Imširević: Pozorišne godine

Prije dvije decenije prvi put je izvedena predstava „Ay Carmela!“

Ovog mjeseca će u SARTR-u biti obilježen jubilej – 20 godina od premijernog izvođenja predstave Jose Sinisterre „Ay, Carmela!“, u režiji Roberta Raponje. Priču o ratu, ljubavi i pobuni, već dvije decenije „glume nam fino“ Selma Alispahić i Dragan Jovičić. 

„Ay, Carmela“  je jedna od onih predstava koje su dokaz koliko je lažna priča o „ovdje i sada“, što je tako često i naivno vežemo uz teatar. Najbolje drame i najbolje predstave, u nama ostavljaju sjeme iz kojeg, uz puno sreće i čuda, proklija – sjećanje. A ono raste kao bršljan, nepredvidljivo...

Nikad nisam naučio zašto se „pseće godine“ razlikuju od ljudskih i zašto vrijeme ne kucka po istim pravilima i za životinje i za ljude, ali sam sve sigurniji da moraju postojati i pozorišne godine. Dvadeset godina bivanja na teatarskoj sceni nije isto što i dvadeset godina naših života. Bar četiri puta je duže. 

Te 1999. godine, prije osamdeset godina (?), na premijeru sam došao u društvu svojih prijatelja sa Akademije. Mislili smo da je rat gotov, da je daleko iza nas. Tri godine kasnije, na stotoj izvedbi, koja je bila upriličena na sceni Kamernog teatra 55, rat je bio na istoj udaljenosti. Upoznao sam gospodina Sinisterru, pisca komada, a svoje nove drame nastavio sam štimati po zvuku što sam ga čuo između dvaju replika Carmele i Paulina. 

Skoro smo stogodišnjaci i rat je, gluho bilo, sve bliži. U našim godinama ne vrijedi bježati. Bićemo sigurni u pozorišnom mraku sa ostalim „vojnicima“, sa „osuđenima na sjećanje“. 

Rezervišem dvije ulaznice za 19. mart 2019. godine. Kćerka i ja dolazimo. Pravi je trenutak da ona pogleda svoju prvu „Ay, Carmelu“. Ne znam bolji poklon od – zajedničkog sjećanja.