Imširević: Glancanje

Muzej pokretnih slika (filmski vodič kroz Sarajevo)

„Miris dunja“
reditelj: Mirza Idrizović
scenaristi: Mirza Idrizović, Zuko Džumhur i Karel Valtera
igraju: Mustafa Nadarević, Ifran Mensur, Ljiljana Blagojević, Izet Hajdarhodžić, Semka Sokolović, Nada Đurevska, Boro Stjepanović…

Godine 1982. Milka Planinc je predložena za predsjednicu Saveznog izvršnog vijeća, „Riblja čorba“ kritikovana zbog stihova „za ideale ginu budale“. Za 10. mart predviđana katastrofa zbog „sizigije“, poravnanja planeta. U Madridu održana svjetska premijera filma „Conan the Barbarian“. Na pjesmi Evrovizije pobijedila Nicole sa pjesmom „A Little Bit Of Peace“, Jugoslaviju predstavljala „Aska“ i zauzela 14. mjesto. U rudniku Raspotočje poginulo 39 rudara. Španjolski svećenik u Fatimi pokušao ubiti papu. Raif Dizdarević postao novi predsjednik Savezne skupštine SFRJ. „Bosna ekspres“ pušten u saobraćaj. Pojavio se „ET“. Fahd postao kralj Saudijske Arabije. NK Dinamo prvak Jugoslavije. Roberto Calvi, „Božiji bankar“, pronađen obješen ispod mosta u Londonu. Premijera filma „Blade Runner“. Održan XII kongres KPJ, prvi poslije Titove smrti. Na Pulskom filmskom festivalu nisu dodijeljene nagrade. U prodaji Commodore 64. Umrla Grace Kelly. Crvena Zvezda igrala protiv Barselone 2:4, Maradona postigao dva gola. Umro Leonid Brežnjev. CK SK Srbije kritikuje radioemisiju Duška Radovića „Beograde, dobro jutro“ i ubrzo je ukidaju. Michael Jackson objavljuje „Thriller“. U Teksasu prvi put primijenjena smrtonosna injekcija za pogubljenje. ABBA održala posljednji nastup. TIME proglasio kompjuter za „čovjeka godine“. Vuk Drašković objavio „Nož“, pojavili se albumi „Odbrana i poslednji dani“, „Buvlja pijaca“, „Filigranski pločnici“, „Motori“, „Dodirni mi kolena“, „Zbog tebe bih tucao kamen“, „Pub“, „Ne klepeći nanulama“… Rođeni su Janica Kostelić, Emina Jahović, Zvjezdan Misimović, Ian Thorpe, Anne Hathaway, Alberto Contador, Nicki Minaj, Dynamo… Umrli su Nikola Šop, Carl Orff, Romy Schneider, R.W. Fassbinder, Ingrid Bergman, Meša Selimović… G.G Marquez dobio Nobelovu nagradu za književnost.

 

U Sarajevu je snimljen „Miris dunja“. Film o muslimanskoj porodici koja za vrijeme Drugog svjetskog rata u svojoj kući krije mladu Jevrejku. Dva brata pod istim krovom, mlađi Ibrahim, zaljubljen u djevojku koju skrivaju, i stariji Mustafa, što zarad lagodnog života koketira sa okupatorom.

Od Sebilja krenite prema sjeveru, uzbrdo, ulicom što vodi pored Čekrečijine džamije i radnje iz koje miriše na kafu, rahat-lokum i sok od zove, prođite limara i hodajte uz veliki kameni zid. Nakon par minuta izbićete na Kovače, plato sa kojeg se pruža divan pogled. Desno je Jekovac, a skroz gore, u vrhu slike, Žuta tabija. Stara kamena utvrda sa koje, u vrijeme Ramazana, puca top kojim se označava kraj posta. Kad nije Ramazan, i kad se ne uzdržava od ovozemaljskih zadovoljstava, na Žutoj tabiji sjede parovi, ponekad se drže za ruke, ljube ili gledaju u Sarajevo. Ostavimo ih nasamo, a mi se vratimo na Kovače i napravimo još par koraka prema sjeveru. Zastanimo ispred česme, pokvasimo ruke i, ako vas ova šetnja zatiče u vrijeme ljetne žege, rashladite vrat, čelo, pa se iz dlana napijte par kapi vode. Dok pijete preko prstiju možete vidjeti nišane, nadgrobne spomenike; najstarije gradsko muslimansko groblje.

Na tom mjestu je snimana jedna od završnih scena iz „Mirisa dunja“. Grupa ljudi sahranjuje starog Hamdi-bega, izgovaraju se molitve, a kraj samog groblja, između pekare i klesarske radnje, zaustavljaju se fijakeri. Mustafa Nadarević, koji glumi sina Hamdi-begovog, vraćajući se sa pijanke, praćen muzikom, njemačkim oficirima i sumnjivim ženama, saznaje da mu je ubijen otac i već narednog trenutka, teturavim korakom prilazi jednom od fijakera i, hineći pjanski zagrljaj, kiti nožem zarivenim u stomak svog prijatelja u uniformi. Pucnjava, metež, Irfan Mensur se krije iza nadgrobnih spomenika, pada pored očevog mezara i pucajući iz pištolja dovikuje djevojci u muslimanskoj nošnji, mladoj Jevrejki koju su skrivali u svojoj kući, da bježi.

Stariji brat je ubijen par koraka od Mahirove pekare. Tamo smo, u vrijeme srednje škole, dolazili nakon rock koncerata i višesatnog besciljnog kruženja po gradu. Naslonjeni na drveni pult, gledali bi kako čovjek u potkošulji izvlači pizzu iz peći, stavlja kuglu kajmaka na vruće tijesto, a potom bi sjedali na obližnji zidić i jeli. Iza nas je rasla trava ispod koje još uvijek nije bilo ukopanih mrtvaca iz ovog polugodišta. Bilo je to vrijeme u kojem sam, unaprijed izgubljene tinejdžerske bitke sa ocem Sulejmanom, završavao rečenicom ukradenom iz filma – „Šta ja mogu Sulji? Ne mogu mu ništa.“ Mom mlađem bratu to nije bilo smiješno, jer – ili nije shvatao o čemu govorim ili je bio na strani mrskog neprijatelja.

Rat je počeo deset godina nakon snimanja „Mirisa dunja“ i ja sam svakodnevno prolazio tom istom ulicom, kraj groblja, kroz Kapiju, pa lijevo do Saburine škole gdje je umjesto djece sada bila vojska. Imao sam dvadeset i jednu godinu, mezarja se nisam plašio, ali sam pogled, ipak, odvraćao i sujevjerno gledao niz ulicu u kojoj je nestala Luna, lijepa Jevrejka. Vjerovao sam da iza onog ugla, tamo gdje je otrčala osvrćući se, dimija lepršavih kao jedro, počinje nešto lijepo. Neko mirno i sigurno mjesto, neki Oz do kojeg se dolazi putem od žute cigle koja je izgubila boju, ali ne i magiju. Ulica se zove Očaktanum.

Do rata je bila Kozaračka, a onda joj je vraćen stari naziv koji je dobila po porodici Očaktana, sarajevskih trgovaca i lihvara. Naslijedile su ih Penjave, a potom i Hadžišabanovići, po kojima kuća filmsko-muslimanske porodice i danas nosi ime, a od 2008. godine je nacionalni spomenik BiH. U ulici Hadžišabanovića, stotinjak metara više, prema Vratniku, živjela je djevojka u koju sam se zaljubio tokom opsade grada. Iz rova na brdu, predviđenog za stražarenje i odbranu od mogućeg napada, dvogledom sam vidio ulazna vrata njene kuće. Znao sam čekati satima da se pojavi; imali smo ugovorene znakove „raspoznavanja“ i iskazivanja obožavanja. Ljubav je višenamjensko protupješadijsko naoružanje, najbolje rezultate postiže na udaljenosti manjoj od jednog metra… pojedinačnom vatrom…

U ratu sam postao student dramaturgije, a jedan od profesora bio mi je i Mirza Idrizović. Umro je četiri godine kasnije, samo par mjeseci prije mog oca. Nestala je i djevojka iz ulice Hadžišabanovića. U godinama koje su slijedile ja sam pisao i upoznavao ljude koje ću zavoljeti, gledajući ih izbliza bez dvogleda. Radio sam predstave u kojima su glumili Sead Bejtović, Nada Đurevska… Ona je u „Mirisu dunja“ igrala Azru, sestru dvojice tragičnih junaka. Pričao sam joj kako volim onu scenu u kojoj, na nagovor majke koja slatko srče kafu iz fildžana, uplašenoj Jevrejki daje „vode preko mašica“. Narodni lijek protiv straha koji sam znao iz djetinjstva i u čiju sam moć dugo vjerovao. „Danas ne mogu naći kvalitetne mašice“, priznao sam Nadi, a ona mi je pričala kako je u vrijeme trudnoće shvatila da je umiruje miris kreme za cipele. Tog dana sam, zahvaljući omiljenoj glumici, konačno naučio zašto vojnici širom svijeta bjesomučno čiste i glancaju svoje čizme. 

Godine 2012. u Narodnom pozorištu smo radili predstavu „Kad bi ovo bio film“, moj komad o sarajevskoj porodici u zadnjem ratu. Nada Đurevska je glumila Majku. U toj drami postoji scena, posveta…

OTAC
Kaže mi mati da si bio u džamiji.

MAJKA
Pa, neka je, šta fali…

BRAT
Jesam.

MAJKA
Evo kafa gotova.

OTAC
I šta kažu u džamiji?

MAJKA
Indira, gdje je ono pismo? Daj, nek Irfan nešto napiše stricu.

BRAT Ocu
Ne izlaziš. Ne znaš šta se dešava.

OTAC
Ti znaš?

BRAT
Biće kako smo zaslužili.

OTAC
Šta smo zaslužili? Ovo, sve ovo smo zaslužili? Ti stavio polumjesec na kapu, pa misliš popio svu pamet svijeta!? Misliš ja ne vidim to. Ti mu, Esma, ovo prišila, jel?

TETKA
Ja sam. Što? Fino izgleda.

OTAC
Polumjesec na čovjeku. Veliki korak za čovječanstvo.

BRAT
A, tata… šta ako Boga ima?

(pauza)

OTAC
Za ostatak svijeta ne znam, ali u ovoj kući ga nema.

MAJKA
Irfane… Ibro… nemojte… biće bolje, biće bolje.

BRAT
Gore ne može.

OTAC
Uvijek može biti gore. Samo valja čekati.

BRAT
Ti sve vidiš crno.

OTAC
Ima samo jedan zakon. Ko se rodi mora i da umre. Sve ostalo je između.

BRAT
E, to između, to je naš život, a on je u Božijim rukama.

OTAC
Vidiš, Esma, rek'o sam ja, džaba mu škola. Što više uči sve je gluplji. Sva ova religija, sve je to njemu na nervnoj bazi.

(pauza)

MAJKA
Osjetite li vi?

TETKA
Šta?

MAJKA
Dunje. Miris dunja.

U avgustu 1992. godine opkoljeno Sarajevo je napustio konvoj Jevreja. Stajao sam tog dana na ulici, nedaleko od autobusa u kojima je bilo oko hiljadu ljudi. Trenutak prije polaska nastala je tišina, putnici su spuštali pogled ka krilima. Na trenutak imate pravo zamisliti spušteno perje na njihovim leđima, a potom se zagledajte u jevrejska lica okrenuta prema vlastitim koljenima. Poneko maše, neki plaču, vazduh trepti… Istog mjeseca gorila je Vijećnica i listovi zapaljenih knjiga letjeli su iznad krovova. Grad se pretvarao u Makondo, na čijem trgu je veliki natpis – BOG POSTOJI!

Nada je umrla u septembru 2017. godine. Đurevska Nada, žena koja mi je par mjeseci prije smrti poklonila „40 pravila ljubavi“ i krpenu lutku. Malo poslije toga, u Brčkom, na pozorišnom festivalu, sreo sam Ljiljanu Blagojević, glumicu koja je igrala mladu Jevrejku. Luna je danas sakrivena u kući srpskog dramskog pisca. Ja rijetko idem uz Kovače, izbjegavam mahale Oza i stidim se pitati onog nasmijanog čovjeka ispred radnje, za cijenu mašica.

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji