Mary Halvorson

Američka gitaristica, prva dama improvizirane muzike, zaslužila je naslovnicu junskog izdanja Downbeata.

(c) Amy Touchette

Mary Halvorson, američka je gitaristica koju s pravom smatraju prvom damom improvizirane muzike. Njen aktuelni album Code Girl, između ostalog osigurao joj je naslovnicu junskog izdanja Downbeata. Tim povodom, donosimo intervju urađen sa ovom iznimnom umjetnicom prije njezinog gostovanja na prošlogodišnjem Jazz Festu Sarajevo, kada je održala sjajan koncert sa bendom Thumbscrew.

 

MH: Improvizacija u muzici je za mene uvijek bila važna, i igra veliku ulogu u mojim idejama o kreativnosti i muzičkoj ekspresiji. Gitarist koji me je prvi zainteresirao za improvizaciju, kada sam imala 11 godina, bio je Jimi Hendrix. Postoji određen element uzbuđenja kod ekspresije u trenutku kada ne znate šta će se dogoditi. Istraživala sam improvizaciju iz mnogih različitih uglova, kroz studije jazza i avangarde, ali također i kroz promišljanje njene uloge u raznim vrstama rock muzike, noisea i zvučnih istraživanja. Na koledžu sam imala veliku sreću učiti od Anthonyja Braxtona, koji je poticao proučavanje bilo koje vrste muzike koju možete zamisliti. Za mene mnogo toga leži u spajanju svjetova i ideja.

 

NOMAD: Malo je žena u sferi improvizirane muzike. Kako je raditi u muzičkom svijetu kojim dominiraju muškarci?

MH: Istina je da ne postoji toliko ženskih umjetnica u improviziranoj muzici, ali sam primijetila stvarnu promjenu u tome smislu u proteklih nekoliko godina. U posljednje vrijeme sviram sa dosta muzičarki; ustvari, nije neuobičajeno za mene da sviram u bendovima u kojima je više žena nego muškaraca. Kada podučavam u muzičkim programima i školama, primjećujem da je danas prisutno mnogo više žena nego u vrijeme kada sam ja počinjala. Tako da uočavam pozitivne pomake… Iako je to dug put, ipak mislim da se tu stvari kreću u pravome smjeru.

 

NOMAD: Radili ste sa mnogim istaknutim umjetnicima, kao što su Marc Ribot, John Zorn, Anthony Braxton itd. Koja je saradnja za vas bila najispirativnija?

MH: Nemoguće je reći… Toliko sam naučila od svakoga od njih. Anthony Braxton je bio jedan od mojih prvih učitelja, i moj prvi muzički heroj. Za mene, on je iznova izumio sve, proširio moj koncept onoga što muzika može da bude. Bez Anthonyja vjerovatno danas ne bih svirala. Toliko sam od njega naučila i još uvijek mnogo učim. Marc Ribot je jedan od mojih gitarskih heroja i sviranje s njim je apsolutna inspiracija. Od Marca sam naučila važnost spontanosti, slobode, uklanjanja granica, istinskog življenja u trenutku. Konačno, rad sa Johnom Zornom – još jednim ranim herojem – bio je nevjerovatno otkrovenje. Intenzitet, neustrašivost i svrha koju on uvodi u sve što radi, i opseg njegove vizije od mikro do makro plana je besprimjeran.

 

NOMAD: Imate nekoliko projekata kao bandleaderica i kompozitorica. Koji su izazovi koje nosi uloga leadera?

MH: Brojni su izazovi, iako uživam biti bandleaderica. Mislim da je važno imati jasnu viziju onoga što želite i istovremeno dati dosta prostora muzičarima. Nastojim predstaviti muziku koja je jasno ispisana i ističe snažnu namjeru, bez potrebe da isuviše ograničava ljude. Moji bendovi najbolje funkcioniraju kada sarađujem sa muzičarima koji su mi bliski prijatelji, koje poznajem i kojima vjerujem, koji naporno rade, koji su zabavni za druženje, i imaju pozitivan stav i energiju.

 

NOMAD: Trio Thumbscrew ćete predstaviti publici Jazz Festa Sarajevo. Šta zapravo znači Thumbscrew?

MH: Thumbscrew je zajednički projekt Michaela Formaneka, Tomasa Fujiware i mene. Sve troje pišemo muziku i sve troje dijelimo zadatke bandleadera! Od kada smo počeli zajedno svirati, 2008., 2009. godine, postojala je snažna hemija, i odmah smo odlučili da oformimo Thumbscrew. Funkcionirali smo uistinu dobro radeći zajednički i bilo je vrlo zabavno razvijati zvuk benda. Kada ansambli zaista rade, to može biti nevjerovatno zadovoljstvo. Imamo dvije ploče objavljene za etiketu Cuneiform, a nedavno smo snimili još dvije. Naziv Thumbscrew je smislio Michael Formanek, pa ćete njega morati pitati za to.

 

NOMAD: Koristite mnogo otvorenih žica u vašem sviranju, što doprinosi i vašem originalnom zvuku. Kako ste došli do ove ideje?

MH: Upotreba otvorenih žica kod mene je zapravo proizašla iz greške. Sjećam se da sam na koledžu svirala nešto na gitari i slučajno okinula otvorenu žicu. Učinilo mi se da to zvuči cool, pa sam počela pisati vježbe koje su spontanije integrirale otvorene žice u sviranje. Dijelom sve to dolazi i iz moje ljubavi prema kontrabasu, i načinu na koji basisti mogu okinuti otvorenu žicu i proizvesti tako veliku rezonanciju. Htjela sam to oponašati na gitari. Gitaristi imaju šest otvorenih žica i niti približno ih dovoljno ne koriste!

 

NOMAD: Koju gitaru najradije svirate?

MH: Imam dvije gitare koje redovno sviram, i obje jednako volim. Moja prva gitara je Guild Artist Award model iz 1970., koju sviram još od svoje dvadesete godine. To je prekrasna gitara sa toplim zvukom i izvrsnom akustičnom kvalitetom. Prije tri godine sam naručila gitaru koju je za mene izradio briljantni graditelj Flip Scipio. Gitara je napravljena sa željom da imam instrument koji zvuči i daje osjećaj sličan kao moj Guild, ali s kojim je lako putovati – naime, ima vrat koji se može skinuti. Nevjerovatan je to instrument sa veoma rezonantnim zvukom.