunu. Nismo na rubu neke situacije u kojoj fašisti preuzimaju društvo. No, postoje razlozi da se brinemo i zato uvijek moramo biti na oprezu – povijest nas tome uči. Naše oružje su svijetli ideali slobode i ravnopravnosti i mi se moramo boriti za očuvanje tih američkih ideala.

Imamo tu sreću da su sloboda i ravnopravnost ideali koji su ugrađeni u naše temlje. Iza nas je duga povijest, a obilježili su je ljudi koji su, pozivajući se na te ideale, govorili: “Možemo da se ne slažemo oko brojnih pitanja, ali slažemo se da su istina, sloboda i ravnopravnost principi za koje se zalažemo.” Dakle, što god da se desi, neprekidno moramo ulagati dvostruke napore u okviru naših nastojanja da branimo te ideale – to je ono što će nas spasiti.