Autohtoni jezici na umoru

Svake dvije sedmice umre jedan jezik.

Jezik može "izumrijeti" kao što mogu izumrijeti različite životinjske i biljne vrste. To se događa kada umre posljednja osoba koja govori nekim jezikom. Naprimjer, kada je u januaru 2018. godine preminula Marie Smith Jones, s njom je nestao i njen autohtoni jezik iz područja južne Aljaske. Smrt osobe kao što je Udach 'Kuqax'a'a'ch' (njeno autohtono ime) predstavlja veliki gubitak i u kulturološkom smislu. Iz tog razloga su Ujedinjeni narodi 2019. godinu proglasili Godinom autohtonih i starosjedilačkih jezika, s ciljem da te jezike sačuvaju, ali i da sačuvaju prava i osiguraju dobrobit onih koji su posljednji govornici tih jezika.

Starosjedilački narodi su stanovnici određenog područja, zemlje ili regije; oni čuvaju drevne tradicije i način života prilagođavajući se modernim tokovima društva, zadržavajući pri tome društvene, kulturne, ekonomske i političke karakteristike koje se razlikuju od karakteristika i običaja koji dominiraju u društvima u kojima žive. Radi se o 570 milijuna ljudi koji žive u 90 različitih zemalja.

Oko 5.000 zajednica i grupa širom svijeta jedinstvene su po jeziku kojim govore, a tim jezicima se ne definira samo njihov društveni i kulturni identitet, nego im se omogućava i prenošenje običaja, znanja i čuvanje povijesti. Naprimjer, oni su izvor dragocjenih informacija o ekosistemu: neki drevni postupci o korištenju biljaka i prirodnih sastojaka sačuvani su upravo zahvaljujući njima. Zapravo, autohtoni narodi čuvaju oko 80% bioraznolikosti, te je zaštita područja na kom žive i njihove povezanosti s ekosistemom u interesu svih.

Postoje neki važni instrumenti kojima se štiti okoliš, ali i prava autohtonih naroda. Svakog 9. augusta održava se Međunarodni dan starosjedilačkih naroda, koji je 1994. usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, s ciljem da se promovira raznolikost tih zajednica i grupa, kao i da se identificiraju slučajevi kršenja njihovih prava kojima su i dalje izloženi nakon stoljeća kolonizacije i genocida. Ustvari, autohtono stanovništvo čini 5% svjetske populacije, ali i 15% najsiromašnijih naroda na svijetu: oni spadaju među najugroženije kategorije stanovništva na globalnom planu.

Još jedan važan korak poduzet je 2007. godine donošenjem Deklaracije UN-a o pravima starosjedilačkih naroda, čime je utvrđeno njihovo pravo na samoodređenje i nediskriminaciju bilo koje vrste, posebno kada se radi o poštivanju njihovih običaja i izražavanju njihovog identiteta. Konačno, 2016. godine, Generalna skupština UN-a odlučila je 2019. godinu proglasiti Godinom autohtonih jezika. Utvrđen je akcioni plan, pri čemu je UNESCO odgovoran za koordinaciju drugih aktera koji su uključeni u informiranje javnosti i poduzimanja mjera.

Od 6.700 jezika koji se govore širom svijeta, velika većina ih je autohtonih. Po jedan jezik izumire svake dvije sedmice, dok se broj ljudi koji govore dominantnim ili "metropolitskim" jezicima – poput engleskog, kineskog i španjolskog – povećava, širenje jezika koji su periferniji je u stalnom opadanju. Procjenjuje se da bi do kraja ovog stoljeća moglo nestati između 50 i 90% postojećih jezika. Suočavamo se s neumoljivim gubitkom kulturnog nasljeđa autohtonih naroda i jedino što se može učiniti da se promijeni taj trend je da ih pokušamo spasiti.

Autohtoni jezici imaju temeljnu ulogu u svakodnevnom životu, a štiteći ih štitimo i ljudska prava, mirovne procese i održivi razvoj. Gubitak ovih jezika znači brisanje alternativne vizije osnovnih kulturoloških vrijednosti, filozofije i načina života. Možda to ne shvatamo, ali jezici kojima govorimo definiraju ko smo, naš način razumijevanja i interakcije s ostatkom svijeta. A u svijetu koji je sve čvršće povezan i gdje se razlike potiskuju kako bi se dalo prostora globalizaciji, štititi jedinstvenost autohtonih naroda i njihovih jezika predstavlja osnovu očuvanja bogatstva ljudske vrste.