Obećavali su nam budućnost oni što su nam obećavali sličnu budućnost u prošlosti, obećavali su i tada kao i sada sve što smo željeli čuti, pa su nam od tada osigurali samo ovo jadno i ponižavajuće sada.
“Nisu važni oni koji glasaju, već oni koji broje glasove.”
Bosna bi mogla biti beskrajno zabavna zemlja da crni humor i podsmijeh nisu najčešći oblici humora, jer Bosna je zemlja čuda. Na dan izbora, hiljade mrtvih ustaje iz groba da glasa za nacionalne stranke, šalju svoj glas ovozemaljskom poštom iz onostranog, zovu telefonima direktnim linijama iz transcendentalnog, u isto vrijeme neglasači nisu samo propustili da daju svoj glas nekom, pa su neglasajući povjerovali da apstiniraju. Ipak, glasački listići za nikoga, broje se nekome, na ovaj ili onaj način.
Izlaznost će biti oko 50% registiriranih glasača, a 50% od toga će odlučiti o svemu. Dakle, četvrtina glasača će odlučiti budućnost za sve. Razjedinjena ljevica je ubila volju za glasanje svojim glasačima, a u ovoj zemlji vjerne glasače imaju samo oni koji su na vlasti.
Eto, još jedna kampanja je iza nas, još jedna galerija lica ispred nas. Vidjeli smo sve što i ranije. Obećavali su nam budućnost oni što su nam obećavali sličnu budućnost u prošlosti, obećavali su i tada kao i sada sve što smo željeli čuti, pa su nam od tada osigurali samo ovo jadno i ponižavajuće sada.
“Biće bolje s nama!”, zajednički je imenitelj svih političko-propagandnih poruka. Teško je bilo kome povjerovati, a naročito onima koji su godinama na vlasti – zašto bi u naredne 4 godine neko htio, mogao, željela, uspjela uraditi ono što nije za prethodnih 4, 8, 12, 16, 20, 24, 28 godina, u zavisnosti od toga koliko je ko u sedlu? Jahač i sedlo su neizvjesni, ali su konji konstantni, a konji smo mi, preciznije magarci, a oni trku svakako samo za sebe imaju.
Upregnuti bez mogućnosti vlastitog izbora puta, saputnika i vođe puta, nemamo, čak ni kad izlazimo na izbore da glasamo, da biramo, stvarnu slobodu da izaberemo čista srca i mirne savjesti one za koje vjerujemo, znamo ili slutimo da su dobar izbor za budućnost. Nažalost, iako je teško napraviti izbor, mora se glasati. Do sada su a i ovaj će put, u nedostatku idealnog izbora, mnogi glasati protiv.
Komšićeva najveća šansa su glasovi protiv Čovića, a Čović u svakom slučaju ne može ni teoretski izgubiti – ako Komšić bude izabran za Čovića će biti nelegitiman uz prigodnu ideološku kulisu o majorizaciji, posve generalno. Simbioza kao politička formula, čini se pravilom, a primjera je više nego dovoljno. Ako Komšić pobijedi i dobije treći mandat u Predsjedništvu to će značiti da su ga izabrali Bošnjaci da predstavlja Hrvate. I to nije nikakva tajna. Kao što nije tajna ko je ubio Dženana, rijetki su u Sarajevu koji to ne znaju, kao što su u Banjaluci svi svjesni da je David svirepo ubijen, a znaju i Banjalučani ko su ubice, ko su saučesnici, i ko su nalogodavci.
U praskozorje novih izbora u Bosni koji će vjerovatno donijeti stara, poznata i nemila lica, u Americi su se desila dva istorijska događaja. Trumpov kandidat za The Supreme Court Brett Kavanaugh je uprkos svemu prošao nominaciju i narednih 30ak godina će donositi odluke koje se neće ticati samo Amerikanaca, već će rezonirati širom svijeta. Ako je Trump kao Predsjednik bio najava neviđene političke tragikomedije, onda je Kavanaugh na doživotnoj funkciji u The Supreme Courtu najava mračnog novog vremena američkih konzervativaca, a oni sa sobom uvijek nose i donose nazadne ideje.
Drugi istorijski događaj je nova pobjeda neporaženog Khabiba Nurmagomedova i odbrana naslova šampiona svijeta protiv Irca Conora McGregora. Khabib u karijeri ne samo da nije izgubio nijedan meč, već nije niti jednu rundu. Nakon što je nakon 20 minuta dominacije natjerao Conora na predaju, potpuno neočekivano, mimo svoje prirode i svega što znamo o njemu, umjesto da proslavi pobjedu, pobjesnio je pa je čak preskočio ogradu oktagona i stigao se potući izvan kaveza, tuča se proširila i na oktagon ali je srećom sve brzo okončano. Inače, istinski sportista Khabib je pokvario ne samo nama nego i sebi ovo nezaboravno veče. Zaslužena pobjeda je ostala u sjeni nepotrebnog incidenta. Khabib je iz Dagestana ali kao da je iz Bosne.
Ono čemu se možemo nadati u svojim oniričkim željama u najboljem je slučaju neubjedljiva i mršava pobjeda bilo koga. Iako ćemo se ubrzo uvjeriti da su nas nakon lažnih obećanja, odmah nakon izbora namagarčili oni kojima smo vjerovali pa će stupiti u neprincipijelnu koaliciju i obesmisliti čitav izborni proces i smisao izbora uopšte. Oni dobiju vlast koju jedino žele, jer posao i odgovornost izvjesno niti trebaju niti žele, a mi još jednom gorak okus prevare – glasali smo protiv a zapravo smo glasali za. Koalicije pervertiraju ionako potpunu travestiju politike i političke scene u nas.
Svjestan sveopšte sprdačine u kojoj moram učestvovati, odlazim na biralište. Glasat ću za one koji do sada nisu imali priliku biti na vlasti. Svjestan sam da je to vjerovatno bačen glas, ali jednostavno ne mogu glasati za ove koji nas zajedno jašu decenijama. Svejedno je da li će Komšić ili Čović biti u Predsjedništvu. Bio je Komšić osam, a Čović četiri godine pa nikakve koristi nije bilo ni od jednog. Oni su primali platu, a mi smo mislili da su njih dvojica različiti. I jesu, ali bez ikakvog efekta za birače.
Bezličnog partijskog službenika Džaferovića, nemam potrebu posebno komentarisati, kao ni njemu slične.
Teško se osloboditi osjećaja da radim neprijatan i uzaludan posao. Razlog je jednostavan – na našoj sceni su praktično svi “isto dranje samo (eventualno) drugo pakovanje”. Nema više heroja ni patriota, valjda su svi poginuli u ratu. Nema više ni nade da nada postoji. Nema više vremena za bilo šta osim za još jedan mandat, još jednu sinekuru, još jedne patriotske igre bez granica u kojima učestvuju izdajnici i protuhe, hohšapleri i lopovi.
Kako god da glasam, znam da neću zaustaviti propadanje zdravstva u kojem je osnovna ekonomska strategija ne trošiti novac na lijekove, medicinsku opremu i pribor. To je nova briljantna strategija Supruge Sina Svoga Oca, i njenih beskrajnih ambicija i nevjerovatne nezajažljivosti.
Izađimo na izbore, jer nemamo izbora. Glasajmo da se naš glas izgubi u horskom arlauku primitivizma. Obavimo našu građansku dužnost u društvu koje nije građansko. Učestvujmo iako znamo da je najvažnije ko će pobijediti. Nadajmo se beznadežno da će oni koji nam lažu decenijama ispuniti najnovija stara obećanja. Sutra će svanuti novi dan i mi ćemo opet saznati da smo se vratili još jedan dan u prošlost. I dok tako grabimo prema nazad, u prošlost, još uvijek se možemo samouvjeriti da smo na pravom putu i da idemo naprijed ukoliko gledamo u retrovizor.
Četvrt vijeka demokratije u nas donijelo je propadanje društva ekonomski, moralno i u svakom drugom smislu, desetine hiljada ubijenih, silovanih… nema više smisla spominjati, ukoliko imamo imalo obraza, a da nemamo nimalo – to je skoro pa izvjesno.
Za tri decenije austro-ugarski okupator je izgradio Bosnu, a partizani su za četiri decenije praktično izgradili uništenu državu, opismenili nepismen narod, izgradili puteve, fabrike, škole, bolnice… a šta je banda na vlasti u ovoj zemelji izgradila za četvrt stoljeća – NIŠTA! Krčmili su i pljačkali ono što su drugi gradili godinama, generacijama. Ništa im nije sveto osim vlasti. Uvode se neke mračne ideologije, broje se krvna zrnca gore nego prije 25 godina. Osim tržnih centara praktično se ništa ne gradi, pogotovo ne nešto što je javno dobro i opšte potrebno za sve segmente društva, kao naprimjer putevi. Broj javnih dobara koja su ovi banditi na vlastiti izgradili, potpuno je imaginaran. Nemaju ništa da prikažu kao svoj rezultat, kao djelo svoga rada i truda. Zato i samo zato se drže Boga, kao žiranta.
Živimo u vremenu plemenskog mentaliteta. Stranka je model modernog plemena. Sve se svodi na grupašenje i dualizam mi-oni. Ko je sa nama, naš je (dok je s nama), a ko nije, ne samo da nije naš, već je izvjesno njihov.
Nekada smo gradili u ovoj Bosni mlazne motore i rakete, to je bilo prije skoro pa pola vijeka, a danas ne umijemo napraviti biciklo. Obaramo drveće koje izvozimo u Evropu a tamo tu japiju tešu bosanski tesari. Proizvodimo mnogo struje ali se mnogi građani griju na niskokalorični ugalj, slično kao u Engleskoj, prije nekih 150 godina. Stopa nezaposlenosti će biti manja jer je u toku egzodus školovanih i sposobnih, uglavnom mladih ljudi.
Političari su oduvijek u ovoj zemlji bili sami sebi svrha, praktično udžbenički primjer parazitizma, ali vremenom su, prirodno, i ostale institucije počele obolijevati od iste bolesti, zbog konstantnog kontakta sa parazitima, a nema većih parazita od naših političara, tako da sada imamo epidemiju parazitizma. Plaćamo zdravstveno osiguranje da bismo bili potpuno nesigurni. Plaćamo policiju koja na prvom mjestu štiti političare i njihovu djecu i jatake, kad god treba, kao privatna garda. Tužilaštvo i sudstvo su samo poluge u rukama političara. Plaćamo obrazovni sistem koji je sve osim sistem. Proizvoljno se nameću pravila koja će ostaviti posljedice, generacijama. Plaćamo vjeronauk na kojem djecu uče da će završiti u džehenemu ako ne napišu zadaću, da je zemlja ravna kao tepsija, i da su komunisti bili isti kao fašisti i nacisti.
Idem dati svoj glas, jer to je jedino preostalo. Nije ništa posebno, ali je demokratski čin, možda više gesta. To što je demokratija u našem slučaju samo formalno pravo građana, to je druga tužna priča. Ironično, političari mogu uvijek s punim pravom reći da su izabrani, a narod da ga se, ipak, nešto kao pita.
I na kraju, da parafraziram znamenitog političara iz novije istorije ove zemlje: Mirno spavajte. Dobro biti neće.
Mada bi možda bolje bilo da parafraziramo jednu drugu izjavu – ne glasajte za kandidate SDA, jer oni se bore samo za vlast i uvijek nađu neki ugodan posao za sebe. Mada ni drugi nisu bitno bolji, ali su manje odgovorni, a nijedni svakako ni za šta ne odgovaraju.
Šteta je što glas na izborima nije vrisak, već šapat koji ionako niko neće čuti. Ostaje nam da radimo najbolje što znamo, a da se spremamo za najgore što možemo zamisliti. Tako otprilike glasi i sudbina građana u ovoj zemlji, barem što se tiče onoga što svi mi uopšte možemo učiniti.
Ovako ili onako, s ovom ili onom vlašću, moramo dalje. Ostaje nam da kultiviramo nadu, gajimo optimizam i idemo dalje.