Đerković: Ikone iz kinder jajeta

Svako malo, taj oksidentalni svijet izbaci sebi neku ikonu u tamo nekom trećem svijetu, kako bi prikazao da je jedino to njihovo društvo pravilan i zdrav sustav, a sve van njega tamni vilajet.

Svako malo, taj oksidentalni svijet izbaci sebi neku ikonu u tamo nekom trećem svijetu, kako bi prikazao da je jedino to njihovo društvo pravilan i zdrav sustav, a sve van njega tamni vilajet, no eto i tamo, kao, ima ljudi koji bi se svojim djelom i životom žrtvovali za tu teško stečenu slobodu, u današnjem vremenu nažalost preinačenu u konglomerat zvani GAMA (Google, Apple, Microsoft, Amazon).

Kada je taj simbol savjesti, spontano i veoma iskreno bio netko tko je dio tog društva sa vlastite strane kao što su to u prošlom vremenu bile Jane Fonda ili Joan Baez, taj je odmah bio prokazan kao nacionalna izdajica, Fonda je onomad dobila pogrdni nadimak "Hanoi Jane", dok je naša draga Baez čak bila bombardovana nekoliko puta od strane vlastitog vazduhoplovstva tokom svog jedanaestodnevnog boravka u Hanoju.

Sa druge strane, slijedom političko-ekonomskih interesa, zapadni svijet je uvijek "spontano" nametao neke herojske simbole kojim bi se zamaglile stvarne igre, ekonomske želje i greške vladajućih struktura, satelita i njihovih protivnika.

Bio je to 1989. godine, neidentifikovani muškarac, marvelovski nazvan Tank Man, koji je sa cekerima u rukama stao ispred kolone tenkova Kineskih oružanih snaga dok se spuštaju niz Trg Tiananmen.

Bila je to Neda Agha-Soltan, kojoj je uživo prenošena agonija zadnjih trenutaka života donijela epitet, kako oni to vole kazati, amblematske figure masovnih protesta 2009. godine, protiv "crne ovce" zapadnog svijeta, tada ratobornog Mahmouda Ahmadinejada. Njeno ubistvo pripisano je posebnom odredu Revolucionarne garde pod nazivom Bassidji, koji su tokom manifestacije imali svoje snajperiste po okolnim krovovima. Na perzijskom ili farsi jeziku, Neda znači "glas" ili "poziv", te je iz tog razloga, Neda Agha-Soltan dobila zvučni nadimak "Glas Irana". Kakav romaneskni kraj tragične smrti ove prelijepe žene za koju se njujorški magazin Time nadao da "bez obzira na to kakve su točne okolnosti, njena smrt može promijeniti sve."

Nekoliko godina kasnije, bio je to mladi Tunižanin, ulični prodavač Muhamed Bouazizi koji se ispred skupštine grada spalio u znak protesta protiv policijske korupcije, kada mu je državna službenica zaplijenila štand s povrćem. Njegova žrtva navela je desetine mladih Arapa da učine isto, što je rezultiralo masovnim protestima, popularno nazvanim "Revolucija jasmina" kojima je nakon 23 godine svrgnut autoritativni predsjednik Tunisa Ben Ali, što je na kraju potaklo i Arapsko proljeće. Bouaziziju, običnom sitnom privatniku tokom svog protestnog čina, vjerojatno ni na kraj pameti nije bila ideja da će sjever afričkog kontinenta, padom Ben Alija, Gadafija i Mubaraka pod krinkom demokratskog oslobađanja od tiranije, pasti pod ruke naftnih europskih i američkih magnata.

Bilo je to početkom devedesetih, nažalost, i dvoje mladih koji su završili svoje živote zagrljeni na Vrbanja mostu, infantilno nazvani, te još infantilnije lokalno prihvaćeni kao Sarajevski Romeo i Julija. "Romeo i Julija", remek-djelo Williama Shakespearea govori o dvoje mladih odraslih u svijetu striktno podijeljenom između njihova dva obiteljska klana. Sa druge strane, dvoje mladih Sarajlija je odraslo u toj "tamnici naroda" koja je za njihovu generaciju bila sve samo ne to, znači totalna kontra Shakespeareovoj dramaturgiji suprotstavljanja, pa je samim tim i uporaba tog izraza "Romeo i Julija", nadasve nakaradna.

To neznanje ili (ne)svjesna arogantna ignorancija društvenog sustava bivše države, nije ništo novo... Tako su Francuzi progutali burlesknu priču jednog od najmaštovitijih najtalentiranijih strip autora Enkija Bilala, kako je njegov otac, osobni Titov krojač, iako tako mu blizak, po Enkijevoj priči, izabrao put političkog egzila koji se eto slučajno, završio u "slobodarskoj" Francuskoj. Istina je, da mu je otac, rodom Ljubušak, bio samo jedan od mnogih iz onog poslijeratnog emigracijskog vala (većinom Hercegovci i Dalmoši) koji su tada sanjali "američki san" i na putu za isti se stjecajem okolnosti, nastanili i po srednjoj i jugozapadnoj Europi. Enkiju pored svog iznimnog talenta, ta priča iskreno i nije bila potrebna, ali je uveliko doprinijela kreiranju egzotičnog lika iz tamo nekog donjeg svijeta koji je u dodiru sa slobodnim zapadnim svijetom iskazao svu svoju kreativnost.

Nažalost, taj proces se u slučaju jednog drugog umjetnika desio sasvim suprotno. Ai Weiwei, konceptualni umjetnik i arhitekt, dok je bio dio tog mračnog donjeg svijeta, dignut je na pijedestal superstara suvremene umjetnosti. Kao i Enkijev otac, i njegov otac je bio dio državne nomenklature i inteligencije, ranih devedesetih Ai Weiwei proveo je 12 godina u Njujorku, te je široj javnosti postao poznat po konceptu Olimpijskog stadiona u Pekingu, poznatog kao Ptičije gnijezdo.

Vrativši se u domovinu kako bi bio uz umirućeg oca, Weiwei je kroz svoj blog fanatično objavljivao kritičke osvrte o potezima vladajuće kaste, što je rezultiralo njegovim hapšenjem i stavljanjem u kućni pritvor. Tokom domovinske izolacije i represije (uvijek vječne) vladajuće komunističke partije, kreirao je maestralne radove kao što je instalacija koja se sastoji od 100 milijuna ručno oslikanih porculanskih sjemenki suncokreta kao simbola snage mase, za londonski Tate Modern, ili fotografski triptih na kojem Ai Weiwei u ruci drži urnu staru dvije hiljade godina iz dinastije Han. Kako se triptih nastavlja, on urnu baca na pod i ona se na kraju razbije u paramparčad. Taj umjetnički čin protumačio je kao oslobađanje tereta nametnutog prošlošću, cinično navodeći riječi velikog vođe Mao Ce-tunga “da se može graditi novo, samo ako se uništi staro”.

Ai Weiwei koji danas živi u Berlinu, u nedostatku kreativnosti (pa i represije koja je tu njegovu maestralnu kreativnost i poticala) umislio se davati poduke društvu koje očito dobro ne poznaje, te je početkom 2016. na stubama Konzerthausa u Berlinu objesio stotine narančastih prsluka za spašavanje, a u septembru iste godine, objesio je gumene čamce na fasadu Palazzo Strozzi u Firenci. Na njegovu žalost, te instalacije su naišle na totalnu ignoranciju, pa čak i na ismijavanje i kritiku, kritiku estetike, te je muzejski mejl bio preplavljen negativnim porukama.

Istovremeno, osuđivati tragediju migranata koji prelaze Mediteran u Italiji i Njemačkoj, zemljama koje su tada bile najviše angažovane oko prihvata migranata, je pomalo infantilno, da ne kažem, bezozbrazno. Na kraju krajeva, baš ta Njemačka ga je zajedno sa svim tim imigrantima, primila sebi, kada se njemačka kancelarka osobno založila za dozvolu za njegov izlazak iz domovine, poradi prisustva njegovoj samostalnoj izložbi u Berlinu. Pokušao je nešto uraditi boravkom na grčkim otocima što je rezultiralo dokumentarnim filmom "Human flow" (Ljudski tok), koji više liči na propagandne klipove Ujedinjenih naroda, no na autorsko djelo sa porukom.

Jedan od simbola idolatrije zapadnog svijeta bila je i Aung San Suu Kyi, oponent burmanske vojne hunte početkom devedesetih, te je kao i Ai Weiwei bila prisiljena na, u njenom slučaju, dugogodišnji kućni pritvor. Tokom svog zatočenja zadobila je značajnu međunarodnu podršku, što je rezultiralo Nobelovom nagradom za mir. Najveći bankable revolucionar i naš sunarodnjak Bono, je u tom periodu, masovno pozivao na "njenu borbu", posvetio joj pjesmu "Walk on" i na koncertima poticao fanove da nose kartonske maske sa njenim likom. Oslobođena je 2010. godine te je poslije pobjede njene partije na izborima 2015., nominovana na mjesto šefa prve civilne vlade nakon nekoliko decenija vojne diktature. I onda se desila persekucija muslimanske manjine Rohinja od strane mijanmarske vojske, koju su Ujedinjeni narodi opisali kao "etničko čišćenje" što je rezultiralo egzodusom više od 655.000 ljudi prema Bangladešu.

Neobjašnjiva šutnja Aung San Suu Kyi koja nije iskoristila svoj položaj šefa vlade, niti svoj moralni autoritet, da zaustavi ili spriječi etničko čišćenje te je na čelu iste, negirala zlouporabe koje je počinila vojska i uporno odbacivala optužbe za kršenje ljudskih prava, izazvala je veliko ogorčenje. Poslije izvještaja Ujedinjenih naroda u septembru 2017. godine, ugledne medijske kuće BBC i Guardian su javno pozvale da joj se oduzme Nobelova nagrada, poslije čega su joj oduzete mnoge počasne nagrade. Bonov prijatelj i osvjedočeni borac za ljudska prava Bob Geldof je čak vratio svoju "Nagradu za slobodu grada Dublina" u znak prosvjeda protiv Aung San Suu Kyi koja je također nosilac tog priznanja, navodeći da ne želi biti povezan s etničkim čišćenjem Rohinja muslimana i nazivajući je "službenicom genocida".

Novo doba i novi vijek, donio je nove simbole i ikone u pravom smislu riječi, te smo dobili hashtag, što u bukvalnom prevodu znači ključna riječ. I tako su pored vjerojatno nekih važnih i zanimljivih hashtaga i svi oni vidljivi i nevidljivi ljudi kojima je život stjecajem okolnosti bio minoran i dosadan, izmislili neki svoj hashtag kojim bi nasmijali, animirali, pokrenuli ili čak, kojeg li kuraža, promijenili svijet.

Jedan od primjera je pokušaj emancipacije američke muzičke superzvijezde Beyonce koja je zajedno sa svojim suprugom papučarom Jay-Z (sa druge strane moram biti iskren, vrsnim muzičarom) dobila pariški muzej Louvre na privatno korištenje tokom dvije noći da urade video spot "Apes**t". U njenom uvjerenju da je baš ona ta koja je predisponirana kao vodeći borac (ili borkinja, što je moderno danas kazati) za crnačka prava, u spotu se snima ispred umjetničkih radova iz pretežno kolonijalnog perioda, za koje do prije par godina nikada nije ni čula. Tim aktom ona želi ne samo poistovijetiti se sa refleksijom svih tadašnjih robova i potlačenih, već i sa refleksijom tadašnjih vladara, pa tako pleše ispred monumentalne slike Jacques-Louis Davida pod nazivom "Le Sacre de Napoléon" (Obred krunisanja Napoleona) na kojoj je Napoleon pored sebe samog, krunisao i svoju suprugu Joséphine de Beauharnais. Samo se, gledajući egocentričnost Beyonce, ne zna točno tko u toj njenoj refleksiji kruniše koga u njihovom braku. No činjenici da su u spotu promijenili desetak toaleta luksuznih modnih kuća kao što su Balmain, Peter Pilotto, Versace, MCM, Gucci, Alexander McQueen, Givenchy, John Galliano, Dries Van Noten, Burberry i uopće ne razmišljati o iznosu koji su iskeširali upravi Louvrea za rentu muzeja tokom dvije noći, možemo kao jukstapoziciju postaviti još jednu činjenicu, a to je da dotični samoumišljeni kraljevski par The Carters nisu do sada održali nijedan koncert na afričkom kontinentu, toj svetoj zemlji čije korijene dozivaju.

A onda nakon svih gore navedenih mučenika u svakom smislu, frustrirajućim ili skupo datim životom za neki ideal, iz Švedske, zemlje koja nije u tamo nekom mračnom trećem svijetu, nam je kao iz kinder jajeta ispao hashtag #FridaysforFuture.

Navedeni hashtag pokrenula je lani švedska maloljetna aktivistica Greta Thunberg koja je eto jednog dana odlučila da ne ide u školu sa zahtjevima da švedska vlada smanji emisije ugljika u skladu s Pariškim sporazumom. Lijepa ideja ove djevojčice koja je veoma brzo preuzeta od strane klimatskog lobija te je hashtagovanjem te njene akcije, pokret dobio i svjetske razmjere kroz protestno marširanje (markiranje škole) petkom.

To javno marširanje bez konkretnih akcija i reakcija je danas postalo toliko banalno, što se može vidjeti u marševima žutih prsluka u Francuskoj (već peti mjesec) ili neumjesnom marširanju Katalonaca u njihovoj neutemeljenoj želji za otcjepljenjem. Da ne kudim previše, angažman te mladeži koja se digla na noge je u aktualnoj izmjeni generacija više nego dobrodošao i prijeko je potreban, jedino što je sada važno jeste da taj njihov angažman dobije svoje živo tijelo sa akterima koji će taj njihov revolt pretvoriti u djelo.

Slika jedne jednostavne djevojčice koja bi kao trebala biti ikona neke globalne borbe, je daleko od stvarnosti, jer iza nje stoji jedan dobro uštiman marketinški sustav koji je sve samo ne spontan. Iza ove lijepe bajke, stoji Gretina majka Malena Ernman, poznata švedska operna pjevačica, koja je izdala svoju biografiju samo četiri dana nakon navodnog Gretinog početka školskog štrajka te njihov obiteljski prijatelj Ingmar Rentzog, pokretač ekološke zaklade "We Do not Have Time" (Nemamo vremena) čija je "spontana" fotografija Grete kako sjedi ispred njene škole sa kartonskim natpisom Školski štrajk za klimu, publikovana u najčitanijem dnevniku Aftonbladet, poslije čega je pod krinkom borbe za bolju budućnost i krenula sva ova frtutma tzv. zelenog kapitalizma. Slijedom te objave, postavljanjem ove još uvijek maloljetne djevojčice ni manje ni više no kao "savjetnice" zaklade te pojavljivanjem Grete na prospektima iste, Rentzogova zaklada je u veoma kratkom roku dobila milijunske investicije.

Da sve bude potpuno, mlada "ikona" prošle sedmice je na twitteru objavila fotografiju svog ručka u vozu kroz Dansku, jer ona zbog gore navedenih razloga ne putuje avionom. Sve bi bilo super, da na fotografiji na stolu ispred ove samozvane ekološke aktivistice ne vidimo gomilu prehrambenih industrijskih proizvoda sa plastičnom ambalažom iz lanca prodavnica "7even", koji je uz Coca-Colu i McDonald's jedan od najvećih zagađivača na svijetu i naravno banane, koje usred zime u Dansku sigurno nisu stigle vozom.

Nekidan je objavljeno da se to djevojče, koje neće da putuje avionom, ni da ide u školu, nominuje za Nobelovu nagradu za mir. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, istaknuta iranska advokatica i dugogodišnja aktivistica za ljudska prava Nasrin Sotoudeh u svojoj domovini osuđena je na 33 godine zatvora i 148 udaraca bičem.
Nekom friške banane, nekom bičevanje.