Midhad Kurtović, odlomak iz knjige "Između etike i estetike", Buybook 2019
Pred tragedijom istorije utočište se nalazi u
ironiji i humoru. Zahvaljujući tome pisac
ostaje u literaturi koja je oblast duha.1 (D. Kiš)
U mladosti, Kiš se dugo i temeljito pripremao da jednoga dana postane pjesnik: čitao je i prevodio poeziju, pisao kritičke i teorijske radove o problemima pjesnika i pjesništva, a jedan značajan period života, dosljedno i ne štedeći se, proživio je poput pjesnika-boema. S vremena na vrijeme zapisivao je i poneku pjesmu, ali kada je došlo vrijeme za ozbiljniji autorski angažman, shvatio je da u formi stiha ne uspijeva dosegnuti onaj kvalitativni nivo kojem je težio, zbog čega se, na kraju, ipak, posvetio pisanju proze:
Srećom nemam zbirku, ali sam objavio, recimo, dvadesetak pesama među kojima ima jedno dve kojih se ne stidim. Ostale su tako. Na žalost. Ja sam se spremao za pesnika, ali sam primetio da to što želim da kažem, to što me izaziva, ipak mogu bolje reći u prozi. Zbog toga sam nastavio i nastavljam da prevodim poeziju kao neku vrstu nadoknade za taj hendikep što ne mogu da sam pišem valjane stihove.2
Kao osnovni razlog zbog kojeg nije mogao, na zadovoljavajući način, ostvariti svoje pjesničke ambicije Kiš navodi prenaglašenu potrebu da bude racionalan dok piše. U lirici uvijek mora postojati neki nejasan kutak, jer poezija ne trpi da se u njoj sve “rasvijetli”. Ta sklonost poeziji i lirskom izrazu, kako to u svojoj knjizi zapaža Mark Thompson, kasnije će u znatnoj mjeri obilježiti Kišovu prozu: „Sve više je težio pisanju proze koja bi bila koncentrisana i eliptična kao poezija, s minimalnom količinom vezivnog tkiva, gdje naracija nastaje iz metafore, a lik ili glas se drže na grupisanju slika.“3 Zbog takvog pristupa bilo mu je potrebno mnogo vještine i truda da u svojim pripovijetkama i romanima sputa pretjerani „lirski naboj“ i svede ga na prihvatljivu mjeru: „Lirizam je opasan u prozi. Zbog toga ja pročišćavam svoje tekstove, skraćujem, zbog toga sam sarkastičan. Činim to da bih onemogućio da lirizam preovlada nad celinom.“4 Prozni književni izraz ne smije biti odveć „sladunjav“ i patetičan, on mora biti više „intelektualan“, lirska osjećanja u proznom tekstu moraju biti izložena na „filozofski način“. U knjizi Bašta, pepeo, Kiš se protiv pretjeranih „lirskih zamaha“ bori na sljedeći način:
Ukratko, u toj mešavini morao sam da merim so, biber i šećer. Pokušao sam da razorim lirsku čaroliju time što sam u baštu smestio velike komade metalnih otpadaka, kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugački spisak imenica iz leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom delu knjige.5
Da bi prozne tekstove oslobodio od suvišnih izliva liričnosti Kišu je, kako sâm priznaje, od velike pomoći bilo prevođenje poezije s drugih jezika. Zahvaljujući prevođenju poezije naučio je jednu za njega bitnu i nimalo jednostavnu stvar: kako da razlikuje prozu od poezije.
Poetika se ni u kom slučaju ne može i ne smije poistovjetiti s patetikom, zato je Kiš tražio način da o svojim lirskim temama, o svojim najbolnijim životnim traumama koje lako odlutaju u pretjeranu sentimentalnost, piše što objektivnije i bez patosa. Tvrdio je da ne podnosi književnost bez ironije. Protiv patetike i sladunjave liričnosti borio se još i humorom, parodijom i groteskom. Ironija je za njega predstavljala jedino efikasno sredstvo protiv „užasa egzistencije“, neophodan začin bez kojeg bi ono što pišemo bilo „sentimentalno“ ili „plačno“6. Kiš je ipak vodio računa o tome da ironija, koja u njegovoj prozi ponekad graniči s crnim humorom, ne preraste u cinizam. U pojedinim slučajevima patetične scene i tragične prizore u svojoj prozi prikrivao je vješto skrojenim metaforama ili postupkom oteščale forme: „Ta svest o latentnoj opasnosti grandilokvencije, sentimentalnosti i patetike služi mi kao stalno prisutna autocenzura, iz koje pak proizlazi objektivizacija i ironičan odnos prema sopstvenoj (latentnoj) liričnosti.“7 I upravo to miješanje ironije i lirizma, to neprestano sučeljavanje suprotnih sila, prema Kišovom mišljenju, daje njegovoj prozi jedinstven senzibilitet koji se može prepoznati u svim njegovim knjigama. Lirska jezgra u Kišovoj prozi pokreće temu i ona samim tim ima veoma bitnu ulogu u njegovom književnom stvaranju. „Ironija protiv osjećanja“, to je, po Kišu, definicija proze. Njegov pristup temama koje je birao za svoje romane i pripovijetke temeljio se na svjesnom nastojanju da „lirski podstrek“ zauzda „hladnom proznom strukturom“.8
Na neke činjenice iz života Kiš, ipak, nije mogao u punoj mjeri primijeniti „ironičnu distancu“. Na samim počecima svog književnog puta bio je sastavio listu događaja o kojima namjerava pisati u svojim knjigama. Međutim, mnogi od tih događaja s navedene liste nikada nisu ušli u njegovu literaturu jer su bili odveć bolni i traumatični – osjećao je da pred njima ironija kao sredstvo književnog oblikovanja gubi svoju moć. Kiš ni u kom slučaju nije želio da njegovi književni likovi, ni onda kada njegova priča nije bila autobiografskog karaktera, izazivaju sažaljenje kod čitateljâ. Taras Kermauner je povodom objavljivanja Grobnice za Borisa Davidoviča pisao o značaju „distance“ koju je Kiš kao pripovjedač uspostavljao u odnosu na vlastiti tekst. Po njemu bi „prikaz sudbinskih strasti“ bez potrebnog odstojanja u odnosu na ono o čemu se piše zapao u „sladunjavost“. Time bi se, što je još neprihvatljivije, otvorio prostor i za „moralistički patos“. Distanca je bitna jer piscu omogućava da postigne objektivnost i nepristrasnost: „Stajališta su namijenjena ideolozima; pisac je tisućustruko oko, mnoštvo odbljesaka, mnogo viziranja, sve puno presjeka.“9
1 D. Kiš: O „Enciklopediji mrtvih“ (1985), u: D. Kiš: Gorki talog iskustva, Beograd, Prosveta, 2007, str. 182.
2 D. Kiš: Izazov na književnom polju (1987), u: D. Kiš: Život, literatura, Sarajevo, Svjetlost, 1990, str. 171.
3 M. Thompson: Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu, prev. Muharem Bazdulj, Sarajevo, Buybook, 2014, str. 226.
4 D. Kiš: Savest jedne nepoznate Evrope (1986) u: D. Kiš: Gorki talog iskustva, Beograd, Prosveta, 2007, str. 213-214.
5 D. Kiš: Ironičn lirizam (1986), u: D. Kiš: Gorki talog iskustva, Beograd, Prosveta, 2007, str. 258-259.
6 D. Kiš: Ironijom protiv užasa egzistencije (1989), u: D. Kiš: Gorki talog iskustva, Beograd, Prosveta, 2007, str. 334.
7 D. Kiš: Tražim mesto pod suncem za sumnju (1984), u: Danilo Kiš: Gorki talog iskustva, Beograd, Prosveta, 2007, str. 142.
8 D. Kiš: Izazov na književnom polju (1987), u: D. Kiš: Život, literatura, Sarajevo, Svjetlost, 1990, str. 171-172.
9 T. Kermauner: Slika parodične i tragične sudbine, u: B. Krivokapić (prir.): Treba li spaliti Kiša?, Zagreb, Globus, 1980, str. 122.