Imširević: 400 riječi o ruševinama

Nedjeljni komentar

Pamtim crno-bijelu fotografiju na kojoj se vidi ruski partizan kako uredan i sretan pozira ispred velikog platna na kojem je oslikan morski prizor, obala i nakošena palma. Talentovani, ili naprosto bezobrazni fotograf, u kadar je zahvatio i stvarni svijet, skriven iza jeftine scenografije. Dovoljno se udaljio od vojnika, te u sliku ugurao i djelić ruševina tek oslobođenog Berlina (ili Drezdena), pa oni naslikani valovi udaraju još glasnije i bolnije.

Te fotografije se sjetim svaki put kada prođem ulicom Hiseta, uz ruševnu zgradu nekadašnje električne centrale. Već 25 godina nakrivljeni zidovi prijete da se obruše na slučajne prolaznike i tramvaj; iz cigle na mjestu gdje je nekada davno bio krov, izrasla stabla nepoznatog drveta. Krošnje sve gušće, grane debele kao dječije ruke. Centrala je sagrađena 1895. godine, pa je Sarajevo u isto vrijeme slavilo kraj zadnjeg rata i 100 godina – svjetla.

Ulica se zvala Hiseta, što je turska riječ za „dio“. Sa tim imenom sam se prvi put sreo u priči Ive Andrića. 

Njegov junak Mento Papo je u blizini držao bife „Titanik“ i ja do danas pamtim dječački strah i uznemirenost dok na TV ekranu gledam kako gazda kafane poludjelog ustašu preklinje za vlastiti život. Poslije je ulica postala Brankova, po srpskom pjesniku; zlo se privremeno sakrilo od mojih očiju. 

U tom istom ratu, ali izvan književnosti, ubijen je Vladimir Perić, čovjek koji je – branio centralu. Na mjestu njegove pogibije Pjevač će, nešto kasnije, otvoriti kafić. Danas je tu spomen ploča, a na prozorima iznad, ponekad stoji cvijeće. I sve je kako treba biti. Mrtvi i živi ne smetaju jedni drugima. 

Dvadeset i tri godine od zadnjeg rata. Ruševinu u centru grada niko ne dira. Za mene je postala najbolji podsjetnik na neznanje i pokvarenost ljudi koji vode ovaj grad. Odlučio sam vjerovati da će onaj koji očisti žgarište, koji ulicu vrati u XXI vijek, biti – onaj kojem ću pokloniti svoje „političko povjerenje“. Umjesto toga, lokalni političari, logikom onog sretnog vojnika oslobodilačke Crvene armije, svake četiri godine svojim tijelima i licima kriju ruševine i stvarnost, okrenu im leđa, a pred porušenu zgradu stave ogromne predizborne plakate. Nasmiješeni i ponosni obećavaju – izgradnju, posao, sigurnost, moć... Zlo je, znam, u činjenici da prolaznici i ne slute da bi im se, zajedno sa ciglama nekadašnje centrale, na glavu mogli obrušiti i „uvećani političari“. Za sada, mudra vlast je smislila rješenje i stavila još jedan natpis – „Pazi fasada!“

Bife „Titanik“ je ponovo otvoren.