75 godina od Goranovog stradanja

Jučer se navršilo 75 godina od prerane smrti Ivana Gorana Kovačića.

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21.03.1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice, 12.07.1943.) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar i kritičar.

Krajem juna i početkom jula 1943. godine boravio je u istočnobosanskome selu Vrbnici, u blizini Foče, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili, najvjerovatnije 12. jula. 

Ivana Gorana Kovačića je ubio komandir “leteće čete” Borislav Boro Blagojević, koji je poslije rata emigrirao. Ostao je aktivan u četničkoj emigraciji kao predsjednik organizacije “Draža Mihailović” za Belgiju i jedan od rukovoditelja organizacije “Ravna Gora” za Europu. Ubijen je 8. marta 1975. godine u Briselu, pod nerazjašnjenim okolnostima, vjerovatno zbog njegovih terorističkih aktivnosti protiv jugoslavenskih diplomatskih predstavništava.

Bora Blagojević, u jednom trenutku javno je ponudio razmjenu podataka o grobnim mjestima: kosti Ivana Gorana Kovačića za kosti Draže Mihailovića. Do razmjene, naravno, nikada nije došlo. 

Goranov grob godinama je ostao nepoznat, upravo onako kako je poželio u pjesmi-epitafu Moj grob. Dio posmrtnih ostataka je pronađen godine 1957. a skoro 40 godina kasnije dio pronađenih posmrtnih ostataka položen je godine 1996. u memorijalni spomenik u Lukovdolu. Preseljenjem njegovih posmrtnih ostataka, Lukovdol je postao i njegovo posljednje počivalište. 



MOJ GROB

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Mûku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenikā, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe do prijatelj drag —
I kada se vrati, nek poravna trag.