Imširević: Rat je lijep

Muzej pokretnih slika (filmski vodič kroz Sarajevo)

„Atentat u Sarajevu“
režija: Veljko Bulajić
scenario: Veljko Bulajić, Stevan Bulajić, Vladimír Bor, Paul Jarrico
igraju: Irfan Mensur, Christopher Plummer, Florinda Bolkan, Maximilian Schell, Radoš Bajić, Libuše Šafrankova…

Godine 1975. u Americi izbija Watergate afera. Posada Soyuza 17, nakon mjesec dana, vratila se na Zemlju. Margaret Thatcher postala liderica Konzervativne partije. Požar u World Trade Centru. Elizabeta II proglasila Charlieja Chaplina vitezom, a UN 8. mart Međunarodnim danom žena. Evrovizija održana u Švedskoj, a Jugoslaviju predstavlja grupa „Pepel in kri“ sa pjesmom „Dan ljubezni“, osvajaju osmo mjesto. Saudijskog kralja Fejzala ubija nećak. U Riječkom porodilištu izbija veliki požar i gine 25 osoba. Bobby Fischer odbija igrati protiv Anatolija Karpova i predaje mu titulu. Monty Python izbacuje „Sveti gral“. Bill Gates osniva Microsoft. Završava se rat u Vijetnamu. „Ralje“ u kinima. Sljedbenik Charlesa Mansona pokušao ubiti predsjednika Geralda Forda. Muhamed Ali pobijedio Joea Fraziera u Manili. U Londonu osnovan Iron Maiden. U Jugoslaviji održano Evropsko prvenstvo u košarci. „Deep Purple“ nastupa u Zagrebu i Beogradu. Snimljene „Grlom u jagode“. Hor Kolibri pjeva „Pozdravite moga tatu“. Na televiziji „Gruntovčani“, serija „Život je lep“, tv film „Blago u duvaru“. Otvorena Robna kuća „Sarajka“. Mišo Kovač snima „Ostala si uvijek ista“. Pojavljuju se albumi: „Vraćam se“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Ti si mi bila naj, naj“, „Pljuni istini u oči“, „Born to Run“, „Bohemian Rhapsody“, „Walk This Way“, „Wish You Were Here“, „Mamma Mia“… Rođeni su: Drew Barrymore, Johnny Galecki, David Beckham, Enrique Iglesias, Jamie Oliver, Angelina Jolie, 50 Cent, Ana Brnabić, Kate Winslet, Sean Lennon, Milla Jovovich… Umrli: Ivo Andrić, Mihail Bakhtin, Aristotel Onasis, Chiang Kai-shek, Dmitri Šostakovič, Haile Selassie, P.P. Pasolini, Francisco Franco… Nobelovu nagradu za književnost dobio Eugenio Montale.

Snimljen je „Atentat u Sarajevu“. Priča o grupi mladića koji odlučuju da 28. juna 1914. godine izvrše atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Sedmorica mladih su na Vidovdan poredani duž desne obale Miljacke i čekaju u redu za ulazak u istoriju. U džepovima sakoa imaju bombe, pištolje i kesice sa otrovom kojem je istekao rok.

Šest godina nakon završetka rada na filmu „Bitka na Neretvi“, u kojem je Yul Brynner svirao harmoniku, a Fabijan Šovagović, skoro kao Mak Dizdar, vjerovao da „valja nama preko rijeke“, Veljko Bulajić počinje snimanje „događaja koji će uzdrmati svijet“. Vidovdanski atentatori, nezaraženi tifusom već nekim nepoznatim virusom, vjerovali su da put do slobode ne ide „preko vode“. Godine 1975. na desnoj obali Miljacke okupilo se mnoštvo statista. Bio je lijep i sunčan dan…

Imam četiri godine i mama me drži za ruku. Na Skenderiji smo izašli iz tramvaja koji ne vozi prema Baščaršiji, jer se snima film. Šetamo obalom. Pratite nas polako, u koloni po dvoje; sve ću vam pokazati i objasniti. Ovo ispred nas je most Drvenija, lijevo je Prva gimnazija, a pravo se nazire gomila ljudi u pozorišnim kostimima. Na sljedećoj stanici počinje 1914. godina, žene nose prelijepe haljine i suncobrane, muškarci su u odijelima, sa šeširima. Mamina suknja je drugačija, a ni ja nemam prikladnu odjeću, pa nas upozoravaju da se sklonimo, jer bi naš izgled mogao uznemiriti Ferdinanda. Desetak metara dalje, preko ulice je razapeto crveno platno sa žutim slovima, natpis koji ne umijem pročitati. Narator šapuće četverogodišnjem junaku priče – „Živio Ferdinand!“

Dok čekamo da se pojave Franz i Sofija, dozvolite da vam kažem par riječi o ulici u kojoj se nalazimo. Nastala je krajem XIX stoljeća regulacijom desne obale rijeke i prvo se zvala Appelov kej, po austrougraskom poglavaru Zemaljske vlade u BiH, baronu Johanu Appelu. Nakon I svjetskog rata, promijeniće ime u Obala vojvode Stepe Stepanovića, a tridesetak godina kasnije biće Obala Adolfa Hitlera, pa onda opet Obala vojvode Stepe, pa Obala Kulina bana…

Most preko kojeg prelazimo zove se Ćumurija; staćemo sa druge strane, tamo ispod drveta. Ugodan je hlad, a pruža se i dobar pogled na obalu. Čuje se deformisani ljudski glas koji preko megafona najavljuje dolazak povorke, masa počinje da aplaudira i žamori. Vidite, na samom početku mosta, ona trojica mladića, to su Muhamed Mehmedbašić, Vaso Čubrilović i Nedeljko Čabrinović. Sa druge strane ulice, malo dalje od njih, skriveni u gomili su Danilo Ilić i Cvijetko Popović.

Gavrilo Princip stoji uz zid kafane Moritza Schillera, a Trifko Grabež, kojem je tog dana rođendan, nalazi se kraj sljedećeg mosta, prema Vijećnici. Meni se iznenada piški, pa me mati vodi iza debelog stabla u parku. U trenutku kada mlazom na kori drveta pokušavam iscrtati čiča Glišu, odjekne jaka eksplozija i čičina ruka mi dohvati nogavice. Preklinjem vas da ne gledate u moje hlače, okrenite lica prema drugoj obali.

Vojnici pokušavaju savladati Nedeljka, mladića kojeg ću godinama kasnije prepoznati u nasmijanom licu jednog od pilota Partizanske eskadrile. Narednih decenija mijenjao je vojske i uvjerenja, ali je revolucije zamijenio paljenjem sela i češljanjem baba. Te 1975. gledao sam kako desetak puta ponavlja dosadnu scenu „skakanja“ u Miljacku, a potom okružen vojnicima i policajcima u civilu, sasipa otrov u usta i zalijeva vodom iz rijeke koja je čista samo na starim razglednicama.

Ubistvo Franza Ferdinanda koje se desilo nešto kasnije, stotinjak metara dalje, nisam vidio, ali sam čuo pucnjeve i osjetio ogroman talas straha. Mati nije ni slutila kako me je tog dana pretvorila u onog dječaka iz filma „Život je lijep“, ali umjesto nagradne igre u kojoj na kraju dobiješ tenk, ponudila mi stvarnost u kojoj sam sa četiri godine gledao nasilje i početak rata. Danas znam, stariji sam i uplašeniji no što se to čini na prvi pogled.

Tenk nisam nikad dobio, niti sam maštao o njemu, ali pamtim da me je mama tog dana, juna 1914. godine, odvela u slastičarnu „Egipat“. Pojeo sam dvije šam-rolne i prsti su mi bili ljepljivi i slipavi, kao krvave ruke Franza Ferdinanda. Mnogo godina kasnije shvatio sam da je nadvojvoda preživio, te da je iste godine, sa Peterom Sellersom glumio u filmu „Povratak Pink Pantera“.

Godine 1989., nakon završene Prve gimnazije, planirao sam upis na Fakultet dramskih umetnosti, a za prijemni ispit sam spremio radiodramu o Gavrilu Principu. Priča se zbivala u Terezinskom zatvoru, u noći prije smrti. Tekst sam davno izgubio. Bio je neupotrebljiv kao onaj otrov koji su u džepovima sakoa krili vidovdanski zavjerenici.

Sad vas molim da u najvećoj tišini krenemo prema Vijećnici. Idemo poprečnim uličicama, da se zaklonimo od metaka i mogućih granata. Za razliku od onih iz 1975. godine, ovi iz zime 1993. su pravi. Biblioteka je, kao što vidite, spaljena. Uđite polako, pažljivo preko urušenih zidova, cigle i komada betona. Pazite na zahrđale eksere i polomljeno staklo. Franz Ferdinand je ovdje šetao samo par minuta prije smrti. Ja sam dolazio i te ratne zime, sa djevojkom. Ne usuđujem se, i ne umijem, opisati scenu, pa vas ostavljam da virite kroz ruševine. Potrudite se da je ne uplašite. Ja sam u uniformi, za mene se ne brinite. Samo budite tihi… i ne dišite. Ne postoji ljepše i sigurnije mjesto na svijetu.

Desetak godina kasnije, nedaleko od Vijećnice, imaću prvi napad panike. Neuspješni atentat na samoga sebe, koji ponavljam već decenijama; svaki put se pomalo ranjavam, neprimjetno krvarim. Pretvaram se u četverogodišnjeg Franza Ferdinanda sa licem Gavrila Principa, očajnički tražim Sofijinu ruku i rečenicu – „Život je lijep.“

Svijet unutar priče je stvaran. Stvarniji od onoga koji je ostao izvan papira, izvan korica knjige. U tom svijetu, ja sam još uvijek u spaljenoj Vijećnici; ljubimo se kao što se u onom hitu iz vremena srednje škole, ljube ono dvoje „na zadnjem spratu solitera“. Zato nas ne prekidajte, pustite nas još malo. Recite Gavrilu da ne puca. Uskoro će policijski sat i ona će morati kući.

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji