Izbori u Turskoj - scenarij odvlačenja pažnje

Erdogan vodi vojnu bitku kojom namjerava osigurati političku pobjedu.

(c) Political Cartoon Gallery

U Turskoj se 24. juna održavaju dvostruki izbori: predsjednički izbori i izbori za turski parlament. Iako je i dalje favorit u utrci, sadašnji turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan se suočava s rastućim otporom nezabilježenim od njegove prve izborne pobjede 2002. godine. Sada pred izbore, Erdogan je pronašao novootkriveni interes za isušivanje “terorističke močvare” u sjevernom Iraku. Taj interes se pojavio u neobičnom trenutku i sa zakašnjenjem od deset godina. Erdogan, koji se godinama pretvarao da ne zna za postojanje kampova Kurdistanske radničke stranke (PKK) na planini Kandil, sada pravi predstavu napadajući ih. No, problem je u tome što PKK nije više na tim lokacijama. U vojnom smislu, Turska ne može dobiti gotovo ništa bombardiranjem golih planina, ali Erdogan može dobiti dosta političkih poena koristeći ovo bombardiranje da bi skrenuo pažnju javnosti.

U noći 11. juna, Turska vojska izvela je zračne napade na najmanje 11 meta na različitim lokacijama koje se smatraju bazom PKK-a u planinama Kandil. Vijesti o zračnim udarima pojavile su se upravo u vrijeme Erdoganovog predizbornog skupa te večeri u Nigdeu, uporištu nacionalista u središnjoj Anadoliji i u Bursi, gusto naseljenom industrijskom središtu 95 kilometara od Istanbula. Erdoganov utjecaj u ovim područjima, koja su nekada bila njegova čvrsta uporišta, trenutno je sve manje izvjestan. Na izborima 2015. godine, naprimjer, u Bursi je imao duplo veći broj glasova od svog najžešćeg rivala, a ovaj put njegov predizborni skup bio je poluprazan.

Takve scene su u posljednje vrijeme postale uobičajen prizor za Erdogana. Savezništvo glavnog sekularnog kandidata Muharema Incea, nacionaliste-odmetnika Merala Aksenera, islamskog disidenta Temela Karamolaoglua postepeno slabi Erdoganove političke izglede, a isti efekat ima i turski ekonomski pad. U nedavnoj anketi koju je provela jedna od vodećih turskih firmi za ispitivanje javnog mnijenja, 51 posto ispitanika naveo je ekonomiju kao najveći problem, dok je sigurnost bila iza ekonomije, na drugom mjestu, sa samo 13,4 posto.

Ukoliko Erdogan misli pobijediti, svjestan je da mora promijeniti način na koji građani razmišljaju. Ukoliko u razmišljanjima birača može osigurati da se pitanje sigurnosti vrati u prvi plan, time za sebe može osigurati glasove onih birača kojima je ekonomija na prvom mjestu a čije glasove uzima opozicija, i u izvjesnoj mjeri smanjiti broj glasova za prokurdsku Narodnu demokratsku stranku, što bi, u suprotnom, skoro sigurno moglo koštati njegovu stranku u parlamentu, a možda čak i njega svrgnuti s predsjedničke pozicije. Dakle, to je ono što može dobiti od rata koji koristi da bi odvukao pažnju: odbiti napad opozicije, osvojiti birače čije glasove trenutno gubi i na taj način ostati na svojoj carskoj predsjedničkoj funkciji koja mu je tako snažno prirasla k srcu.

Vojna operacija na planinama Kandil je također dramatičan pokazatelj kako je Erdogan drugu najveću vojsku u NATO-u pretvorio u oružje svojih političkih ambicija. U junu 2015., nakon iznenađujućeg izbornog potresa, Erdoganovo primirje s PKK-om je propalo, a obnavljanje neprijateljstva mu je pomoglo da ostvari laku pobjedu na ponovljenim izborima pet mjeseci kasnije. U julu 2016., nakon neuspjelog državnog udara za koji se vjeruje da je isceniran po nalogu njegovog tadašnjeg saveznika a sadašnjeg neprijatelja iz Pensilvanije, vjerskog vođe Fethulaha Gulena, Erdogan se izvukao iz jedne od najžešćih kriza u svojoj političkoj karijeri zahvaljujući vojnoj “ekskurziji” u Siriju - operaciji “Štit Eufrata”.

U januaru 2017., tri mjeseca prije predsjedničkog referenduma, Erdogan je iskoristio isti trik, ovaj put s zauzimanjem Al-Baba u Siriji. Sada opet radi istu stvar. Ne tvrdim da ni jedna od ovih operacija nije imala pozitivan uticaj na tursku nacionalnu sigurnost — imale su. No, vrijeme u koje su poduzete i način na koji su poduzete je takav da se čini da su ih više određivale Erdoganove političke kalkulacije nego potreba da se ove operacije izvedu iz vojnih razloga.

Imajući u vidu Erdoganova neprekidna nastojanja da kontrolira vojsku, ništa od ovoga ne bi trebalo biti posebno iznenađenje. Od kraja prve decenije ovog stoljeća, Turska je suđenjima Egenekonu i Balyozu pokrenula masovne čistke, u kojoj je savez rukovođećih turskih vojnih oficira i utjecajnih sekularista optužen za pripremanje državnog udara kojim bi se s vlasti zbacila izabrana vlast. Od samog početka, kritičari su ukazivali na parodiranje pravde u ovim suđenjima sovjetskog stila koja su najviše nalikovala predstavama. Pravni i forenzički stručnjaci su ih kritikovali kao suđenja obilježena sumnjivim dokazima. No, stotine viđenijih sekularnih građana Turske, uključujući i oficire kao što je načelnik Generalštaba koji odlazi s ove funkcije Ilker Basbug, osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne po osnovu nekolicine različitih optužnica. Generali koji su nakon toga trebali preuzeti komandu nad vojskom, mornaricom i zračnim snagama završili su u zatvoru ili su bili prisiljeni da napuste vojnu službu.

Kao što su brojni kritičari tada upozoravali, uključujući i autore ovog članka, Gulen i Erdogan su radili zajedno. Erdoganova kampanja protiv sekularnog vojnog establišmenta nikada ne bi uspjela bez Gulena. Istrage su provodili inspektori odani Gulenu. Optužnice su pisali i presude donosili Gulenovi tužioci i njegove sudije, a mediji odani Gulenu s veseljem su izvještavali o donesenim presudama. Erdogan, koji je u posljednje vrijeme počeo svakog kritičara proglašavati gulenistom, u to vrijeme je zapravo bio glavi gulenista.

Tek krajem 2013. godine, nakon što su tužitelji — isti oni ljudi koji su odlučivali o sudbini Ergenekona i Balyoza — izdali naloge za hapšenje nekolicine osumnjičenih u više slučajeva koji se odnose na korupciju, čime se pokazalo ko je ko u Erdoganovom krugu najbližih saradnika, uključujući i njegovu djecu, četiri ministra iz Vlade, milijardere koji podržavaju Vladu i najviše zvaničnike banke u državnom vlasništvu, Erdogan je promijenio priču. Kada su krenule optužnice protiv njegovih sekularnih saveznika, Erdogan je bio najbolji prijatelj gulenista. A kada su se usmjerili na njega, postao je njihov najgori neprijatelj. Erdogan o svom nekadašnjem savezništvu s turskim neprijateljem broj jedan, Fethulahom Gulenom, sada govori s hinjenom naivnošću. Priznaje krivicu, izvinjavajući se što su ga nasamarili. A zapravo, od toga niko nije mogao imati više koristi od njega samog.

Ništa od ovoga se ne dešava u tajnosti. Mnogi su upozoravali da će se ovo desiti. Tokom 2011., cijela turska vrhovna komanda — general Isik Kosaner, načelnik Generalštaba, kao i zapovjednici kopnene vojske, mornarice i zračnih snaga — zbog suđenja su dali otkaze. Dvije godine kasnije, admiral Nusret Guner je u znak protesta u dramatičnim okolnostima podnio ostavku samo nekoliko sedmica prije unaprjeđenja na komandnu funkciju u Mornarici, što su učinili i mnogi drugi oficiri iz turske Mornarice, uključujući i jednog od nas.

Izvan vojnih krugova, osobe poput bivšeg šefa policijske obavještajne službe Hanefija Avcija i novinara Ahmeta Sika objavile su izjave o tome kako su Gulen i Erdogan bili u dosluhu da bi eliminirali svoje sekularne rivale, a nakon takvih izjava su se i sami našli iza rešetaka. Na sva ta upozorenja niko nije reagirao. Mediji koji se bave vanjskom politikom, uključujući i ovaj, objavljivali su ode dvojcu koji je uspio ukrotiti tursku vojsku. I u Turskoj, a i u inostranstvu, brojni posmatrači su nastavili navijati za Gulena i Erdogana u lažnom uvjerenju da se radi isključivo o eliminiranju vojnog utjecaja iz politike. Međutim, njihov cilj je zapravo bio da od vojske naprave instrument za svoje političke preferencije.

 

Tekst je objavljen za Foreign Policy. Autori teksta su Turker Erturk (umirovljeni admiral turske mornarice; 2010. godine, podnio je ostavku na mjesto upravnika pomorske akademije u znak protesta zbog uklanjanja sekularnih oficira; od tada radi kao autor i komentator za pitanja nacionalne sigurnosti) i Selim Sazak (doktorant političkih nauka na univerzitetu Brown).