Papo: Kada je Hrist bio Srbin a Juda „Turčin”

Prvi od pet dijelova eseja o srpskoj „narodnoj“ adaptaciji Tajne večere.

S. Ušakov, Tajna večera, 1685., detalj

1. UVOD

Novozavjetna priča „Tajna večera“, sa svojim moćnim scenama izdanog Hrista, Jude (zlog učenika koji ga je izdao) i Petra (dobrog, ali malodušnog učenika koji je, rastrzan između svoje odanosti prema Hristu i svog instinkta za samoodržanjem, na trenutak odbacio svog učitelja samo da bi ponovo stupio na scenu kao jedan od najvjernijih apostola), ne odražava samo odnos rane Crkve prema Jevrejima već je također vijekovima korištena u svrhu stvaranja i rekonstrukcije odnosa između dviju zajednica. Simptomatično je to što je ime učenika koji igra dijaboličnu ulogu u ovoj sceni, Juda, eklatantno hebrejsko ime.

Što je još zanimljivije, ime apostola izdajnika je „sasvim slučajno“ identično etnonimu Judejaca, potomaka biblijskog plemena Juda, stanovnika novozavjetne Judeje, potonjih Jevreja. U isto vrijeme, rođeno ime Hristovog vjernog učenika, njegovo hebrejsko ime: Šimon, kao i Šimonov aramejski nadimak: Kefa1 kao da su namjerno prikriveni suvišnim grčkim prevodom Šimonovog aramejskog nadimka Kefa: Petros/Petrus/Petar. Da se Šimonu/Kefi, Jevrejinu, nekada za vrijeme njegovog života neko obratio kao Petru, apostol vjerovatno ne bi imao pojma kome se rečeni obraća. Za razliku od Jude, kome su priređivači Novog zavjeta ostavili njegovo hebrejsko ime, Šimonu/Kefi je, posthumno, silom nametnut paganski, grčko-rimski identitet, s kojim apostol nije imao ništa. 

Bilo kako bilo, bez obzira na ovo pristrasno davanje imena, može se i dalje tvrditi da priča može podržati tri različita tumačenja:

1. Sam Hrist i svi učenici su Jevreji2. Ima dobrih Jevreja (poput Petra) i loših Jevreja (poput Jude).

2. Od kada je Hrist ustanovio Novi zavjet, njegovih dvanaest učenika postali su novih „dvanaest plemena“, i sve duše koje su pridobili za Novi zavjet trebalo bi vidjeti kao Novi Izrael, novi entitet različit od „Izraela od starine“ ili „Izraela po krvi“. Shodno tome, drama „Tajne večere“ je unutrašnja hrišćanska drama. Postoje dobri hrišćani (poput Petara) i loši hrišćani (poput Jude).

3. Identiteti koji podrazumijevaju ova imena Juda = Jevreji i Petros/Petrus/Petar = hrišćani, pretvaraju dramu „Tajne večere“ iz unutrašnjeg pitanja Hristovog kruga u bitan sukob dviju religija/kultura/civilizacija.

Brojne hrišćanske crkve i denominacije mnogo puta i na različitim mjestima uzimale su treće tumačenje zdravo za gotovo. Tako je dobri učenik, Petar, predstavljao Crkvu, dok je loši učenik, Juda, predstavljao Sinagogu. U popularnoj imaginaciji širokih hrišćanskih masa, Petrove osobine – hrabrost, vjernost i plemenitost, automatski su pripisivane hrišćanstvu, dok su Judino izdajništvo, podmuklost i pohlepa (trideset srebrenjaka za koje je Juda „prodao“ svog učitelja) viđeni kao sastavni dio jevrejstva i kao njegova manjkavost. 

Kao rezultat, Juda je postao arhetip izdajnika u hrišćanskoj kulturi, književnosti i umjetnosti, a njegovo ime sinonim za izdajnika u raznim zapadnim jezicima. Kako bi Judine jevrejske „rasne“ odlike postale uočljivije za posmatrače, mnoge likovne predstave novozavjetnih scena sadrže prikaz Jude sa crvenom kosom3, što je konvencija koja je također korištena za predstavljanje Jevreja (naročito u Renesansi). Tako se korelacija Juda/Jevreji provlači mnogo puta u zapadnoj kulturi.    

U ovom kontekstu tradicionalnog hrišćanskog tumačenja „Tajne večere“ kao sukoba između judaizma i hrišćanstva, srpska epska pjesma „Kneževa večera“, koja se ponekad naziva i imenom „Kosovska večera“, popularna „narodna“4 adaptacija novozavjetne „Tajne večere“ u kojoj su svi protagonisti, uključujući i samog Hrista, posrbljeni, izuzetno je zanimljiva. Teološki, ona predstavlja povratak na drugo tumačenje u kome je čitava epizoda unutrašnja, hrišćanska, i više nije povezana sa Jevrejima.

U srpskoj verziji, ne samo da su svi protagonisti nove „Tajne večere“ hrišćani već su oni također i Srbi. Postoje dobri Srbi i loši Srbi. Dobri Srbi su oni koji su se borili protiv Turaka. Loši Srbi su oni koji su se pridružili zavojevaču. Skoro pa je nemoguće preuveličati važnost koju su ova i druge popularne pjesme „Kosovskog ciklusa“ imale u stvaranju pogleda srpskog naroda na druge balkanske etno-religijske grupe, prvenstveno na Jevreje i islamizovano slovensko stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, većina koga se danas samoodređuje nacionalnim imenom Bošnjaci.


2. KNEŽEVA VEČERA, EPSKA ADAPTACIJA TAJNE VEČERE „NA NARODNU“

Reformator srpskog jezika i jedan od utemeljitelja savremene srpske književnosti, Vuk Stefanović Karadžić, koji je prvi objavio pjesmu „Kneževa večera“ u drugoj knjizi „Srpskih narodnih pjesama“ (štampana 1845. godine u štampariji bečkog jermenskog manastira), vidio je u ovoj pjesmi fragment a ne potpunu književnu jedinicu. Shodno tome, navodio je zajedno sa dodatna četiri fragmenta (ili fragmentarne pjesme) pod zajedničkim naslovom „Komadi od različnijeh kosovskijeh pjesama“.

Kneževa večera
Slavu slavi srpski knez Lazare,
U Kruševcu mjestu skrovitome,
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug Bogdana,
I do njega devet Jugovića;
A s lijeve Vuka Brankovića,
I ostalu svu gospodu redom:
U zastavu vojvodu Miloša,
I do njega dv'je srpske vojvode:
Jedno mu je Kosančić Ivane.
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi srpskoj:
Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit' po starještstvu,
Napiću je starom Jug-Bogdanu;
Ako ću je napit' po gospodstvu
Napiću je Vuku Brankoviću;
Ako ću je napit' po milosti,
Napiću je mojim devet šura,
Devet šura, devet Jugovića;
Ako ću je napit' po ljepoti,
Napiću je Kosančić-Ivanu;
Ako ću je napit' po visini,
napiću je Toplici Milanu:
Ako ću je napit' po junaštvu,
Napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit' neću,
Već u zdravlje Miloš-Obilića:
Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
Prava vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu;
Zdrav mi budi i zdravicu popij;
Vino popij, a na čast ti pehar!
Skoči Miloš na nogi lagane,
Pa se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
Na zdravici i na daru tvome;
Al' ne vala na takvoj besjedi;
Jer, tako me vjera ne ubila!
Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit' sam bio, niti ću kad biti,
Nego sjutra mislim na Kosovu
Za rišćansku vjeru poginuti;
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
Ispod skuta pije ladno vino:
A prokleti Vuče Brankoviću,
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
Viđećemo u polju Kosovu,
Ko je vjera, ko li je nevjera,
A tako mi Boga velikoga!
Ja ću otić' sjutra u Kosovo,
I zaklaću turskog car-Murata,
I staću mu nogom po gr'oce;
Ako li mi Bog i sreća dade,
Te se zdravo u Kruševac vratim,
Uhvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje,
Kao žena kuđelj' uz preslicu,
Nosiću ga u polje Kosovo.

Lako se uočava da je motiv fatalne noći uoči mitskog događaja od kosmičkog značaja napravljen po uzoru na novozavjetnu priču „Tajne večere“ koja je prethodila Hristovom raspeću. Bez raspeća vaskrsenje ne bi bilo moguće, a zajedno s njim ni Hristova pobjeda nad smrću i njegovo vaznesenje.

Simon Ušakov, Tajna večera, 1685.

Adam Stefanović, Kneževa večera, 1871.


*
1 - Doslovno Kamenko, uporedi sa imenom bosanskog kralja Tvrtka.

2 - Ovo tumačenje se može podržati određenim izrazito jevrejskim stihovima Novog zavjeta, kao što je Mat. 15:22–27, gdje Isus, kada ga jedna Kena’anka pita da pomogne njenoj kćerki, odgovara: „Ja sam poslan samo k izgubljenijem ovcama doma Izrailjeva“. Ako je Isus poslat isključivo domu Izraelovom, onda bi njega i njegove sljedbenike trebalo vidjeti kao pripadnike naroda Izraela. Ukoliko se priča čita na ovaj način, čitalac zaključuje da su neki Jevreji (kao sam Isus ili Petar) dobri, dok su drugi (kao što je Juda) loši.

3 - Vidi odrednicu „pelo de Judas“ (Judina kosa) u: Diccionario de la Real Academia Española, kao i odrednicu „Judas colour“ u: Robert Nares, James Orchard Halliwell-Phillipps, Thomas Wright. J.R. Smith, A glossary: or, Collection of words, phrases, names, and allusions to customs, proverbs, etc., which have been thought to require illustration, in the words of English authors, particularly Shakespeare, and his contemporaries, knjiga 1 (1859), str. 473.

4 - Riječ narodna stavljena je ovdje pod navodne znake, jer se više nego očigledno radi o pjesmi koju je mogla spjevati samo elita, „na narodnu“.

 

Drugi dio eseja: Smrt i vaskresenje Hrista/Lazara/Srbije