Imširević: 400 riječi o vijestima

Nedjeljni komentar

Vijesti su kao gumene bombone. A gumene bombone, ako niste znali, prave se od želatina – supstance koja se dobije dugotrajnim kuhanjem kože i kostiju životinja, najćešće goveda i svinja. Vijesti se prave na sličan način. 

Proteklih dana pratio sam vijesti, gledao TV i čitao internet portale, prejedao se nepotrebnim „kalorijama“. Na N1 pogledah televizijski duel između dvojice Mostaraca, pjesnika Marka Tomaša i sveznajućeg Nine Raspudića. Govorilo se, naravno, o Komšiću, Hrvatima, Bosni... Bilo je dovoljno utišati ton i po govoru tijela vidjeti da Tomaš nije na svom terenu. Podsjećao je na one dobronamjerne i patetične govornike koji su se, par dana prije rata, obraćali uplašenim Sarajlijama. Kao kakav, od narcisoidnosti izliječeni Rade Šerbedžija koji recituje dok ga poludjeli desničar Nino Raspudić, posmatra sa visine. Sa visine na kojoj nema kisika, pa mu zato mozak, koji takođe liči na gumeni bombon – lošije radi. Par dana kasnije, u emisiji Zorana Kesića, na B92, ponovo gledam Marka Tomaša. Drugi čovjek, spretan sa riječima i snalažljiv u društvu dobrih ljudi.

U Bihaću protesti koje je organizovao slikar imenom Sej Ramić. Član je Građanskog saveza, pa neprijatelja prepoznaje u autobusima i vozovima kojima stižu emigranti. U blizini nema vjetrenjača, a i svi drugi problemi su riješeni, pa su stanovnici odlučili da završe i ovaj dio posla. Naravno, krive su im i Sarajlije, a to su oni ljudi što su u svom gradu uspješno riješili probleme pasa lutalica, homoseksualaca koji paradiraju... Zanimljivo, argumenti „boraca“ su slični, bez obzira na vrstu problema. Uvijek ima neko čije je „dijete napao emigrant“ ili ga „ugrizao pas“, a rasprava završava sa „da se vama desi isto...“ I, gle, slaže se Sej sa srpskim DVERIMA... i sa Ninom. 

I just called to Sej – I love you!

Dalje, Bruce Dickinson, pjevač grupe Iron Maiden, postaje počasni građanin Sarajeva. Za grlom mu polazi ono o čemu Orhan Pamuk može samo sanjati? Nema razloga za čuđenje. Ipak se lakše vrišti nego čita.

Mi smo, čini mi se, kao oni amazonski domoroci kojima su Evropljani pokazali fotografiju srušenog aviona koji traže, ne shvatajući da ovi „ne vide izvan okvira“. U plemenskoj svijesti traženi predmet je bio one veličine koju su vidjeli na slici. Danas, u BiH, amazonsku fotografiju smo zamijenili – vijestima. 

Srećom, umjetnost donosi i utjehu. Ona nije pravljena od sažvakanih iznutrica i nije sladunjava. Marko Tomaš umije pričati; ima onu divnu pjesmu koja počinje sa „Jebi se, Nina...“. 

Tako počinju prave pjesme o Nini.